Jerusalim, foto: David Rodrigo/Wikimedia Commons
Jerusalim, foto: David Rodrigo/Wikimedia Commons

Prvog jula rano ujutru naoružano obezbeđenje Šabaka zatvorilo je uski prolaz koji razdvaja kuću Jaira Lapida u Ramat Aviv Gimelu od mornaričke baze. Nisu mi dozvolili da kao i uvek tuda prođem u svom jutarnjem trčanju. To se dogodilo nekoliko sati nakon što je Lapid postao 14. izraelski premijer i to je bila prva (neprijatna) promena koju sam osetio.

Zaista bih želeo da od srca čestitam Lapidu na imenovanju. Voleo bih da mogu da kažem da se događa nešto novo. Da pomislim da zaista ima svetle budućnosti kao što kaže ime njegove partije (Yesh Atid). Da mi se učini da će novi premijer, civil i novinar koji dolazi iz drugačijeg sveta nego njegovi prethodnici doneti željenu promenu vladi „promene“ koja je izgubila svoj put, ako ga je ikada i imala. To bi zaista bilo dobro za sve nas, i to u jednom od najtežih trenutaka za ovu zemlju. Nada i entuzijazam, za promenu. Ali onda je došlo obezbeđenje i zagradilo prolaz ka stazi kojom godinama trčim.

Čak i bez te blokade i uz puno dobre volje veoma je teško očekivati mnogo od Lapida. Prvi znaci su već tu: ove nedelje on putuje u posetu predsedniku Francuske. Kakva Francuska, da li je to najhitnije pa premijer čiji je mandat oročen na 4 meseca do izbora baš tamo mora da putuje? Da li nam tako signalizira veliku promenu?

Mediji su oduševljeni Lapidom, svi se tope od miline: novi premijer je prešao da živi u običnom stanu u Balfur ulici, kako je to uzbudljivo. I svet se topi, svima je drago što više nema Netanjahua. Ali u suštini se ništa nije promenilo. U Izraelu se samo smenjuju jedan za drugim desničarski premijeri, jednog nazivamo desničarem, drugog smeštamo u centar, ali su svi oni teška desnica i ultranacionalisti. Lapid kao neće obožavati vojsku i pokoravati joj se? Zar njegov prvi zvanični sastanak od svih mogućih ljudi nije bio sa direktorom Šabaka? Zar i Lapid ne veruje u jevrejsku superiornost koju zovemo cionizam i čija posledica je jevrejska država aparthejda? Lapid je za sve to, i te kako je za. Kao i njegova vlada.

Da ne postoji razlika između Netanjahuove „loše“ vlade i Benetove „dobre“, i naravno Lapidove, pokazala je krajem prošle nedelje bivša premijerova savetnica Šimrit Meir. U intervjuu za novine „Yediot Aharonot“ ona je otkrila uznemirujuće stvari: Benetova vlada je imala iste ciljeve i metode rada kao i prethodna. Meir, koja je smatrana levičarkom u Benetovom kabinetu, otkrila je dostignuća ove vlade: kako su uspeli da utiču na Vašington da ne skine iransku Revolucionarnu gardu sa liste terorističkih organizacija, samo da bi ugrozili nuklearni sporazum sa Iranom; kako je vlada ponovo prevarila Sjedinjene Države da bi sagradila hiljade stambenih jedinica na okupiranim teritorijama i kako se time ponosi; kako su uspeli da pritisnu SAD da odustanu od ponovnog otvaranja konzulata u Istočnom Jerusalimu. Sprečavanje sporazuma sa Iranom, dalja izgradnja na teritorijama i odlaganje otvaranja konzulata za Palestince – šta može biti desnije od ovoga? I gde je tu razlika, makar i mala, između ciljeva Netanjahuove vlade i „uspeha“ Benetove?

Ako se ovo smatra uspehom, onda je bolje da ova vlada ne uspe u svojim namerama. Ako su ovo i Lapidovi ciljevi, a nema razloga da verujemo drugačije, onda je bolje da i on ne uspe. On vodi vladu koja je obećala da će se baviti svakodnevnim, malim stvarima kao što je zakon o metrou i koja je svečano objavila da se neće baviti velikim pitanjima kao što su naselja na okupiranim teritorijama i Iran. To je vlada koje je objavila da ona ne samo da nije kao Netanjahuova, već i da pripada centru i donosi promenu. Ništa od toga.

Zaista bih želeo da mogu da čestitam Lapidu, da mu poželim uspeh i sav taj džez, a posebno da osetim da postoji neka šansa za promenu. Ali ne postoji.

Haaretz, 03.07.2022.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 04.07.2022.

IZRAEL