Ilustracija: Lokalni front
Ilustracija: Lokalni front

Već je zaboravljena nova normalnost, kovanica nastala u vreme pandemije. Ona je u vreme širenja korona virusa označavala uspostavljanje novog načina života i mirenje sa budućnošću u izolaciji, na distanci, daleko od drugih ljudi. U Srbiji 2023. godine nova normalnost dobija nove obrise. Označava uspostavljanje i mirenje sa životom u kome su fizički napad ili pretnja svakodnevna i uobičajena vest.

U takvom kontekstu čitamo sinoćnu informaciju da je aktivista Lokalnog fronta iz Kraljeva Predrag Voštinić povređen tako što ga je, dok je vozio bicikl, oborio vozač automobila. Ako tome dodamo činjenicu (navedenu u prvim medijskim izveštajima) da je napadač, odnosno vozač automobila, nakon napada „obrnuo krug“ na kružnom toku da bi po drugi put automobilom nasrnuo na žrtvu, pada u vodu i poslednja nada da se Voštiniću dogodila obična saobraćajna nezgoda. Sva je prilika da je kraljevački aktivista takav tretman zaslužio time što misli i ponaša se slobodno, kao da živi u zemlji u kojoj je tako nešto dozvoljeno. A svi znamo da nije.

Mediji kažu da je Voštinić zbrinut u kraljevačkoj bolnici, da su policija i dežurni tužilac na terenu, te da je učinilac uhapšen. Imajući na umu da je reč o tužiocu izabranom pod dirigentskom palicom Zagorke Dolovac i da je reč o policiji koja odbija saradnju svaki put kada istražni podaci „namirišu“ politički trag, imamo razloga da verujemo da je njihovo prisustvo na mestu nesreće, kao i privođenje učinioca, kurtoazne i ukrasne, a ne suštinske prirode.

Uostalom, kakva bi bila uloga policije čija su dva policijska inspektora nedavno smenjena samo jer su nezgodni svedoci u slučaju Jovanjica. Nisu kraljevački policajci blesave kamikaze – videli su kako prolaze oni koji se prave pametni i hoće da rade svoj posao.

U prethodna četiri meseca u Srbiji su se dogodila dva masovna ubistva – i ništa. Ispitivanje okolnosti pod kojima su se ubistva dogodila stopirano je pod sumnjivim okolnostima. Kao što znamo, vlast je zahteve za onemogućavanje rada Anketnog odbora Skupštine o okolnostima pod kojima su se ubistva dogodila, dočekala spremno, kao da ih je sama osmislila.

U istom periodu su, zbog neodgovornosti lokalnih vlasti, od strujnog udara, na istoj lokaciji u Bačkoj Palanci stradale dve osobe iz iste porodice. Predsednik opštine je brižno obišao porodicu nastradalih koja je (po modelu sličnom iz Ribnikara i Mladenovca) zamolila građane koji protestuju da ne zloupotrebljavaju njihov porodični gubitak. I opet ništa – nema rezultata istrage, nema odgovornih.

Već pominjani policajci po drugi put nadležnim organima prijavljuju saznanja da im se sprema ubistvo. U Srbiji i dalje ništa – sem što policajce čuva Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ), jer ne može da ih čuva redovna jedinica MUP-a. Redovna jedinica je pod nesumnjivom komandom ministra koji je policajce smenio, a koji ima razumne razloge ili da im preti ili da makar zažmuri na pretnje smrću koje dolaze sa drugih adresa.

Svi ovi događaji čine da napad koji se dogodio Predragu Voštiniću bude samo jedan u nizu događaja koji cvetaju u kulturi nasilja i sistema nekažnjivosti. Takvi događaji su se uobičajili – beležimo ih makar na mesečnom, a često i na nedeljnom nivou (naročito ako u statistiku uključimo tzv. osvetnička hapšenja).

Osim učestalosti nasilničkih epizoda, primetno je i odsustvo iznenađenja novim takvim slučajevima, čak i kod onih sa odlučnim osećajem za nepristajanje. Nepristajanje je i dalje tu, ali iznenađenja više nema. Svako novo upozorenje, pretnja, povreda, pa čak i smrt, prestaju da budu vest. Ili makar prestaju da budu vest duže od nekoliko dana. Nasilni poredak je postao naša nova normalnost.

Od kada je postalo jasno da je vlast rešena da ne ispuni nijedan zahtev protesta „Srbija protiv nasilja“, u javnosti se često postavljalo pitanje smisla nastavka uličnog protesta. Jedan, mada ne i jedini, smisao ostaje – potrebno je da se makar jednom nedeljno pogledamo i podsetimo da naša nova normalnost nije zaista normalna. Kao što se završila globalna epidemija, jednom će se okončati i vladavina nasilja u Srbiji. Kao što smo relativno brzo skinuli maske i nastavili da se grlimo kao da virusa nikada nije bilo, jednom ćemo početi ponovo slobodno da mislimo i delujemo, kao da nismo preživeli Vučićevu eru. U toj iščekivanoj realnosti, vest da se politički neistomišljenici „kose“ automobilima ne bi bila svakodnevna i prolazna vest, već težak simptom nad kojim bi se društvo temeljno zamislilo.

Peščanik.net, 11.09.2023.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)