Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ne verujem da je iko pomislio da će Ustavni sud doneti drugačiju odluku. Ne verujem, takođe, da iko misli da je na bilo koji način važna odluka Ustavnog suda. Trud koji novoradikali ulažu u kreiranje privida (čega god) postao je čisti višak. Još onda kada su tobože doneli odluku da neće biti kopanja litijuma, znali smo da lažu. Kao što sada znamo da je bezmalo svaki član Ustavnog suda slagao kada je svoju odluku predstavio kao svoje na pravu i Ustavu utemeljeno mišljenje. Od Ustava i prava, kao i od sudova, u Srbiji nije ostao kamen na kamenu.

I pošto je sve to tako, i pošto svi znamo da je tako, čemu ova igra sa Ustavnim sudom. Vlada pre par godina donela uredbu da se ne kopa litijum; vlada ovog leta donese odluku da se kopa litijum. Zašto je bio potreban Ustavni sud za to? Mogli su taj sud da sačuvaju za nešto drugo. Tako izgleda kada se o tome racionalno misli. Ne bi bilo prvi put da Vučić i Brnabić kažu jedno, urade nešto drugo i onda ponovo kažu nešto treće. Naprosto, više ih niko ni ne sluša šta pričaju. Ako je nekome stalo, taj treba da gleda samo ono što oni rade i posledice tog njihovog rada.

Ali, Ustavni sud se ipak oglasio. Kažu, Rio Tinto je zamolio taj sud da oceni da li je odluka vlade od pre par godina bila po Ustavu i zakonu. Gle, Srbija zemlja vladavine prava i pravna država. Nije niko iznad suda, makar to bila i vlada. I sud presudio – vlada prekršila Ustav i zakone. Dobro, ne kaže se to baš tako, ako je suditi prema vesti, ali otprilike je to smisao. Vidi molim te, i šta sad? Hoće li neko iz ondašnje vlade da odgovora za kršenje Ustava i zakona? Neće, kaže sud. Otprilike, poruka je, jeste, prekršili su Ustav i zakone, al ništa strašno, jer kao da nisu, samo neka nastave tamo gde su stali.

Ta vlada onomad, što je zabranjivala kopanje litijuma – Brnabić joj je bila na čelu. Samo što nije. Jer, Vučić joj je bio na čelu. Pre par godina Vučić i Brnabić kršili Ustav. Zamisli. I nikom ništa. Zamisli. Jer i pre odluke suda, oboje su rekli da su onda pogrešili, ne zato što su kršili Ustav, nego što su zabranili kopanje. A tek je onda došao sud da kaže da je s kopanjem litijuma sve u redu, jer, eto, Vučić i Brnabić prekršili su onomad Ustav. A da su prekršili Ustav možda ne bismo ni saznali da Rio Tinto nije zamolio da se ta davna odluka proveri.

Zanimljivo je to – svim zainteresovanim stranama odluka suda ide u korist. Nisam pravnik, svoje znanje o pravu ponajviše sam sticao gledajući filmove. Dobro, ne domaće, ali svejedno. U filmskim pričama imamo sud i protagoniste i antagoniste pred sudom. A napetost se stvara zbog toga što odluka suda mora, po definiciji, ići na štetu jednih, a u korist drugih. Gledaoci se obično vežu za neke od junaka i onda navijaju, strepe, nadaju se. Ovaj naš sud uopšte nije kao sud iz priče. Rio Tinto, recimo to tako, tužio Vučića i Brnabić da su prekršili pravo. Sud doneo odluku da jesu. Ali, odluka odgovara svima – i Rio Tintu, i Vučiću i Brnabić. Ništa od priče.

Samo, nije da nema štete. Štetu će zbog kopanja litijuma, ako do toga dođe, trpeti žitelji čitave Srbije. To je očigledno. Ali, nepopravljiva šteta naneta je i samom sudu. Mi od juče više nemamo ni Ustavni sud. Odavno nemamo parlament, izgubili smo i tužioce i sudije, a sad više nemamo ni Ustavni sud. A sve to nije moralo da se desi. (Mislim, da baš sad saznamo da više definitivno nemamo ni Ustavni sud.) Šta je bio problem vladi da sama poništi svoju odluku i donese novu? Rekao sam već, to su tako prevrtljivi i lažljivi ljudi da smo naučili da od njih sve očekujemo. Zašto su onda uvukli i Ustavni sud?

Šta nam govori taj višak? O tome za sad možemo samo spekulisati. Recimo ovako: režim je nad Ustavnim sudom demonstrirao silu, ne da bi obeshrabrio njegove sudije, nego da bi ostavio bez nade žitelje Srbije. Te sudije su ionako već režimske lutke. Od decembra oni nemaju šta da kažu o pokradenim izborima. Ali su se ovde zgodno namestili za vlast. Dakle, ta je bitka u tom sudu odavno izgubljena. Ali, sad je bilo važno da na ovom konkretnom primeru svi to vide i čuju. Spremno su sudije požurile da odigraju statiste u ovoj pokaznoj vaspitnoj predstavi poslušnosti za žitelje Srbije.

Ne znam šta će reći opozicija iz Niša, koja i dalje insistira na borbi protiv režima unutar institucija. Nema u Srbiji dalje od Ustavnog suda. I sad smo videli kako taj sud radi. Kome da se dalje žalite? Naravno, odavno znamo da će se pitanje kopanja litijuma rešavati na ulici, a ne u institucijama, ili u nekom bogznakakvom dijalogu. Kada je upregao Ustavni sud, režim je u stvari poslao poruku žiteljima Srbije za koje je (ne)kopanje litijuma ni manje ni više nego egzistencijalno pitanje (doslovno pitanje života i smrti). Poruka glasi: ili (na ulici) pokažite da ste jači, ili se povucite. Tako izgleda rasprava o kopanju litijuma u Srbiji. Režim ju je oblikovao kao vašarsko obaranje ruku. A Ustavni sud je pristao da bude glasnik.

Peščanik.net, 12.07.2024.

EKOLOGIJA
LITIJUM

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)