Srbija spada među zemlje sa najvećim siromaštvom i nejednakošću u Evropi. U tekućoj pandemiji država kao da je zaboravila ranjive grupe: nema nijedne posebne mere socijalne politike za zaštitu najugroženijih. Govore Sarita Bradaš i Ivan Sekulović iz Fondacije Centar za demokratiju. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: U zemljama koje su pogođene pandemijom, a to praktično znači ceo svet, već mesecima se postavlja pitanje: šta je preče – zdravlje ili ekonomija. To je, naravno, lažna dilema, ali vlast se ponaša kao da je rešila antički zadatak rešavanja kvadrature kruga; predsednik države kaže da imamo najmanji broj obolelih u regionu, a ministar finansija, pozivajući se na podatke Eurostata, kaže da smo najbolji u Evropi kada je u pitanju ekonomija, odnosno da imamo najmanji pad BDP-a. Da li u svetu uopšte postoje neki standardi u odnosu na koje možemo da se merimo? Ili oni pričaju šta im padne na pamet?

Ivan Sekulović: Ovu dilemu je u doba pandemije prvi formulisao Donald Tramp, i to svojim čuvenim tvitom u martu: ne možemo dozvoliti da lek bude gori od samog problema. Za njim su onda krenuli i drugi autoritarni kompanjoni i otvorili tu dilemu koja je, kako ste i sami rekli, zapravo lažna. Šta su građani SAD-a rekli na takvu ideologiju, to smo, sva sreća, dobili kao odgovor proteklih nedelja. Pored toga, ono što najviše ohrabruje jesu prvi koraci Džoa Bajdena, a to je da je on formirao ekspertski tim, koji će se baviti upravljanjem odgovorom na epidemiju, i pritom je najavio, kada preuzme funkciju, da će mu prva stvar biti, šta? Ne ekonomija, nego koraci ka uvođenju univerzalne zdravstvene zaštite; tako da nam to daje nekakve odgovore i nekakve pravce delanja.

Ono što je nesporno i na šta su još od marta ukazivale agencije Ujedinjenih nacija jeste stara poruka i standard vrednosti ljudskih prava, a to je da su ljudska prava nedeljiva. Znači, ona sva imaju isti status i ne mogu se staviti u hijerarhijski poredak. Znači, ako nemate odgovarajuće pravo na zdravstvenu zaštitu, vi ne možete da ostvarite ni pravo na rad. Ako nemate pravo na rad, ne možete da privređujete, ne možete da stičete dohodak, ne možete da ostvarite pravo na život; tako da, sve su te stvari međusobno povezane. Ako ćemo već u tom ekonomskom domenu koji Vučić posebno voli, on, kao i svi drugi neoliberalni autoritarci se prilično posipaju pepelom ovih dana, govoreći o tome da je trebalo, eto, da ulažu više u zdravstvenu zaštitu, a da su pitali čak i neke neoliberalne centre moći, konsultantske kuće poput Mekinzija, saznali bi da po tim procenama zapravo trećina stope privrednog rasta u razvijenim zemljama u prošlom veku može da se pripiše unapređenom zdravlju stanovništva.

Znači, do te mere je za uspeh ekonomije ključno zdravstveno stanje stanovništva. I ono što je ova kriza pokazala, zapravo, ko je najbolje prošao od država: ta neka poređenja koja smo napravili pokazuju da su države sa najboljim zdravstvenim menadžmentom imale ujedno i najbolji ekonomski menadžment: Tajvan, Litvanija, Južna Koreja, i iz toga zapravo dolazi ključna poruka Svetske banke koju bi i naši vlastodršci trebalo da uvaže, jeste da je pitanje upravljanja ključno pitanje ove pandemije. Znači, čak ne pojedinačno, sektorsko upravljanje u ekonomiji i zdravstvu, nego upravljanje kao takvo.

I za kraj, možda samo da napomenem da sam se prijatno iznenadio ocenama ministara finansija Evropske. Oni su u izveštaju ovog maja prvi put stavili zdravstvo na agendu, i to ovim redom: rekli su da su ključni reformski izazovi za Srbiju za ovu godinu jačanje sistema javnog zdravstva, a onda tek očuvanje zaposlenosti.

Sarita Bradaš: Kad se postavlja ta svakako lažna dilema, ekonomija ili zdravlje, onda izgleda kao da se zdravlje tiče ljudi, a kao da se ekonomija tiče nečeg drugog, nečeg što ne uključuje ljude. Dakle, da bi ekonomija postojala, treba da budu neki ljudi koji rade. Ti ljudi koji rade treba da budu zdravi. I u svakom slučaju, dolazi na prvo mesto zdravlje. U ovom trenutku, kad je u pitanju epidemija, mi govorimo o fizičkom zdravlju, ali Agencija za bezbednost i zdravlje na radu ukazuje na probleme psihosocijalnog zdravlja i mentalnog zdravlja. Već nekoliko meseci smo svedoci potpunog zanemarivanje tog aspekta mentalnog zdravlja i nesigurnosti koja se stvara, pre svega zbog načina na koji se komunicira.

Evo, recimo pre neki dan, ministar zdravlja izlazi sa saopštenjem da su bolnice u Beogradu prepune i da nećemo imati gde da se lečimo. To ostavlja nesagledive posledice na nas kao ljude, kojima može da se desi, danas-sutra, da trebamo lekarsku pomoć. Da li to znači da ne treba uopšte tamo da odemo gde za nas nema mesta, bez obzira što podaci govore da je u ovom trenutku, u odnosu na onaj vrhunac koji je bio u julu mesecu, negde oko 2000 manje ljudi koji leže u bolnicama. Prosto, podaci govore nešto suprotno. 

Svetlana Lukić: Negde sam pročitala podatak da da imamo veliki broj bolničkih kreveta, a sada ispada da ih uopšte nemamo.

Sarita Bradaš: Tako je. Prema podacima koje imamo na Eurostatu, Srbija raspolaže – to su podaci, mislim poslednji, iz 2018 – sa negde oko 39 hiljada bolničkih kreveta. Nisam mogla da nađem podatak koliko je, recimo, kreveta koji su na intenzivnoj nezi, ali mi bismo to trebali da znamo, prosto, to su informacije kojima treba da raspolaže Ministarstvo zdravlja. Mi znamo sa koliko kreveta na intenzivnoj nezi raspolaže Nemačka, sa nekih 22 hiljade, ali ne znamo koliko je to u Srbiji.

E sad, neka je to nekih 39 hiljada, i neka je u prethodnom talasu bilo negde 5 hiljada hospitalizovanih ljudi. To znači da smo iskoristili za kovid pacijente nešto više od 10% bolničkih kreveta. Nisu svi na intenzivnoj nezi, naravno. U čemu je problem? Zašto mi sad, ako imamo 39 hiljada bolničkih kreveta, zašto mi sad pravimo dve kovid bolnice, sa nekih hiljadu ležajeva. Druga stvar koja se postavlja nakon toga: hajde, imaćemo neke nove krevete. Ko će tu da radi? Gde su ti ljudi? Mi imamo uništavanje zdravstva od 2014. godine, sa tim reformskim zahvatima, zabranom zapošljavanja, sa tim da smo imali pre nekoliko godina upozorenja iz struke: nama će nedostajati specijalisti, anesteziolozi pre svega, oni koji su, u ovoj priči veoma bitni. Ne znamo koliko ih ima. Vi nemate, recimo, tačan podatak koliko ima epidemiologa u ovoj zemlji. Čuli smo od jednog člana kriznog štaba da Srbija ima svega 100 epidemiologa. Kako možemo da se nosimo sa epidemijom ako imamo 100 ljudi koji treba da pokriju, znači, ne samo ove koji su dijagnostikovani, nego sve njihove kontakte?

Svetlana Lukić: Na koji način biste nam ilustrovali odnos države prema zdravstvu do ove pandemije?

Ivan Sekulović: Ako gledate statistiku, imate onaj pokazatelj nezadovoljenih zdravstvenih potreba, kada ne možete da ostvarite lekarski pregled, na primer zbog toga što su zdravstvene usluge preskupe, ili zbog liste čekanja, ili što su vam zdravstvene ustanove fizički udaljene, i tako dalje. Tu smo više nego dva puta gori od Evropske unije. I što je najgore, kada je reč kod ovih ugroženih grupa, od 2013. imamo taj trend da je utrostručen jaz između najbogatijih i najsiromašnijih. Znači, još je veća uskraćenost onima siromašnima. To nije iznenađenje zbog toga što su u istom tom periodu javna izdvajanja za zdravstvenu zaštitu, kad se gleda kao udeo čuvenog BDP-a, padaju od 2012, 2013. negde za oko 1%, sa 9,3 na 8,4.

Znači, sve manje se izdvaja za zdravstvo, i naravno da su sve manje zadovoljene osnovne zdravstvene potrebe stanovništva. Istovremeno, što manje para država ulaže, to mi moramo više da dajemo iz svog džepa. Iako bi trebalo da imamo univerzalnu zdravstvenu zaštitu iz sistema socijalnog osiguranja, mi moramo privatno da doplaćujemo za osnovne zdravstvene usluge.

Ovo što je Sara pomenula: ko će da nas leči? Džaba nam bolnice ukoliko nemamo kadra. E, tu imamo neki dokument koji se zove „Plan razvoja kadrova u sistemu zdravstvene zaštite“ za koji je ministar Lončar nadležan, i on godinama nije usvojen. Mi godinama znamo za taj problem, i na sve to, još od te 2013. godine, lepo smo se sa Nemačkom dogovorili da ćemo da izvozimo radnu snagu, tako da smo tada potpisali sporazum po kome je nekoliko hiljada pre svega medicinskih tehničara otišlo u tu Nemačku. Vrlo je indikativno da je 31. januara ove godine objavljeno da se stopira konkurs za ovu godinu. Znači, već tad je vlast znala kakva katastrofa nas čeka, i šta su oni sami napravili.

I samo da završim: u domenu rada, radnih odnosa, mi smo naravno oduševljeni privrednim rastom, naročito u sektoru građevinarstva, ali nas uopšte nije zanimalo da jačamo kapacitete Inspekcije rada, na primer, ili Uprave za bezbednost i zdravlje na radu, jer je broj povreda na radu eksplodirao. Sve je manje inspektora rada; 30% je porastao broj povreda na radu, broj smrti na radu nikad nije bio veći. Ulaganja u zaštitu radnika su skoro nikakva, tako da nije ni čudo da je stvorena jedna klima gde investitori poput Jure, koji su zdravstveni hazard, oni su i društveni hazard a naročito zdravstveni, nije ni čudo da su sada dominantna pojava u našem društvu.

Sarita Bradaš: Ja ne znam da li se sećate izjave ministra finansija, kad su odlučili da se donese paket podrške privredi, odnosno ono subvencionisanje minimalnih zarada. On je tad izjavio „Eto, Srbija to može, zato što smo mi napravili fiskalnu konsolidaciju i toliko smo novaca uštedeli, da sad lako možemo da pomognemo našu privredu“. Ja bih samo vratila unazad, na koji način je ta ušteda sprovedena. Prvo, uzeli su od penzionera, koje su u to vreme zatvorili i zabranili im bilo kakvo kretanje. To je jedna stvar, a druga stvar: uštedeli su na javnom sektoru, pre svega na zdravstvu i prosveti; prvo smanjivanje zarada, a nakon toga zabrana zapošljavanja koja je još uvek na snazi.

Kad smo radili neko istraživanje sa lekarima, ono zbog čega bi pre svega menjali posao, pored faktora plate, je količina stresa kojoj su izloženi, a izloženi su stresu zbog loših uslova rada. Mi smo čak imali slučajeve da je Nacionalna služba za zapošljavanje organizovala kurseve nemačkog jezika za nezaposlene zdravstvene radnike. Mislim, svaka im čast na tome, ali to govori o tome gde oni vide svoju budućnost. I sva istraživanja koja su rađena govore o tome da skoro polovina mladih želi da ode iz ove zemlje. Vi imate i podatak da vam 67% mladih ljudi do 34 godine živi sa svojim roditeljima. Ako nemamo toliko izražen problem stambene nezbrinutosti, to je zbog toga što se ljudi nisu osamostalili, jer nemaju priliku da se osamostale.

Vi ste čak imali jednu neverovatnu situaciju, meni je to bilo čak i bizarno. Znači, oni javni radovi, 3-4 meseca, koji se organizuju zbog nekih socijalnih pitanja i zbog komunalnih problema, ustanove koje nemaju lekare, oni ih angažuju u domu zdravlja preko javnih radova. Taj čovek, znači, radi za 22 hiljade dinara 3-4 meseca. Potpuno apsurdna situacija. To znači da vi nemate nikakav plan.

Svetlana Lukić: Da li i šta se u tom odnosu prema zdravstvu, osim povremenih „evo vam 5 hiljada“, „evo vam 10 hiljada dinara“, da li ste vi primetili nekakve promene u ovih, sada već 10 meseci koliko traje pandemija?

Ivan Sekulović: Da se sistemski ništa nije uradilo, pokazuju i prvi trapavi koraci oko uvođenja vanrednog stanja, upravljanja krizom. Jednostavno, ova epidemija je ogolila stanje. Jasno je da se sada više niko ništa ne pita. Pitanje upravljanja, pitanje menadžmenta je ključno. Mi imamo u silnim strategijama obećanje da će menadžeri u zdravstvenim ustanovama proći razne kurseve: upravljanja kadrovima, motivacije zaposlenih, neka čuda. Kakva crna motivacija i kakvo moderno upravljanje državom, kada imamo najneustavnije, najnemodernije upravljanje državom na svetu koje kreće sa Andrićevog venca? A to se sve preliva u direktorske fotelje zdravstvenih ustanova. Prosto, u takvoj situaciji imate samo silu, i da onda silom uvedete, na primer, vanredno stanje.

Lekari imaju radnu obavezu. Znači, moraš da radiš, inače dobijaš otkaz. I ne samo da je to izvedeno za vreme vanrednog stanja, kad je kaobajagi i postojao neki ustavni osnov za to; i kad je ukinuto, to je produženo. I tad im je bila radna obaveza. Lekari, zdravstveno osoblje uopšte, medicinske sestre, tehničari, su poniženi. Poniženi su i oni koji su najslabija karika, a tu je specifičan slučaj zdravstvenih medijatorki. To je jeda program koji dugo traje, i uglavnom je namenjen za podršku stanovništvu koje pripada romskoj populaciji, znači najugroženijima od najugroženjih. U julu ove godine, kad je revidiran Akcioni plan za Poglavlje 23, lepo im je rečeno: nećete nikad postati deo zdravstvenog sistema. Iako nas Evropska unija, kad je već reč o tom čuvenom Poglavlju 23, godinama upozorava: ljudi, zaštitite, obuhvatite zdravstvenom zaštitom one koji su najdalje od nje. Doći će neka kriza poput ove i nastaće katastrofa. Mi smo na sve to rekli: ne trebaju nam nikakve medijatorke. I jednostavno, prekršena je najosnovnija i najsvetija obaveza da se pomogne najslabijima.

Sarita Bradaš: Kad se pominju, recimo, lekari, onda smo vrlo često slušali o tome da su oni heroji. Znači, njihov posao se shvata kao patriotska dužnost, a ne kao posao kao svaki drugi. Ovo što Ivan kaže, poniženje: najavljenih 10 hiljada dinara jednokratno svima koji rade u zdravstvu je zaista, zaista poražavajuće. To je jedan nivo. Na drugim nivou imamo prozivanje i zastrašivanje onih lekara koji govore o problemima koji se javljaju u zdravstvu, pre svega potpisnika peticije Ujedinjeni protiv kovida.

Pa imamo pravljenje spiskova ljudi sa kojima će direktori zdravstvenih ustanova razgovarati, a koji su sasvim slučajno na tom spisku, pa do potpunog ignorisanja ovoga što struka govori da bi pomogla zdravstvenom sistemu ove zemlje, a to su one sve preporuke koje su dali udruženje Ujedinjeni protiv kovida, u kojima se jasno vidi kako sistem treba da izgleda, kako treba da izgleda procena rizika, kako su stepenovane mere. Dakle, ne treba ništa drugo da urade nego da uzmu od struke ono što je ona iznedrila, a što je u stvari trebalo da se napravi na nivou države.

Svetlana Lukić: Da li uopšte postoji bilo kakva mera koja je predviđena za ljude koji su socijalno ugroženi?

Ivan Sekulović: Cela ekspertska zajednica je godinama pratila kretanje stope siromaštva ili stope zaposlenosti, i sve te podatke imamo. Ali jednostavno, ponestaje nam alata. Ako vi vidite trend, vidite da vam je od 2012. siromaštvo, uslovno rečeno stabilno, znači da nemate nikakva poboljšanja, osim na nivou statističke greške. Čak imate opadanje broja porodica koje primaju socijalnu pomoć ili dečiji dodatak, znači imate i neke zabrinjavajuće trendove koji govore o tome da, evo, konačno je uspela SNS garnitura da napravi državu po njihovoj meri – malu državu koja će da pogoduje njihovom partijskom kružoku, a koja će na kratkoj uzdi, uslovno rečeno, da drži siromašne kako bi glasali za njih.

Znači, imamo jedan toksični koktel – svi podaci su tu, niko ih neće demantovati, neće ih ni predsednik demantovati, ali će ih naravno tumačiti kao predsednica vlade, prema svom nahođenju. Tumačiće da su trendovi dobri, eto, 100 evra je sad smanjilo siromaštvo. Ako je i pomoglo da mesec-dva neko premosti osnovne životne potrebe, to ne znači ništa za naredni period, ako vi strukturno nešto ne promenite. Znači, pod jedan, da vlada bude nezavisna od predsednika, i da obezbedi da naredne 2, 3 pa čak i 5 godina najugroženiji mogu da primaju pomoć. Bukvalno je to proćerdano. Bukvalno je bila odluka: hoćemo li kupiti izbore ili ćemo da rešimo pitanje siromaštva? Pa hajde da ipak dobijemo izbore. Tako da tu nema mnogo mesta ekspertskoj diskusiji. Mora nekako u tom smislu politički da se nastupa.

I ono što zapravo ohrabruje su, pored pobede liberala u Americi, i ti novi vetrovi koji i u Evropi počinju da duvaju, gde se svi više uviđa da ranjiva zaposlenost, nejednakost, da to ne može da dovede do održivog privrednog rasta. Znači i taj vajni BDP, ta opsesija je toliko prevaziđena, čak i u ekonomskoj nauci. Više se niko čak i ne izražava na taj način, nego pričaju o tome i nobelovci, ekonomisti: dobro, koliko taj privredni rast kome pogoduje? I hajde da pogoduje pre svega onima najugroženijima. To je zapravo diskurs koji treba gajiti, a ne opsesija pukim ekonomskim rastom, koji ne znači ništa za većinu stanovništva ako se sliva u privatne džepove.

Sarita Bradaš: Kad nam trebaju podaci koliko nam je mala nezaposlenost i koliko nam je velika zaposlenost, onda se poseže za podacima ankete o radnoj snazi. Hoću samo da podsetim: zaposleni je onaj koji je u prethodnoj nedelji radio bar sat vremena, i dobio za taj rad novac ili nešto u naturi, a nezaposleni je onaj koji aktivno traži posao u prethodnih mesec dana. A kad su u pitanju mere, onda više ne vodimo računa o onim grupama koje nam jačaju tu zaposlenost, mislim pre svega na one koji su neformalno zaposleni, i koje je ova kriza već koštala. Po onim zvaničnim podacima nekoliko desetina hiljada onih koji rade na crno je ostalo bez posla. Najpogođeniji su samozaposleni i nezaposleni.

A vi ste s druge strane imali i mere aktivne politike zapošljavanja, koje su bile usmerene upravo na jačanje te ranjive zaposlenosti, odnosno davanja onih subvencija za samozaposlenost. E sad, vrlo je interesantno, i to govori u stvari o tome kako se situacija interpretira. Direktor Nacionalne službe za zapošljavanje je pre neki dan izjavio da situacija nikad nije bolja što se tiče evidencije, jer su oni spali na ispod 500 hiljada nezaposlenih, a nije bilo mnogo otpuštanja. A. što je najvažnije, on to procenjuje na osnovu toga što imamo najmanji broj onih koji primaju novčanu naknadu za nezaposlenost. I tu dolazimo do ključnog pitanja: većina nezaposlenih, njih 95% koji su na evidenciji, ne prima nikakvu naknadu, iako su u najvećem riziku od siromaštva upravo nezaposleni.

Znači, oni to ne dobijaju jer je jako teško ostvariti pravo na tu novčanu pomoć koja vam pripada kao nezaposlenima. Na primer, treba da ste formalno zaposleni bar godinu dana pre nego što ste ostali bez posla; to znači da ste u radnom odnosu, ili godinu i po dana s prekidima. Svi oni koji su radili na privremeno povremenim poslovima – ako su bili i formalno radno angažovani, prve ih je stiglo to da su ostali bez posla, jer za takve niste mogli da dobijete subvenciju. Mogli ste da dobijete subvenciju samo za one koji su u radnom odnosu. Oni nemaju nikakva prava. Svi ovi koji su radili u neformalnom sektoru i ostali su bez ikakvih prihoda, oni nisu zaštićeni ni na kakav način.

Svetlana Lukić: Nadrealno zvuči ta brojka koju ste pomenuli. Dakle, da od ukupnog broja nezaposlenih samo njih 5% dobija naknadu za nezaposlenost. To samo znači da su te prepreke namerno tako napravljene da retko ko može da ih preskoči.

Sarita Bradaš: A sad ćemo da govorimo o drugom aspektu: koliko ti ljudi dobijaju? Najveći broj njih, negde oko 90%, dobija do 16 hiljada dinara mesečno, a prima je najduže 6 meseci, jer vi ako ste recimo imali staž od više od 20 godina, pravo na novčanu naknadu imate 9 meseci. Ako ste radili kraće, godinu dana, primaćete mesec-dva. Znači, sve su uradili da uštede na nezaposlenima i u ovoj situaciji, a sve to da bi se olakšalo poslodavcima. Da bi se smanjio teret koji postoji kroz poreze i doprinose, ukinuta je obaveza poslodavaca da uplaćuju sredstva u iznosu od 75% za osiguranje za slučaj nezaposlenosti. I onda ste imali na nivou države da su ta sredstva koja treba da pokriju ove nezaposlene u jednom trenutku smanjena za 12 milijardi dinara. Možete da konkurišete za novčanu socijalnu pomoć, ali možete ako imate prihode koji su manji negde sad od 8.600 dinara. Šta može čovek da napravi sa 8.600 dinara?

Svetlana Lukić: Ivane, Sarita je pomenula prepreke koje u 95% slučajeva onemogućavaju ljude da dobiju pomoć za nezaposlenost. Sličan problem imaju i ljudi koji su socijalno ugroženi.

Ivan Sekulović: Tako je. Vi zapravo imate konstantno smanjenje izdvajanja ne samo za zdravstvo, nego kad je reč o udelu u BDP-u, i za socijalnu zaštitu, tako da, stvaraju se neke objektivne prepreke koje ljudi koji su siromašni ne mogu da prevaziđu. Pomenuli ste smanjenje budžeta, zapravo to aprilsko i jeste rezultovalo zakidanjem na poziciji Ministarstva za rad, i to baš za udruženja u oblasti zaštite porodice i dece. Ono što je sistemski postavljeno nepravično jeste taj odnos prema siromašnima, koji onda rezultuje time da ako vi imate 500 hiljada ljudi koji po svim kriterijumima žive u teškom siromaštvu i imali bi pravo na socijalnu pomoć, samo polovina nju i ostvaruje. Šta je sa 250 hiljada onih koji su u teškom siromaštvu?

Niz prepreka je tu. Jedna od najvećih je diskriminacija. Vama opet s vrha dolaze poruke o pogodnim kategorijama građana i građanki i onda naravno da oni koji su i inače na margini, kao što je romska populacija, kao što su žrtve nasilja, kao što su oni koji žive u zabačenim, ruralnim krajevima, naravno da ispadaju sa radara i postaju zanimljivi samo eventualno kao kontingent koji čini izborno telo za neke izbore. Tako da u tom smislu te projekcije Svetske banke, koje su prilično konzervativne, a koje govore o 100, 200, 300 hiljada novih siromašnih. Da li će i naredne mere vlast da proćerda na kupovinu izbora, jer novi izbori su opet iza ugla. Oni su konstantno u kampanji, konstantno promašaju prave targete, uslovno rečeno.

Znači, oni imaju svu moć, svu vlast, i dalje dovoljna budžetska sredstva na raspolaganju. Ako ništa drugo postoje zajmovi. Ako možemo da uzmemo zajam za autoput, zašto ga ne uzmemo da rešimo siromaštvo? Ne usvajaju se zakoni, na primer o socijalnoj zaštiti, koji bi relaksirali te uslove. Ako neko ima neku okućnicu na kojoj ne može da privređuje, pa naravno da mu to ne uračunavate u cenzus. Ne može ta osoba odjednom da bude bogata i da bude iznad linije siromaštva. Mnogo toga svi znaju, ali su saučesnici u tom poduhvatu.

Svetlana Lukić: Šta mislite da će se dešavati u narednom periodu, ako se ovako nastavi?

Sarita Bradaš: Najlogičnije, i to je ono što projekcije govore, da će oni poslodavci koji ne budu imali posla otpuštati radnike. E sad, u kojim će to sektorima biti? U ovima koji su, naravno, najviše pogođeni: turizam i ugostiteljstvo, to je ono što će da se dešava. Ali recimo i u tom delu smo imali potpuno različit odnos. Onda ste imali izdvajanje jednog sektora u okviru ugostiteljstva, a to su gradski hoteli, pa smo, zahvaljujući verovatno veoma velikoj aktivnosti sadašnjeg ministra građevinarstva, dobili to da su ovi gradski hoteli dobili subvencije 350 evra po sobi i još 150 evra po ležaju. I onda smo se mi svi, znači, solidarisali, jer izdvajamo pare za taj budžet, a u ovom trenutku nemamo solidarnosti. To je bio predlog nekih lekara: otvorite hotele koji su ionako prazni, da možete u njih da smestite bolesnike. Imaće mnogo bolje uslove nego što ih imaju u Areni. Ali ne.

Mislim da će najverovatnije i najličnije će biti pogođeni ovi ranjivi, znači samozaposleni i nezaposleni, male preduzetničke radnje, bez obzira da li se bave nekom proizvodnjom ili su u oblasti trgovine, turizma. I tu će doći do velikog pada. I onda ćemo imati veliki broj ljudi koji će biti bez ikakve zaštite, zato što zaštita ne da nije prioritet, nego ja ne vidim ni nameru ove vlade da nešto učini. Ne znam da li je predsednica vlade u svom ekspozeu ijednom rečju pomenula siromašne, ijednom rečju pomenula zaštitu, ijednom rečju pomenula ranjive grupe. Oni to ne vide, sa one visine na kojoj se oni nalaze ovi ljudi nisu u njihovom vidokrugu.

Ivan Sekulović: Imali bismo razloga za pesimizam, ali to s druge strane stvara kritičnu masu očajnika koji su spremni da doprinesu promenama. Ja to tako gledam, gledam kao na pretis lonac koji svakog sekunda ide ka svojoj ivici. Naravno da niko ne bi želeo dramatičan ishod ove drame u kojoj se nalazimo, i zato mnoge države sveta popuštaju taj pritisak, dele to bogatstvo na druge; znači, usvajaju neke mere. Imali smo niz mera širom Evrope, gde su čak i zemlje koje su bile u težoj situaciji uspevale da naprave neki inkluzivniji model, gde je roditeljima s decom bilo plaćeno odsustvo, kao u Crnoj Gori.

U Španiji je, na primer, uveden minimalni dohodak bez ikakvih uslova, zna se ko je najsiromašniji, i taj bez uslova može i treba da ga dobije. Ili su radnici koji rade kod kuće zaštićeni. Zna se u koje vreme, kada se radi, kada prestaju e-mailovi, kada počinje vreme za decu, za porodicu. Prosto, mudri vladari inkluzivno vladaju, uostalom, da bi duže trajali. Kod nas se taj krug sve više sužava, tako da, ja bih politički bio optimista. Iako su trendovi takvi kakvi su, iz ovih ili onih razloga, moraće ta baza da bude proširena. Imali smo primer frilensera i tog većeg poreskog zahvata, gde vi unazad sad dužite nekoga za nešto. Iako je, naravno, bio dužan da zna šta je zakon, vi sad odjednom potpuno neparticipativno, onako s vrha, bacate jednu meru u trenutku kad su ljudi najranjiviji. Tako da i te neke nove kategorije će shvatiti da moraju da budu solidarni sa svima onima koji su daleko iza očiju javnosti, na marginama.

Sarita Bradaš: Ovde kod nas, i to sa nekim zakašnjenjem od nekih 30-ak, 40 godina, imate neoliberalnu paradigmu, znači potpunu individualizaciju. To je poruka koju stalno dobijamo – sami ste odgovorni za to da li ćete uspeti, da li ćete imati posao ili nećete, sami ste odgovorni za to što ste nezaposleni, sami ste odgovorni za to što ste siromašni, a solidarnost kako nam oni predstavljaju, solidarnost je: smanjite troškove koje mi imamo. Nemojte vi da radite to da ne bi naši lekari bili opterećeni. Šta su oni uradili za to vreme? Da li su oni nešto planirali? Da li su ono što smo govorili sve vreme, upravljali ovom krizom? Da li to rade u ovom trenutku? Da ne govorim o tome, to često čujemo, „ne morate da čekate da država nešto uradi“.

Šta je država? Država nije on, država, to smo svi mi koji finansiramo tu državu. NALED je izašlo u neko nevreme, krajem prošle godine, sa predlogom da država refundira troškove pregleda u privatnim bolnicama, u privatnim zdravstvenim ustanovama. Znači, od države se refundiraju troškovi onima koji mogu da plate. Ja mogu da platim da odem privatno da se pregledam, a onda će država da mi nešto od toga refundira. Ako država uzima iz toga, a kako će onaj ko inače teško dolazi do zdravstvene zaštite, kako će da funkcioniše sistem javnog zdravstva u toj situaciji, ako budemo išli ka privatizaciji? Znači, to je naša solidarnost.

Nama i predsednik i ministar zdravlja govore o tome da bolnički dan košta 1.200 evra i da mi svojim doprinosima za socijalno osiguranje to ne pokrivamo. Šta je u tih 1.200 evra? Tu je plata jednog lekara, ako su to troškovi za jedan dan. Šta je ostalo u svemu tome? Kakvi su troškovi koji su tu? A da ne govorimo o tome da je, možemo tačno da izračunamo koliko je bilo bolničkih dana i koliko to košta, a koliko ulazi iz zdravstvenog osiguranja, pa onda mi dokažite da nije dovoljno. Mislim da je više nego dovoljno, samo je pitanje kako oni raspolažu tim parama i gde ih ulažu.

Ivan Sekulović: Ovih dana smo dosta pričali sa ljudima koji su na margini ili više nisu čak ni na margini, nego su upali u tu provaliju i u slobodnom su padu. Imali smo razgovore sa ljudima iz Aleksinca koji sa čitavim porodicama ne znaju kud će, vraćeni su, što silom što kaobajagi dobrovoljno sa tog Zapada, tamo više ne mogu. Ovde se više ne osećaju kao da pripadaju, ako su ikada pripadali. Kada ih pitate: „Pa što ste uopšte odlazili?“, „Pa“, kaže, „ovo je Srbija. Šta mi sa 50, 70, 100 evra mesečno da uradimo ako imamo dvoje-troje dece?“ Tako da, ako je naš posao i naš mali doprinos da makar te priče učinimo vidljivijim, mi smo već na dobrom putu da uradimo veliku stvar.

A sad, da li će to čuti još neko u strukturama vlade, možda hoće, a možda i neće. Što kaže Sara, vidite da u ekspozeu maltene nema „s“ od siromaštva, i da se čitava socijalna politika svodi na digitalizaciju, opet na priču o socijalnoj karti. To naravno mora da vas deprimira. Znači, oni vide inkluziju kao priliku da zarade opet na digitalizaciji i na sklapanju nekih novih dilova. To je jedna potpuno naopaka modernizacija. A s druge strane, meni to deluje kao da im ističe rok, jer jednostavno, svi kompasi su izgubljeni, i ako budemo ovakve lične priče i podatke širili i hrabrije ih pakovali, i širili krug onih koji će isto to pričati – mislim da smo na dobrom putu. Poenta je da sve više ljudi oslikava ono što se zaista realno dešava. Znači, treba nam hrabrost koja će pratiti solidarnost. Mislim da je danas hrabrost naveći izraz solidarnosti.

Sarita Bradaš: Meni je vrlo interesantan podatak kojim redosledom će ljudi biti vakcinisani, koji su prioriteti. Naravno, prvo zdravstveni radnici, to nam je svima jasno. Ali posle zdravstvenih radnika ne dolaze oni koji rade u socijalnoj zaštiti, kako bismo zaštitili bake i deke, je l’ tako, koji su u domovima za stare, nego dolazi vojska i policija. Onda sam se ja pitala s kim je to vojska u kontaktu pa je pod tolikim rizikom, ili policija. I to nam nešto govori o odnosu u ovom društvu prema određenim grupama ljudi.

Svetlana Lukić: Hvala vam mnogo na ovom razgovoru.

Peščanik.net, 18.11.2020.

KORONA