
Posvećeno studentima Pravnog fakulteta u blokadi
Studentski protesti koji su započeli krajem 2024. godine predstavljaju izuzetan događaj, s obzirom na to da je u poslednjih 13 godina mladima uglavnom pripisivana apatičnost prema političkoj stvarnosti. Blokade su pokazatelj da je u toj digitalnoj generaciji koja pretežno konzumira kratke video forme u relativno slobodnom i uređenom digitalnom svetu, promenjen način na koji se razume politika. Svima su nam nažalost poznati tragični povodi protesta, ali njihov osnovni uzrok često ne biva formulisan ni jasno istaknut.
Bez određenja uzroka, mnoštvo izraza nezadovoljstva, gomila ograda i saopštenja izgledaju nasumično i ne dobijaju objašnjenje. Moje razumevanje protesta zasnovano je na svega nekoliko osnovnih činjenica: 1) Studentski protest nije motivisan konkretnim stranačkim pa čak ni nestranačkim interesima; 2) za razliku od prethodnih građanskih protesta, studenti ne traže direktno smenu lidera ili aktuelne vlasti (iako je ta smena neminovna jer državna vlast u Srbiji ne može da ispuni zahteve, a posebno ne može da stabilno obezbedi nezavisno funkcionisanje institucija); 3) blokade uspostavljaju distancu ne samo prema aktuelnom lideru i aktuelnoj vlasti, već i prema potencijalnim liderima i potencijalnoj vlasti oličenim u opozicionim partijama; 4) način organizacije studentskog protesta je depersonalizovan, nekada i do te mere da se pojedini studenti u javnim nastupima pojavljuju bez svog imena i prezimena; 5) studenti, koji se zasad javljaju kao sila koja se iznenada pojavljuje i „pumpa“ (AA. VV. r/serbia, sine anno), a kako stvari stoje, možda budu i sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, svoj protest iskazuju kao protest protiv lične moći, sa suštinskim zahtevom za povratak politici u kojoj institucije imaju nezamenjivu ulogu u očuvanju demokratskog poretka. Ključ za razumevanje ovih osnovnih činjenica jeste teorijska razlika između liderske politike i institucionalne politike, koja može da objasni zašto su studenti u Srbiji danas najsnažniji glas za institucionalnu stabilnost i dugoročnu demokratizaciju zemlje.
U političkom sistemu kakav danas vidimo u Srbiji, dominantan oblik vlasti može se opisati kao ono što Giljermo O’Donel (1994) naziva delegativnom demokratijom – sistemom u kojem se vlast formalno zasniva na demokratskim institucijama, ali u praksi zavisi od volje pojedinca. Ova forma vlasti je objašnjena i u Veberovoj koncepciji harizmatske vlasti, gde lider svoju moć crpi iz lične harizme, a ne iz pravnih, institucionalnih mehanizama kontrole i ravnoteže (Weber, 1922). Liderska politika funkcioniše tako što građanima nudi privid stabilnosti, jer vođa, kako se obično tvrdi, ima jasnu viziju i sposobnost da brzo rešava probleme. Levitski i Ziblat (2018) jasno pokazuju da u sistemima koji klize ka autoritarizmu, institucije postaju oruđa vođe, umesto da budu brane koje ograničavaju njegovu moć, i da takav politički sistem neminovno proizvodi nestabilnost. Stabilnost koju nudi liderska politika je varljiva i kratkoročna, a sistemi koji su na njoj zasnovani su suštinski krhki. Kao što pokazuju primeri Mađarske i Poljske, liderska politika može dovesti do prividne stabilnosti, ali njena cena je dugoročna erozija demokratije (Levitsky & Ziblatt, 2018). U takvim sistemima: a) institucije postaju instrumenti vladajućih stranaka, parlament gubi funkciju kontrole izvršne vlasti, a sudovi rade pod pritiskom politike; b) mediji su pod kontrolom politike što ukida prostor za slobodnu javnu raspravu i kritiku vlasti; c) nepredvidivost odluka dovodi do toga da se ključne odluke donose na osnovu volje lidera, a ne na osnovu transparentnih procedura. Liderski obrazac politike u Srbiji, iz perspektive nas učesnika, doveden je do apsurda, gde je celokupna vlast u proteklih trinaest godina centralizovana u rukama jednog državnog zvaničnika, koji uporno i besprizorno iskače iz svojih veoma ograničenih, „mahom ceremonijalnih nadležnosti“ (@blokadapravni, @blokada_pravni 2025). Formalno, demokratske institucije i dalje postoje, ali su u potpunosti lišene svoje uloge održavanja i očuvanja demokratskog društva.
Nasuprot liderskoj politici, institucionalna politika se zasniva na legalno-racionalnoj vlasti, koja, kako je definisao Veber (sociolog, koji je nažalost ozloglašen zbog ranijeg čestog pominjanja od strane predsednika), podrazumeva da institucije deluju u okviru zakona, a ne volje pojedinca. I Fukujama (2014; ozloglašen iz drugih, boljih razloga) ističe da su ključ stabilne demokratije autonomne institucije koje su otporne na političke pritiske i koje mogu da funkcionišu nezavisno od toga ko je trenutno na vlasti. U institucionalnim sistemima a) podela vlasti je stvarna jer parlament i sudstvo nisu samo formalno nezavisni, već deluju kao efikasni mehanizmi kontrole političkog života; b) zakon ima primat nad političkom voljom jer se odluke donose u skladu sa propisanim procedurama, što obezbeđuje predvidivost i kontinuitet; c) promene vlasti ne ugrožavaju stabilnost jer novi lideri mogu da donesu političke promene, ali osnovni principi i mehanizmi države ostaju nepromenjeni. Kada institucije funkcionišu kako treba, građani ne moraju izlaziti na ulice kako bi ostvarili svoja prava – mogu da se oslone na sudove, nezavisne agencije i slobodne medije.
U Srbiji poslednjih godina svedočimo upravo nestabilnosti koja je uzrokovana liderskom politikom. Za razliku od kratkotrajnih promena koje nudi liderski model, institucionalna politika nudi dugoročnu stabilnost. Zbog svega toga, za razliku od ranijih protesta koji su uglavnom bili reakcija na specifične ekonomske i socijalne probleme, ovi protesti ukazuju na dublje razumevanje sistemskih problema u Srbiji. Jaša Monk (2018) primećuje da su mladi širom sveta često prvi koji prepoznaju opasnost liderske politike, jer ona neposredno ugrožava njihova prava i budućnost. U Srbiji, studenti u blokadi su jasno pokazali da žele promenu sistema, a ne samo promenu vlasti. U tom smislu ovi protesti i jesu, kao što jedan transparent kaže, „osveta dobrih đaka“. Njihovi glavni akteri su u svojim javnim istupima dovoljno artikulisali da problem Srbije nije u lošim političarima, već u urušenim institucijama. U radikalnijim iskazima protesta, od svakoga na javnoj sceni se na određeni način traži potpuna depersonalizacija, a na iskakanje iz depersonalizovanog karaktera protesta se često ne gleda blagonaklono. Upravo zbog toga, ključna ideja protesta nije puka smena vlasti već uspostavljanje sistema: uspostavljanje pravosudnog sistema, sistema slobodnih medija, sistema autonomije univerziteta i svih drugih oblika društvenog organizovanja.
Da motiv za protest nije toliko tragičan i toliko bolan za sve građane Srbije, zahtevi studenata bi sasvim jednostavno mogli da se prevedu u svega tri načelna stava. Prvi je oslobođenje institucija, a posebno pravosuđa, od liderske politike i njihovo zasnivanje na institucionalnoj politici. To bi omogućilo da sudije i tužioci počnu da neselektivno postupaju po zakonu. Drugi je sloboda medija od političkog uticaja koja bi omogućila da novinari i urednici, lišeni političkih pritisaka, iznova stvore slobodan medijski prostor koji će preporoditi istinsku debatu i javnu deliberaciju. Treći je autonomija univerziteta kojim bi se potvrdila sloboda univerziteta i učvrstio njihov status centara kritičkog mišljenja i slobodne rasprave. Srbija se trenutno nalazi na prekretnici – može da nastavi putem koncentracije moći ili da odgovori na studentske zahteve za uspostavljanje jakih institucija.
Zbog svega toga, studentski protesti nisu isključivo izraz frustracije tragedijama koje su nas zadesile, političkom reakcijom na te tragedije, pa ni trenutnom političkom situacijom. Oni predstavljaju promišljenu reakciju na društvo koje je napustilo principe institucionalne politike i zamenilo ih liderskim modelom vladanja i upravljanja. Poruka protesta jeste u osnovi ta da Srbija može imati stabilnu i pravednu budućnost samo ako vrati institucije u centar političkog života i odlučivanja. Ako studentski glas bude na odgovarajući način artikulisan, ne samo kao poziv za ispunjenje zahteva koji podrazumeva i promenu trenutne političke vlasti, već kao zahtev za izgradnju održivog demokratskog poretka, on će ispuniti svoj pun potencijal za temeljnu rekonstrukciju društva skrhanog ličnom, liderskom samovoljom.
Autor je vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Peščanik.net, 05.02.2025.
NADSTREŠNICA