Foto: Reuters
Foto: Reuters

Protestno pismo je napisano pre sedam godina, ali kao da je to učinjeno danas. Rečenice odslikavaju upravo ono nezadovoljstvo koje je u petak izvelo hiljade gimnazijalaca na ulice Pariza. Isti patos, tada kao i danas, isti bes zbog toga što država hapsi i deportuje njihove školske drugare. Baš kao što su to uradili romskoj devojčici Leonardi i Khatchiku, učeniku iz Jermenije.

30.000 građana Francuske je u maju 2006. stavilo svoj potpis na pismo protiv jedne takve „bestidnosti“. Oni su od (tada konzervativne) vlade zahtevali trenutnu obustavu deportacija maloletnika. „To su naši učenici, oni su prijatelji naših učenika i naše dece i ako se odluče da potraže zaštitu od ovog sramnog progona mi ćemo im pomoći“. Među potpisnicima su bili i poznati levičari: Jack Lang, legendarni Mitterrandov ministar kulture, Harlem Désir, danas generalni sekretar socijalističke partije (SP), i izvesni Jean-Marc Ayrault.

Davno je to bilo. Danas je Jean-Marc Ayrault premijer. On je drugi čovek u državi i odgovoran je za takve stvari kao što je deportacija 15-ogodišnje Leonarde Dibrani 9. oktobra na Kosovo i 19-ogodišnjeg Khatchika Kacharyana, samo tri dana kasnije u Jermeniju.

Premijer o tome nije imao nikakvih saznanja, sve dok se „afera Leonarda“ nije svom snagom sručila na njega. Na sastanku lidera SP održanom u utorak uveče atmosfera je bila napeta, jer su svi shvatili šta je u pitanju. Ljudska prava, antirasizam, solidarnost, pa i sa ilegalnim imigrantima, neizostavni su deo identiteta levice. Socijalisti i zeleni su u maju 2012. ušli u koaliciju, jer su se prethodno zajednički borili protiv stroge imigrantske politike Nicolasa Sarkozya. Ayrault je izjavio: „Živimo u pravnoj državi u kojoj postoje pravila. Ali istovremeno živimo i u republici sa njenim vrednostima.“

Pravo ili vrednosti. Socijalisti moraju ponovo da pronađu taj balans. Ayrault je naložio sprovođenje interne istrage čije će rezultate saopštiti najkasnije za vikend. U petak je procurelo kako bi nova ravnoteža mogla da izgleda. Vlada ne namerava da predloži novi liberalni zakon o imigraciji, barem ne pre prolećnih izbora, jer strahuje od novog uspeha desničarskog Nacionalnog fronta (FN). Umesto toga, nove poboljšane administrativne smernice bi trebalo da jasno stave do znanja da policija ne sme da zadire u „zaštićeni prostor“ francuskih škola, suprotno onome što se desilo u slučaju Leonarde Dibrani. Ostaje otvoreno pitanje da li će Leonarda moći da se vrati u Francusku.

Ovo je beznačajna replika na akutnu krizu. Za više od toga Aryault nije nadležan. Veliki odgovor na suštinska pitanja, kao što je ono od čega je danas Francuska sazdana i u kakvu budućnost želi da ide, može da pruži samo predsednik. „Objasnite ovo gospodine predsedniče!“, zahtevao je svojom naslovnicom u petak levičarski Libération.

Međutim, François Hollande ćuti. Ponovo. Već nedeljama njegovi bliski saradnici najavljuju da će njihov šef „uskoro“ predstaviti novu viziju republike. Ali od toga za sada nema ništa.

Ova dezorijentacija i vakuum su razlog zašto je slučaj „Leonarda“ za socijaliste prerastao u krizu smisla sopstvenog postojanja. Levici preti „gubitak duše“, tvitovao je predsednik parlamenta Claude Bartolone, dok jedan ministar, koji je želeo da ostane anoniman, priznaje da će nas nastavak Sarkozyjeve politike „ugušiti“.

U redovima socijalista već mesecima ključa nezadovoljstvo i razočarenje. Izostao je veliki zaokret, koji je Hollande obećavao pre izbora u maju 2012. Umesto toga okrenuo se neubedljivoj realpolitici, kao što je to bio slučaj ovog utorka kada su socijalisti glasali za nepopularnu penzionu reformu, prema kojoj će od 2020. francuski radnici za punu penziju morati da rade jednu godinu duže. Onda je u četvrtak donet budžet za sledeću godinu, koji više sledi briselske kriterijume o deficitu nego socijalne ideale.

Daljem raspirivanju nezadovoljstva u velikoj meri je doprinela i nedavna izjava ministra unutrašnjih poslova, Manuel Vallsa, da je više od 17.000 Roma u zemlji nesposobno za integraciju. Predsednik Hollande se nije usprotivio ovom Vallsovom komentaru, čime je nagovestio da će ovaj popularni ministar biti njegov glavni adut protiv uspona Nacionalnog fronta. Gotovo polovina svih građana Francuske (46%) u Marin Le Pen, liderki Nacionalnog fronta, vidi jedinu pravu opoziciju u zemlji. Ona je prema poslednjim istraživanjima javnog mnjenja popularnija i od Hollandea i Aryaulta. Od nje je iz vladajuće koalicije popularniji jedino Valls.

On je odgovoran i za aferu „Leonarda“. Potpuna promena kursa i Leonardin povratak bi ga dezavuisao. To zna i Hollande i upravo ova računica iritira mnoge levičare. „Valls je po drugi put prešao crvenu liniju“, grmi poslanik zelenih Noel Mamère, „a Hollande opet nije reagovao.“

Christian Wernicke, Süddeutsche Zeitung, 18.10.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 20.10.2013.

IZBEGLICE, MIGRANTI