Na tribini u CZKD posvećenoj odnosima Srbije i Hrvatske Vesna Pusić i Laslo Varga su govorili o trenutnoj poziciji Hrvatske i Srbije u evropskim integracijama. Na tribini su učestvovali i Milorad Pupovac, Petar Kuntić i Mihailo Vesović.


Vesna Pusić, predsednica Nacionalnog odora za praćenje pregovora o pristupanju Hrvatske EU:

Prvo nekoliko riječi o mom poslu u vezi sa približavanjem Hrvatske Europskoj uniji. Ja sam u hrvatskom Saboru zadužena za odbor koji je novum u procesu pregovora zemlje kandidata sa Unijom. Taj odbor se zove Nacionalni odbor za praćenje pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, koji je uspostavljen početkom 2005. i koji je izraz koncenzusa koji se u Hrvatskoj gradio 14 godina. Taj koncenzus je izraz saglasnosti svih političkih stranaka da je članstvo Hrvatske u EU zajednički, strateški cilj svih političkih faktora, oko kojega ćemo izbjegavati političke konflikte i, općenito, korišćenje tih tema u uobičajenom političkom natjecanju. Kao rezultat tog dogovora uspostavljen je Nacionali odbor koji je po svojoj prirodi drugačiji od drugih parlamentarnih tela, jer ne razmatra zakone, već je oblik parlamentarnog nadzora nad ukupnim procesom pregovora Hrvatske sa Unijom. Na čelu tog odbora je uvijek zastupnik ili zastupnica iz opozicije. Prvi predsjednik je bio Ivica Račan, a posle izbora 2007. ja sam preuzela vođenje odbora.

Danas se održava jedna od međuvladinih konferencija u Brislu, to su sastanci na kojima zemlja kandidat pregovara o otvaranju i zatvaranju poglavlja u svojim pregovorima. Uprkos očekivanjima da će Hrvatska napraviti veliki skok u pregovorima i da će otvoriti 10 planiranih poglavlja, danas će se otvoriti samo jedno poglavlje, a od sedam koje smo mislili zatvoriti, zatvoriće se samo tri.

Sve ovo vreme mi smo kao država različitim tempom napredovali ka EU. Sve skupa, pregovore smo započeli 2000. odnosno 2001. kada je u parlamentu ratificiran SSP. Pregovore smo trebali početi u martu 2005. ali su tada bili odgođeni zbog slučaja Gotovina, te su započeli 3. oktobra 2005. Cijela stvar se ubrzala početkom ove godine. Naša situacija u ovom trenutku je slijedeća (izuzimajući današnji dan kada se održava međuvladina konferencija, čije rezultate još uvijek ne znamo):

Hrvatska sa Unijom ukupno pregovara o 33 područja kroz 33 poglavlja (obrazovanje, kultura, industrijska politika, carinska unija itd), uz to postoje još dva tehnička poglavlja, institucionalni aranžman o članstvu i ostala pitanja. Mi smo do sada 4 poglavlja otvorili i zatvorili, 17 poglavlja smo otvorili ali nismo okončali pregovore, 12 poglavlja sve skupa imamo još za otvoriti, od čega smo za 10 poglavlja predali pregovaračka stajališta tj. ispunili preduvjete za otvaranje, dok za preostala 2 poglavlja – pravosuđe i temeljna prava i tržišno natjecanje – nismo još uvjek ostvarili preduvjete za otvaranje. To je naš trenutačni status.

Četiri su ključne točke u europskim integracijama. Prvo je izgradnja političkog koncenzusa, bez čega je nemoguće uopće krenuti na put europskih integracija. Druga ključna stvar je pretvaranje deklarativnog koncenzusa u radni koncenzus. Dakle, to je situacija kada su svi u stanju da praktično, ne samo deklarativno, u parlamentu i vladi prave kompromise koji su nužni, kako bi država na tom putu praktički napredovala. To je situacija kada nema pristupa “Da, ja sam za pridruživanje Europskoj uniji, ali nisam spreman praviti kompromise”, odnosno kada je aktuelna vlada spremna praviti kompromise zarad pridruživanja zemlje Uniji.

Treća ključna točka je stav javnosti. Ono što predstavlja veliku opasnost je da, kada se među političkim faktorima postigne koncenzus, zaboravi da je temeljni koncenzus koji treba čuvati onaj između političkih elita i građana. Europska integracija je jedan od rijetkih projekata koji ne može proći samo temeljem volje političkih elita, zbog mogućnosti da bilo koja od reformi koje treba provesti jednostavno ne prođe u društvu. Zato je važno ne zaboraviti na potrebu o neprestanom dijalogu sa društvom. Iz našeg iskustva, ali i iskustava drugih istočnoeuropskih zemalja, se može videti da se taj generalni stav u društvu prema članstvu u Uniji više-manje kretao na isti način: na početku primetna je velika podrška, kad počnu pregovori o konkretnim temama ta podrška pada, i na kraju, u trenutku referenduma o članstvu u EU – visoka podrška, ali mala izlaznost. Dakle, taj dio niko do sada nije sjajno uradio.

Još jedna točka koja je izuzetno važna je pitanje što zapravo taj proces približavanja Europskoj uniji znači – da li je to vanjskopolitičko pitanje ili je to unutarnjepolitičko pitanje. Meni se čini da je proces europskih integracija vanjskopolitičko pitanje u dve točke – prije nego što počnete pregovore i na samom kraju, kada ih zaključujete. Sve između, dakle onaj najduži i najteži period, je unutarnjepolitičko pitanje. U ogromnoj mjeri to se svodi na spremnost da se provedu konzistentne reforme u vlastitoj zemlji.

Da li se tu može varati? Može se varati, ali je pitanje da li se to isplati, odnosno koji je smisao cijelog procesa. Moje duboko uvjerenje je da je članstvo Hrvatske u Uniji posljedica onoga što mi kao država hoćemo napraviti. Za tranzicijske zemlje jedan od dva velika momenta u povijesti Europske unije je samo formiranje Unije i činjenica da je EU postojala u trenutku kada je istočna Europa izašla iz jednopartijskih država i počela graditi pluralne demokracije. U tom trenutku postojao je korpus institucionalnih aranžmana koji zovemo Europska unija ili pravna stečevina Aqui communitaire, koju mi možemo koristiiti kao neku vrstu šalabahtera, odnosno pomoći u onome što smo se odlučili da napravimo u vlastitoj zemlji kako bi tu državu načinili user friendly odnosno citizen friendly, jer mi nemamo dugačko iskustvo u državama koje su bazično prijateljski orijentirane prema svojim građanima. Sada kada gradimo države u novom političkom kontekstu i modelu, cijela ideja Europske unije je da u situaciji u kojoj nemamo dovoljno snage da sami, iznutra izgradimo države koje su od koristi svojim građanima, mi sada možemo da iskoristimo to sistematizirano iskustvo da bi si pomogli u izgradnji takvih pristojnih država. Zato je unutarnjepolitički aspekt izuzetno važan, sa suštinske strane značajniji od vanjskopolitičkog.


Laslo Varga, predsednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Srbije:

Trenutna pozicija Srbije u evropskim integracijama je takva da je ona na poslednjem mestu među državama koje su, u različitim fazama, u procesu evropskih integracija. Srbija je jedina zemlja koja nema nikakav ugovor koji je zaključila sa Unijom. Međutim, ova situacija je podložna brzim promenama, što nam dokazuju primeri drugih kandidata ili potencijalnih kandidata. Tako je Turska od 1999. kandidat za članstvo, pregovore je započela 2005. i uspela je da zatvori samo jedno, a otvori sedam poglavlja. Hrvatska je, s druge strane, kandidat od 2004. a pregovore vodi od 2005. i ima 21 otvoreno ili zatvoreno poglavlje. Sve ovo govori u prilog tome da ako država zaista želi da se priključi Uniji, može vrlo brzo da napreduje i prestigne države koje su u datom trenutku formalno ispred nje.

Srbija ima obavezu da donese ukupno 51 zakon da bi uopšte dobila status kandidata. U 2008. doneli smo 9 zakona, 16 se nalazi u skupštinskoj proceduri, 25 u raznim fazama izrade. Ako skupština ne poboljša efikasnost i nastavi ovim tempom, mislim da do sredine naredne godine možemo doneti ove zakone, kako bismo do kraja 2009. predali aplikaciju za kandidaturu.

Vesna Pusić: U Hrvatskoj je doneto ukupno 318 zakona koji se tiču europskih integracija, od toga u 2008. doneto je 124 zakona, što je odlična ilustracija za trenutačni tempo kojim Hrvatska ide ka EU. Mi smo imali plan usklađivanja zakona za svaku godinu. Tako smo 2003. uskladili 64 zakona, nakon toga smo imali jedan dosta ležerno planirani tempo koji je išao na razini 35 zakona godišnje. Za ovu godinu smo donjeli plan po kojem smo trebali uskladiti 121 zakon, a uskladili smo tri više.

Brzina je omogućena, između ostalog, time što smo u Saboru promijenili klasičnu proceduru donošenja zakona, koja se odigrava tako što se zakonski prijedlozi čitaju dva puta, znači u dvije rasprave – generalnu posle koje resorno ministarstvo uredi zakon i vrati ga Saboru i drugo čitanje kada se daju amandmani i odmah se glasa. Međutim, naš parlament je donio odluku da zakoni koji u Sabor stignu sa oznakom PZE (Prijedlog zakona Evropa) idu po hitnom postupku, odnosno u jednom čitanju.

Laslo Varga: Mi smo od ovog tempa jako daleko delimično zbog toga što nema konsenzusa među političkim partijama, ali to ima veze i sa opstrukcijom koja traje u Narodnoj skupštini. Činjenica je da opstrukcija postoji, ali i da ne postoji adekvatan dijalog između vlasti i opozicije. Prilikom izrade zakona, mislim da ima mnogo prostora za uključivanje predstavnika opozicije kako bi se opstrukcija u samom parlamentu izbegla. Istina je da postoji žestoka opstrukcija, ali je istina i da postoji prostor za poboljšanje mehanizama koji bi poboljšali efikasnost skupštine.

Navešću samo neke paralele i razlike između evropskih integracija Hrvatske i Srbije. Prva paralela je ta da su integracije obe zemlje krenule krajem 2000. godine. Druga je činjenica da je proces u obe zemlje praćen sistemom ili institucijom uslovljavanja. Dobar deo uslovljavanja jednostavno proizilazi iz činjenice da je pristupanje EU ispunjavanje nekih uslova. Treća je osećaj nepravde, dakle osećaj da Unija u nekim trenucima nije pravedna prema zemljama koje su u procesu intergacije. Mislim da se u ovom trenutku Hrvatska i Srbija nalaze u dosta sličnoj situaciji što se brzine evropskih intergacija tiče. Na žalost, u oba slučaja integracije su usporene i tu se ponovo vraćam na osećaj nepravde i na činjenicu da u slučaju obe zemlje jedna članica blokira put ka Uniji. Na našu žalost i žalost hrvatskih kolega, moramo biti svesni da je politika EU u vezi sa njenim proširenjem zasnovana na konsenzusu, tako da bez iznalaženja konsenzusa unutar same Unije naš put u evropskim integracijama ne zavisi samo od nas.

Paralela je i u tome što obe zemlje u ovom trenutku imaju definisane datume u vezi sa narednim koracima u evropskim integracijama. U našem slučaju Evropska komisija je decidno napisala da ukoliko ispunimo neophodne uslove možemo računati na kandidaturu tokom 2009. a ako Hrvatska uspe da završi pregovore može da računa na članstvo 2010. ili 2011. godine. Sledeća paralela je da se svaka zemlja iz regiona na neki način oseća liderom u prosecu evropskih integracija i mislim da ova činjenica ne ubrzava integraciju celog regiona. Ovde bih želeo da kao primer navedem prevod pravnih tekovina na jezike država kandidata, mislim da tu postoji veliki prostor za saradnju koji se, na žalost, malo koristi.

Poslednja paralela koju navodim je da su u poslovnicima i Narodne skupštine Srbije i hrvatskog Sabora odbori za evropske integracije po redosledu na 26. mestu. To je sigurno slučajnost, ali mislim da je i to interesantno.

Razlika u integracijama dve zemlje je u tome koliko su odmakle u procesu pridruživanja Uniji. Hrvatska je mnogo ispred Srbije i mislim da je sledeća država koja će ući u EU. Dalje, Hrvatska ima za cilj evroatlanske integracije, za razliku od Srbije, koja ima cilj saradnju sa NATO na određenom nivou, ali sigurno je da u ovom trenutku nismo na putu evroatlanskih integracija koje bi podrazumevale članstvo u NATO, formalno zbog rezolucije Skupštine o vojnoj neutralnosti Srbije.

Sledeća razlika je u tome što Hrvatska kontinuirano ima jasnu spoljnu politiku u smislu cilja, odnosno prioriteta spoljne politke orijentisanih prema zapadu, što u našem slučaju nije tako nedvosmisleno. Na poslednjim predsedničkim i parlamentarnim izborima pobedila je ista koalicija, i to na proevropskoj agendi, što nije sporno – ali su suštinski oba izborna kruga bili izbori između izolacije i integracije, koji pritom nisu dali odgovor na pitanje da li Srbija želi da ide prema zapadu ili i malo prema istoku. Najbolji primer je situacija u vezi sa NIS-om, dakle ni posle poslednjih izbora nije nedvosmisleno doneta odluka na koju bismo stranu mi želeli.

Vesna Pusić: Teško mi je procjeniti da li trenutačno ima glumnjenog sukoba između Srbije i Hrvatske. Iz povjesnog iskustva mislim da je ova vrsta sukoba uvijek relativno korisna dok ne postane smrtnosna. Brza je, emotivna i iracionalana, emocije se mogu brzo zapaliti na obe strane. Pretjerana upotreba emocija u političke svrhe potencijalno je smrtonosna, mislim da je važno razumjeti da smo u ovom trenutku unutar vlastitih društava u jednoj vrsti borbe za profil vlastite zemlje. Kakve ćemo mi zemlje biti, to je pitanje. Postoje različite ideje kakve naše zemlje trebaju biti i na političkoj sceni i u društvu, to direktno povezujem sa borbom za europsku budućnost. Unutar toga i u Hrvatskoj i Srbiji postoje opasne snage koje su protiv europskog projekta i protiv pobede europskih standarda, protiv user friendly države sa pravednim zakonima koji se poštuju, budući da im je unosniji lov u mutnom koji trenutno postoji. Dakle treba biti svjestan da smo u toj borbi i cijela ideja ovakvog proeuropskog političkog angažmana je da za razliku od meni antipatične poslovice koja promoviše moto “pametniji popušta”, sprovedemo načelo “pametniji pobjeđuje”.

 
(izlaganje Vesne Pusić sa tribine Evropska budućnost Hrvatske i Srbije slušajte u sledećoj emisiji Peščanik 26.12.2008.)

Peščanik.net, 20.12.2008.

Leave a Reply