George Brassai http://bit.ly/1kvxsWJNeobično mi se dopao komentar Vesne Rakić-Vodinelić Pornotropos, u kojem povezuje položaj antičkog vlasnika/upravnika javne kuće sa odnosom vlasnika/nosilaca javnog diskursa i vlasti do svih drugih, od žena pa nadalje, danas i već duže vremena u Srbiji. Poziv na pobunu je više nego uverljiv i podsticajan.

No upravo zato što Srbija (i ne samo ona) postaje sve više puna lažnog, površnog, plagiranog, falsifikovanog, kupljenog i ko zna još kakvog “znanja”, čini mi se da treba insistirati na tačnosti i proveravanju svega što se – bar na Peščaniku – objavi. Razotkrivanje pseudonaučnih radova, posledice ili kazne koje su sledile, zahtevaju najoštrije kriterijume, čak i u esejističkom povezivanju, koje sebi može dozvoliti analogije, asocijacije i metafore svih vrsta. Cepidlačenje? Da, u izvesnoj meri: ali nivo diskursa u Peščaniku je neizbežno dosegao određen nivo, zahtevali su ga (hvala bogu!) mladi naučnici, i puta nazad više nema.

Jedino u tome kontekstu treba razumeti ove moje primedbe, koje se ne odnose ni na poruku ni na kvalitet pomenutog priloga, već samo na – u osnovi minornu – tačnost podataka. Đavo je, doduše, u detaljima: možda će baš ti detalji omogućiti još uverljiviju potporu stavovima autorke.

Reč je o ključnome terminu u prilogu, pornotropos. Prvo, sama bih se čuvala ociozne odrednice “klasičan” – “klasična prostitucija”, čak ni u “antičkoj Grčkoj” nema neko precizno istorijsko ili društveno i kulturno značenje: šta je tu “klasično”? Drugo, reč pornotropos ne postoji u grčkom jeziku: postoji samo lik sa tim imenom iz neke francuske filmske komedije iz šezdesetih godina…Treće, ta imaginarna reč nikako ne može biti složenica od porne (“prostitutka”) i anthropos (“čovek”), jer u ovoj drugoj reči nema elementa –tropos, od glagola trepo (“obrćem”); anthropos je samo kao cela reč mogao biti deo neke složenice (recimo antropologija), a i ne označava samo “muškarca”, već generički “ljudsko biće”, jer se pojavljuje i u ženskom rodu.

Gde je poreklo zabune? Reč je o slovnoj greški u tekstu Simone de Bovoar (Drugi pol), koja se ponavlja i u engleskom prevodu: to jeste reč pornotropos, pogrešno napisana umesto pornotrophos, “uzgojitelj, hranitelj prostitutki”, u vezi sa glagolom trepho (“hranim”). Druga verzija toga termina bila je pornoboskos – “pastir prostitutki”. Klod Mose, u svojim člancima i još više u svojoj knjizi o antičkim ženama (1983, 1991), upotrebljava tačan grčki izraz. I kako to ona lucidno i pregledno razlaže, stvari su mnogo zapletenije nego u genijalnoj ali velikopoteznoj slici antičkih žena kako ju je dala Simon de Bovoar. Uostalom, još nije bilo ni ženskih studija, a nekmoli antičkih ženskih studija.

Prostitutki je u antičkoj Atini bilo više vrsta, od uličnih, palake ili porne, sve do kurtizana visokog stila, vidljivih u društvu, hetera. Uglavnom su bile strankinje, posebno iz Jonije. Bordeli su bili uglavnom oko Kerameikosa, groblja, i tamo su muškarci zalazili posle pogreba. Jednu takvu kuću su prepoznali i opredelili švajcarski arheolozi. Javne kuće visokoga ranga vodile su često  žene, i u njima su žene rađale nove prostitutke, i vaspitavale ih za posao. Komediograf Aristofan iznosi “trač” da je rat sa Spartancima počeo oko neke takve kuće, čija je vlasnica bila sama Periklova ljubavnica Aspasija – reč je o “podružnici” u Megari, čije su stanovnice Spartanci odveli. Sačuvani govor Pseudo-Demostena, koji se odnosi na proces protiv izvesne Neaire, jednog od njenih muževa i njene kćerke, kao i njenih muževa, svedoči o pravno komplikovanom odnosu između onih sa građanskim pravom i onima bez, posebno ženama, koje samo prenose to pravo sa svojih očeva na svoje muške potomke, ali ga same ne uživaju. Klod Mose je svoje znanje o atinskim antičkim prostitutkama iznela i u sjajno komponovanom kriminalnom romanu Ubistva na agori (1995).

Položaj žena koje nisu bile majke, sestre, supruge ili kćerke atinskih građana, ili onih koje su karijeru, status i vidljivost sticale u mnogim kultovima u kojima su žene imale vlast, ključan je za naše razumevanje antičkog muškarca. Prostitutke, igračice, muzičarke i akrobatkinje nižega ranga služile su mu za zabavu, kućnu gozbu, dok su kućne žene ostajale u svojim odajma. Hetere su mu služile za zabavu višega nivoa, i upravo u tim vezama možemo tražiti pravi izvor konsenzualne i solidarne evropske veze/braka. Muškarac je posvuda mogao da gleda ženska tela i da u njima uživa – javne zgrade bile su okićene prizorima nagih ili polunagih tela, sa robinjama i robovima se moglo raditi skoro sve, inicijacijska i drugačija homoerotika smatrala se dostojnom muškarca. Reč je dakle o još izrazitijem sistemu muške aproprijacije sveta. No antički muškarac je svoj identitet organizovao i zamišljao prema spolja, i bio mu je neophodan čitav svet drugih (žene, robovi, varvari, životinje, božanstva, priroda) da se u njima ogleda i ostvaruje – bez njih nije postojao.

Tek sa obaveštenim i promišljenim “primerima” možemo se dakle uspešno nositi sa današnjim avatarima, i tačno procenjivati kako se mogu uništiti.

Peščanik.net, 07.07.2014.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)