Novogodišnja priča u kojoj se pojavljuje sunđer Bob

Riki Džervez iz serije The Office se skoro oglasio u Wall Street Journalu svojim tekstom, odnosno govorom Zašto sam ateista. Moguće da je naslov svjesna aluzija na esej Bertranda Rasela, al ne mora da znači. Uglavnom, namjeravala sam da prevedem tekst i da ispod napišem da se sa svime slažem, ali dok sam ga opet čitala, shvatila sam da mi neke stvari baš i ne leže pa sam odustala. I napisala svoju verziju.

Ovo je samo u kratkim crtama jer sam pogrešno parkirala saonice, a ni irvasima baš ne prija ova promjena vremena.

Moj prvi odgovor na pitanje zašto ne vjerujem u boga bi bio: Zato. Mislim da je to stvar afiniteta, kao voljeti, recimo, pileću supu. Nekome je pileća supa lijek za sve i bez nje ne može da zamisli život, a nekome se povraća na samu pomisao na raskuhane kokošje noge u vodi. Ima i treća opcija, da ćemo je kusati kad moramo i kad na toplomjeru dođe do usijanja, ali to je isključivo stvar navike. Biljni čajevi s medom čine čuda, da upotrebim stručnu terminologiju.

Drugo – a to me tokom naših rasprava na ovu temu moj brat redovno pita – u šta vjeruješ ako ne vjeruješ u boga. E sad, šta god da se nudi kao potencijalni odgovor zvuči patetično.
Popularna kultura i umjetnost su prepune potencijalnih odgovora. Nekom je sama umjetnost zamjenska religija, dok neko smatra da ni umjetnost nema smisla bez vjere u Njega.

Ovo pitanje, međutim, implicira da jedno vjerovanje/obožavanje treba biti zamijenjeno drugim. Poznajem mnogo ljudi koji su horoskopom, aktivizmom ili ljubavlju prema psima podjednako zaluđeni kao neko Isusom. I nije ništa prijatnije slušati polusatnu tiradu o nestalnim Vodolijama nego li slušati o tome kako je Gospod najveći. Vjera u život kao splet čudesnih slučajnosti (kao posljedicu lutrije, povrh svega!) je istinski talenat i ja se nadam da bar to imam. Međutim, obožavati tornjake nije isto kao obožavati boga; razlika je u tome da
je teoretski skoro nemoguće da ljubitelji tornjaka zarate sa onima koji vole pekinezere (možda na internetskim forumima).

U svakom slučaju, vrijednosti koje se potenciraju u publikacijama za djecu imaju smisla: buđenje prirode, ljubav prema familiji (barem 20% te familije), drugarstvo, ali ja lično imam problem s obožavanjem kao takvim. Prije ili kasnije, to ti se uvijek obije o glavu. Jan Mekjuan citira Larkina kad kaže da, ako bi posegnuo za nekom religijom to bi bila voda. Od tih temeljnih elemenata, Sunce nije loša opcija; vitamin D hrani kosti i podstiče optimizam a, obrnuto, njegov nedostatak uzrokuje depresiju. Sunce da, ali treba pri ruci imati i naočari.

Osim toga, ta linija manjeg otpora po kojem djeca praktikuju religiju svojih roditelja je nešto sasvim neoriginalno. Neutralan odgoj bio bi daleko pošteniji, a tek kad malo stanu na noge da mogu biti u prilici da odaberu u šta, i ako uopšte, žele da vjeruju, da li žele da im slike u dobi od pedeset dana budu na fejsbuku i da li žele da unište svoje fotografije sa Deda Mrazom na kojima imaju osmijeh prestravljenog androida.

Metafore sa pilećom supom, psićima i raznim planetama su zavodljive, međutim, upravo me je spikerka na radiju jutros podsjetila da većina djece u ovoj zemlji odrasta bez ikakvog kontakta sa drugim nacijama. A tu prestaje moj entuzijazam i za djecu i za ovu zemlju i za boga pogotovo, jer odvojene škole pod istim krovom nisu segregirane na osnovu horoskopskih znakova.

Ponavljam, i dalje mislim da je to vjerovanje (u boga) jednostavno stvar afiniteta i štofa od kojeg smo napravljeni. U Alberti, Kanada to može biti potpuno nebitno. Na ovim prostorima prestaje biti presudno, ali da je – barem prilikom prvog kontakta – potpuno nebitno, čini se da nije.

Nedavno sam ušla u DM na Bulevaru vojvode Mišića, jer mi je trebao kompaktni puder (što je bitno za nastavak priče). Ljepuškasta djevojka koja se tu našla mi je davala predloge, među kojima se našla i sugestija da joj ličim na Maju Mandžuku, i još je rekla u kojoj tačno epizodi koje serije. Nakon što sam joj objasnila da mi treba puder koji ima i spužvicu, ova
20-i-nešto-godišnjakinja me zagledala i rekla:

’Jeste li vi Hrvatica?’

A ja sam mislila da sam ja bila direktna kada sam jednog, kako se ispostavilo, svećenika pitala gdje radi i koliko ima godišnjeg. Prasnula sam, dakle, u smijeh i umalo po podu rasula smeđe kuglice pudera koje su me podsjetile na municiju za sačmaricu kakvu je imao brat od majke moje mame, a koji je bio lovac.

’To je zanimljivo’, rekla sam, ’a zašto bih…’

Prekinula me i kroz smijeh dodala da sam rekla spužvica a ne sunđer kako se kaže tu (u Srbiji), što me je, moram reći, oduševilo jer ima elemente scene iz filma Turneja kad Bogdan Diklić provali da glumci nisu iz Zagreba jer kažu pozorište umjesto kazalište.

Žene u DM-u obično kupe svoj šampon, puder i mirisne svjećice i odlaze dalje za svojim poslom. Ali, kad te neko u tom kozmetičkom hramu pita koje si vjere, onda ne možeš tek tako da klizneš kroz pokretna vrata s kojih poručuju da te tu cijene.

Međutim, kladim se da je u tom trenutku to bio najživlji razgovor u kojem je spomenut i sunđer, odnosno, spužva Bob, Severina, Slunj iz kojeg je Vedrana porijeklom (kao mala je s roditeljima izbjegla u Srbiju), kako joj je tu gdje živi, da bi na kraju došle do razmjene brojeva mobilnih. Kad sam Vedrani rekla kako se zovem, ona je podigla pogled (ispod obrva) i
kao što bih ja u knjižari pitala ’Dan, imate li Entonija Bordejna’, ona je rekla ’A jeste li vi muslimanka?’

Ja sam se zamislila kao kad bi me, dvadeset godina ranije, profesor Rajko na času istorije pitao koje godine se desila seljačka buna. Volim istoriju, stvarno, ali ne i brojeve. Uzela sam puder koji reklamira Eva Longoria i rekla Vedrani koja je sa iščekivanjem gledala u mene: ’Paaa, tehnički jesam’. Ničeg pametnijeg se nisam mogla sjetiti.

Ali, koliko god se ja oko toga prepirala s mojim milim bratom koji petkom ide na džumu, tehnički stvarno jesam muslimanka. Objašnjavati toj djevojci dalje da li ja vjerujem u tog mog tehničkog boga bi bilo podjednako besmisleno kao da te neko u liftu pita koliko zarađuješ a ti mu onda, dok se vrata otvaraju i zatvaraju, nastaviš objašnjavati koliki je tvoj topli obrok.
Vedrana se potom nasmiješila, zatreptala svojim dugim trepavicama sa dva sloja maskare, odahnula u smislu uh, dobro je i rekla:

’Ja one Hrvate baš ne volim. Vi ste mi puno draži.’

Pri tome, naravno, ovo vi nije bilo persiranje.

Mislim da je to bio jedan od bizarnijih komplimenata koje mi je neko uputio, uključujući i onaj u tekstu povodom 20 godina Vremena, kad me je Todorović opisao kao ’zvrk žensko’.

Kasnije dok sam čekala da kupim proju sa heljdom u trgovini Hleb i kifle (ili, kako je to jedan novinar Jutarnjeg lista napisao, Hleb i knjige), stigao mi je sms od Vedrane:

Drago mi je da smo se upoznale. Inace ja volim da upoznajem zanimljive nove ljude. Nadam se da se vidimo uskoro. Pozdrav Vedrana.

Kvarna kakva jesam, ja sam se odmah sjetila onog skeča Montipajtona u kojem voditelj predstavlja interesting people, pa jedan čovjek iskače iz kutije šibica u kojoj i živi. Ili nekih od amblemskih scena sf filmova u kojima glavni lik dolazi u andergraund bar, a tamo ima biće sa surlom umjesto uha, kiborg s televizorom na čelu, žensko sa dvije glave i sa tri sise i nema čega nema.

Meni je, ipak, Vedranina neposrednost – a što djelomično ima veze i sa njenim godinama – bila simpatična. Gnušam se, pak, onih taktičnih i politički korektnih koji misle, kako kaže
Paskal Brikner, da ih čitanje Gogolja čini prijateljima Rusa, ili čitanje Kur’ana i 1001 noći prijateljima Istočnjaka i da to što ćemo zaplesati uz raï ne znači da volimo imigrante. Ili, još lokalnije, ako voliš Dom za vješanje ne znači da voliš i Rome.

Vedrana, s kojom sam se na rastanku srdačno izgrlila, je rođena otprilike kad je rat na ovim prostorima i počeo. Nije mi namjera da je potcjenjujem, ali njen animozitet prema Hrvatima, vrlo moguće, ima veze sa iskustvom njenih roditelja i njihovim životom u Slunju. U te je razloge teško ulaziti. Neko će smoći snage da drugom oprosti sve i jedan smrtni grijeh dok neko mrzi sve mačke, jer mu je jedna ostavila lokvicu pred vratima.

Ali se nadam da će se Vedrani u životu desiti neke stvarno nove i zanimljive stvari, stvari zbog kojih će ti politički i nacionalno uslovljeni animoziteti/afiniteti naprosto izlapiti, barem do perioda kada ona bude imala dijete ili nećaku. Ili mačku.

A to jel bolje bit Hrvat ili Srbin, Musliman ili Jevrej, pijan ili star se najbolje može opisati na način na koji smo mi djeca reagovali na nove proizvode u supermarketima: Isto sranje, drugo pakovanje.

Peščanik.net, 28.12.2010.

Leave a Reply