Uzroci našeg poraznog suočavanja sa kovidom 19 tokom prethodne dve godine su potpuna nepripremljenost, organizacioni haos, pogrešno odabrani prioriteti, dominacija političke koristoljubivosti nad interesom očuvanja zdravlja, stvaranje ambivalentnog odnosa prema vakcinaciji… Govore članovi i članice Ujedinjenih protiv kovida: Vuk Vučić, Zoran Radovanović, Igor Smolić, Vesna Rakić Vodinelić i Emina Milošević. Integralni snimak KZN UPK

Vuk Vučić: Ponovo smo u predizbornom periodu kao pre dve godine, ponovo slavimo pobedu nad koronom, ukinuli smo sve mere, nažalost sadašnje predikcije i situacija u okruženju ponovo ne govori u prilog tome. Šta se dešava kada se zanemari stručno vođenje pandemijom i kada se pandemija u osnovi vodi na jedan populistički način? O tome će prvo govoriti gospodin Igor Smolović koji će koji će predstaviti kratku prezentaciju u statističkom smislu šta se dešavalo unazad dve godine.

Igor Smolović: Svi se sećamo neverovatnog niza brojeva koji je označavao dnevni broj umrlih u junu 2020. godine. Znači, u prve tri sedmice 18 puta se desilo da jedno lice premine u toku dana, a tri puta se desilo da niko ne premine. Ovakav jedan niz nije posledica nekog prirodnog procesa. Očigledno postoji odstupanje, fale i nule, a isto tako potpuno je neočekivano da se nije desilo niti jedanput da imamo dva ili više umrla u toku sedmice. E sad, u statistici možemo da merimo razne stvari. Prvo što smo pokušali je da vidimo kolika je verovatnoća da se dese ovakve tri sedmice. Ona je mala, manja od 1:100. To se dešavalo i narednim talasima, u trećem talasu, u jesen 2020. Godine. I tada su primećena odstupanja. Tada je verovatnoća u toku dve nedelje već bila da se takav jedan niz brojeva pojavljuje 1:29000. Zatim u četvrtom talasu, početkom 2021. ponovo za nekih 30 dana, ti nizovi brojeva su ponovo bili potpuno neverovatni.

Kasnije, kad je došla Delta, te verovatnoće su bile još manje. U septembru verovatnoća je bila da su ti brojevi valjani 1:10 biliona, a bilion je milion miliona. To govori da je došlo do manipulacije tim podacima. Znači, ti brojevi koje svakodnevno dobijamo ne mogu biti posledica neažurnosti u vođenju baze, toga da imamo krnju bazu, da postoje dve različite baze, nisu nikako posledica ni greška lekara koji su popunjavali te baze. Pošto, ako se takve greške dešavaju u popunjavanju baze, mi očekujemo da postoje veće razlike u brojevima između susednih dana, a ne manje.

Druga stvar o kojoj želim da govorim je sekvenciranje genoma. Da bi se pratila situacija sa razvojem i pojavom novih sojeva na nekoj teritoriji, potrebno je da se dovoljno uzoraka uzima od zaraženih i da se određuje kojom varijantom virusa su ljudi zaraženi. U Srbiji se to čini veoma malo, i do sada imamo urađenih samo 747 sekvenci, to je otprilike jedna sekvenca genoma dnevno. Ako pogledamo kako to izgleda u svetskim razmerama, za sada u javno dostupnoj bazi GISAID imamo preko 9 miliona sekvenciranih genoma, samo u Evropi preko 5 miliona, koja je najviše i sekvencira. Srbija, ako se pogleda broju urađenih sekvenci po broju stanovnika, je pri samom dnu evropske i svetske liste.

Zašto je sad to važno? Za svaki talas, počevši od 4. talasa koje su proizvodili mnogo zarazniji sojevi, mi nismo imali pravovremenu informaciju da da se pojavilo u određenom stepenu novi soj, tako da se jako kasnilo sa tim upozorenjem da kod nas postoji problem sa nadolazećim talasom i novom zaraznijom varijantom. I ono što je najvažnije, a što mi nismo ni videli u toku ove epidemije, bilo je moguće predviđati kako će se u narednom, kraćem periodu stvarno odvijati situacija. Znači, bilo je dovoljno pratiti samo te brojeve novozaraženih dnevno, da vidimo kada kreće svaki novi talas. Ponovo nam se ponavlja sa Omikronom.

14. decembra je u Britaniji postao dominantan, kod nas je Krizni štab planirao da će to tek da se desi nakon novogodišnjih praznika, i to po julijanskom kalendaru, ali nama su brojevi počeli da rastu već 20. decembra, znači to je prelomna tačka i tada je bilo vreme da nešto pokušamo da učinimo pred te novogodišnje praznike. Kao što znamo, to se nije desilo. Isto tako, bila je veoma loša situacija i sa studijama seroprevalencije koje su trebale da nam pokažu koliko je do nekog trenutka ljudi u Srbiji došlo u kontakt sa virusom. Ta prva studija je bila sprovođena početkom jeseni 2020. godine, Medicinski fakultet je bio nosilac toga, ali do nas su dolazile samo informacije preko medija. I tada se pojavila informacija da je u prvih 6 meseci pandemije kod nas nešto preko 20 procenata ljudi bilo zaraženo.

Ta vrednost je vrlo odudarala od onoga što su merile druge zemlje za nekoliko puta, a uz to je bila i u neskladu sa brojem umrlih, pošto se otprilike znalo koliki je procenat umrlih u odnosu na zaražene. I oni su bili potpuno nelogični. Naravno, posle jesenjeg talasa koji je usledio, i dok smo čekali da dođe Alfa soj, tada se već licitiralo od strane Kriznog štaba da smo mi na 40% prokuženosti, a od prošlog leta bile su informacije od 80% prokuženosti među decom. Videlo se da to nije tačno i takve informacije su bile jako pogubne po shvatanje ozbiljnosti situacije, i verovatno služile da bi se relaksirale mere.

I ono što, poslednje o čemu ću da govorim, to je višak smrtnosti, a to je koliki je stvaran broj ljudi umrlo u Srbiji kao posledica ove pandemije. Znači višak smrtnosti je razlika broja umrlih u odnosu na očekivani broj umrlih u nekom predpandemijskom period. Mi smo po podacima Republičkog zavoda za statistiku, zaključno sa januarom ove godine, došli na 51.700 umrlih u ovom periodu. Do danas možemo da procenimo da je to oko 57.000 umrlih. Znači, to je više nego tri puta veći broj umrlih od zvaničnih podataka koje dobijamo svaki dan. Kada se to pogleda u odnosu na veličinu populacije, mi smo došli na broj od 830 umrlih na 100.000 stanovnika. I to nas postavlja visoko na listi zemalja po višku smrtnosti.

Trenutno je Bugarska na oko hiljadu, što znači da je jedan procenat stanovnika umro u toku ove pandemije u Bugarskoj usled kovida, i još su u vrhu Ruska federacija i Severna Makedonija sa oko 870 umrlih na 100.000 stanovnika. Ima još jedna zemlja koja ne objavljuje ažurno viškove smrti. To je Belorusija, i ona je sigurno isto visoko rangirana. Kada se pogleda koji su uzroci u 2020. godini, isto po podacima Republičkog zavoda za statistiku, tada vidimo da je samo u toj godini višak smrtnosti bio 15.220. Da podsetim, 3.250 je bio zvaničan broj umrlih od kovida, mada u toj bazi na kraju mi možemo da nađemo 10.356 lica koja su označena kao umrla sa osnovnim uzrokom smrti kovid.

Povećanje broja umrlih je bilo još kategorijama od bolesti sistema krvotoka sa preko 3.600 umrlih, bolesti sistema za disanje 1.000, i neklasifikovanim stanjima isto oko 1.000. Jedino se beleži pad broja umrlih od tumora, znači onkoloških, i to je isto tako jedna logična stvar zato što je kovid taj koji je na kraju izazvao smrt kod ovih pacijenata, a ne njihova osnovna bolest.

I poslednje, još jedna javno dostupna baza je broj isplaćenih penzija u Srbiji. PIO fond mesečno objavljuje te biltene. Na osnovu analize tih podataka, pretpostavljajući kako bi se trebalo kretati broj isplaćenih starosnih penzija u Srbiji iz tih trendova koji su postojali pre pandemije, možemo da zaključimo da je do decembarskih penzija prošle godine, da je broj starosnih isplaćenih penzija u decembru manji za 30.500. Znajući još uz to da ne primaju svi ljudi stariji od 65 godina penzije, nego je ta populacija veća, negde oko 1,4 miliona prema broju isplaćenih penzija koji je oko 1,1 milion, možemo i iz toga da zaključimo da je samo u ovoj starosnoj kategoriji negde oko 38-39.000 ljudi do sada preminulo.

Zoran Radovanović: Nesumnjivo je da je za ovo vreme do danas umrlo do kovida, zbog kovida ili sa kovidom oko 57.000 ljudi više nego što bi se očekivalo. Kad pogledate merodavne međunarodne uporedne statistike, onda tu postoje vrlo male razlike. Recimo, ako se držite jedne od takvih statistika onda je zaključno sa januarom u Srbiji umrlo 53.540 ljudi više nego što bi se očekivalo imajući u vidu desetogodišnji prethodni prosek. E sad, nesumnjivo je da smo mi u svetskim razmerama u samom vrhu, i da smo katastrofalno prošli u odnosu na druge zemlje. I onda se postavlja pitanje odgovornosti.

Ako bih pokušao da sažmem te razloge istakao bih pre svega potpunu nepripremljenost. To nije bilo iznebuha, zato što je Svetska zdravstvena organizacija 2019. godine dala listu od 8 bolesti kao najverovatnijih izazivača pandemije u predvidivoj, u bliskoj budućnosti. Mi smo to potpuno ignorisali. Kada je došla pandemija, ispostavilo se da je vladao potpuni organizacioni haos. To je situacija kad i dobro usklađeni sistemi zaškripe, a kod nas je ta pandemija pokazala, razotkrila sve slabosti sistema kojih su stručnjaci i ranije bili svesni. Mi nismo nabavili opremu, za razliku od recimo epidemije variole pre 50 godina, kada smo se unapred pripremali, pa smo imali zaštitnu odeću, sve što je moglo da se nabavi.

Ovde smo bili nepripremljeni. Još jedan faktor je da ne funkcioniše zdravstvena služba, kao što ni drugi sektori ne funkcionišu, tako da i ono zaliha što je bilo u magacinima, nije blagovremeno povučeno, tako da su medicinski radnici ostavljeni da se bez ikakve zaštite suočavaju sa pacijentima. Ko se bunio, bivao je sankcionisan, premešten na niže radon mesto. Dalje, mere na granicama koje su proklamovane i tvrđeno je da se sprovode, a uopšte nisu sprovođene jer je bilo malo sanitarnih inspektora, drugi nisu hteli da prihvate, a aerodromska služba je privatizovana, ne interesuje ih to, tako da mera na granici nije bilo.

Karantini. Mi smo ranije, u onoj bivšoj državi unapred znali ako se javi kolera, variola, ne samo u Beogradu, nego u svakom većem gradu, koji će motel – obično je biran neki na obodu grada, izolovan, biti određen za karantin. Mogao je da se isprazni u roku od 6 sati. U ovoj pandemiji mi pojma nismo imali. Pa su onda postojale improvizacije i obećanja, ministar zdravlja je govorio da ćemo isprazniti kasarne. To je potpuno besmisleno rešenje, jer kasarne imaju jedan mokri čvor na celom spratu. Pa se onda išlo se još dalje, jedna grupa je direktno sa aerodrome, protiv svoje volje, odvezena blizu mađarske granice u neki izbeglički kamp gde su kreveti bili na sprat. Opet, kao da se neko šalio ili namerno hteo da zarazi što više ljudi.

Prve dve devojke koje su došle iz Italije, studentkinje, odvezene su na infektivnu kliniku. Tamo su rekli: pa nemamo mogućnosti. Onda su prebačene u studentski stacionar, istovarene tamo, ovi su rekli: pa mi nemamo ni opremu, nemamo čak ni maske. Rečeno im je: idite kupite. Dakle, potpuni haos.

Sledeće je neshvatanje situacije. Vi se sećate one sramne konferencije 26. februara 2020. godine kada se govorilo da ćemo se lečiti rakijom, da smo mi biološki superioran narod, što je strašno, od Nirnberga se takve stvari o biološkim razlikama između nacijama ne pominju. Nisu to bile samo šale, nego nerazumevanje. Kada vam Dačić kaže da je u pitanju biološki rat, to ne pomogne ni razumevanju situacije ni protivepidemijskoj borbi. Pa onda kada se hvalimo kako ćemo mi Kinezima da pomognemo da naprave vakcinu, a mi nismo bili u stanju 15 godina da napravimo vakcinu protiv gripa, koja je najjednostavnija.

Dalje, imali smo pogrešno odabrane prioritete i to je opet bilo zamazivanje očiju javnosti. Ispostavilo se da je sve u nabavci respiratora. Dakle, onda herojski nabavljamo respiratore, nabavljamo ih preko svake razumne granice, da li 2.000 ili ne zna se tačno koliko… Mi ni u jednom trenutku nismo koristili više od 350 respiratora. Pored toga, ti nabavljeni respiratori, nije se vodilo računa da li mogu da se uključe u sistem. A ono što je najvažnije: mi nismo imali dovoljno kvalifikovanog kadra da radi na tim respiratorima. Čak i sada smrtnost na respiratorima je oko 90%. Bilo je dosta dugih perioda kada je u nekim centrima smrtnost bila 100%. Dakle, nisu respiratori ono što je spasavalo živote i što je bilo primarno u onoj situaciji, a to je tako predstavljeno.

Dalje, fabrika kineskih vakcina: to je potpuna besmislica, zato što je odmah bilo jasno: dok mi napravimo fabriku mrtvih vakcina za koje se zna da su inferiornije, neće više biti nestašice, biće viška vakcina u svetu i onda taj nas proizvod neće biti atraktivan za inostrane kupce, a i naši ljudi će želeti da dobiju neku bolju vakcinu.

Dalje, nas je karakterisalo lutanje iz jedne krajnosti u drugu. Prvo nipodaštavanje situacije, pa onda panika, pa mala groblja, pa vanredno stanje, duge cevi na ulicama… a onda od Đurđevdana 2020. potpuna relaksacija. Takva nedoslednost se odrazila i na odnos populacije prema bolesti. Znači, to može i ovako i onako je imalo duboke posledice na ponašanje naših građana. Osnovno je bilo da se mere odrede i primene tako da ne ugroze popularnost vlasti. I kada vam je to primarni cilj, onda završite ovako kako smo mi prošli.

Sledeći problem je uključenost lekara iz Kriznog štaba u propagandne aktivnosti vladajuće stranke. Lekari, koji su u tom početnom vremenu uživali veliki autoritet, očekivalo se da budu naši spasioci, odjednom su počeli da se pojavljuju na izbornim plakatima jedne političke opcije. I onda dolazi grubo i uporno krivotvorenje podataka. Da je to rađeno malo brižnije, mudrije, da su recimo stvarni broj delili sa tri, onda bi gospodin Smolić morao mnogo više da se oznoji da dođe do istine. Oni su jednostavno birokratski rekli nemoj da bude više od jednog obolelog. To je rađeno toliko bahato kao da su hteli da kažu lažemo, pa šta, šta nam možete.

I onda su ti demagoški razlozi diktirali politiku spontanog prokužavanja. 6. maja 2020. Postojala je potreba da se odvijaju predizborne aktivnosti. A onda isto tako posle izbora, kada je zapretilo nezadovoljstvo naroda, onda je, na Ivandan, 7. jula 2020, predsednik države zapretio da će ponovo uvesti vanredno stanje bez ikakvog epidemiološkog opravdanja. Onda je imao demonstracije koje su onako brutalno razbijene i od tog trenutka rešeno je da se ide niz dlaku, da se povlađuje narodu, da se ne donosi nijedna mera koja bi ugrozila popularnost vlasti, pa koliko ljudi umre nek umre.

Onda to stvaranje ambivalentnog odnosa prema vakcinaciji: vi ste imali na režimskim medijima i provakcinalne i antivakcinalne govornike, i tu je taj surov obračun vlasti sa kritički raspoloženim lekarima. Sedmoro načelnika VMA, a tu su bili ljudi koji su u toj ustanovi uživali najveći i stručni i moralni integritet, bili su šikanirani. Jasno je bilo da će biti smenjeni, ali se išlo na to da se pre toga ponize. Doktorki na ginekologiji je ispražnjena soba, skinuta je tog jutra sa operativnog programa. Pravljeni su spiskovi. E sad vi zamislite tog direktora zdravstvene ustanove koji dojavljuje vlastima ko je od njegovih lekara nepodoban. Ali ako je on to spreman da uradi, svestan da će oni biti otpušteni, onda se postavlja pitanje i dal’ bi mu zadrhtala ruka da je to bio spisak za streljanje. Gde to prestaje? To je sociopatološka crta ovog društva. On se ne oseća posramljeno, misli da je to njegova dužnost, kao što je i Ajhman imao svoju dužnost. E, to pokazuje koliko smo duboko potonuli.

Ja sam sreo pre neki dan na jednom od protesta jednog od 11 lekara koje je prijavio direktor leskovačke bolnice, i on mi je rekao da je ostalih 10 kolega popustilo pod pritiskom, povukli su svoje potpise. Da je bilo više tolerancije, da je ova grupacija lekara u Ujedinjenima protiv kovida, ali i ostali koji nam ne pripadaju, imala prilike da iznese svoje stavove, da je bilo konfrontacije, da se ijednom sastala epidemiološka sekcija, došlo bi se kroz stručnu polemiku do optimalnih rešenja. Ne bi mere bile ovakve, nego argumentima bi se došlo do celishodnijih mera i garantujem da bi bilo neuporedivo manje umrlih.

Vesna Rakić Vodinelić: Kako i zašto je došlo do lažnih podataka, do gomilanja laži o kojima je govorio gospodin Smolić? Jedan od bitnih razloga sastoji se u tome što je naš pravni poredak prilikom upravljanja pandemijom bio u celosti zaobiđen. Kada kažem da je bio zaobiđen, to je samo jedan eufemizam za zloupotrebu prava. Ovde su bila primenjiva dva zakona. Jedan od njih je Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, a drugi zakon koji je tu morao biti primenjen i bio primenjiv, jeste Zakon o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednom situacijom.

Osnovni organi koji treba da upravljaju pandemijom, da donose odluke, da se staraju o izvršenju tih odluka jesu Republička komisija za zaštitu od zaraznih bolesti, za koju ni dan danas, kao da smo u najstrašnijem kriminalnom romanu, ne možemo da otkrijemo ko su članovi i ko njome predsedava. Drugi organ je Institut za javno zdravlje republike Srbije zajedno sa područnim institutima koji su takođe veoma nedopustivo ćutali u celoj ovoj pandemiji, a treći je ministar zdravlja. To su organi donose odluke, oni zaista jesu više profesionalni nego što su politički organi.

To čega je došlo u toku prvih meseci pandemije kad je primena prava u pitanju već smo čuli. Bilo je proglašeno vanredno stanje neposrednom primenom Ustava i njegovim nakaradnim tumačenjem. Sve ostalo što se posle proglašenja vanrednog stanja desilo bilo je pravna improvizacija, dakle primenjena su neka pravila koja nisu bila pisana pravila. Pa je onda ta zakonska nadležnost pripala Kriznom štabu koji u tom trenutku nije imao nikakvu ulogu, niti bilo kakvu ni ustavnu ni zakonsku nadležnost kada je reč o upravljanju bilo kakvom vrstom epidemije, zaraze, ne mora biti pandemija svetskih razmera.

Zašto je do toga došlo? Došlo je, i tu je ta zloupotreba prava, došlo je do toga zato što se Krizni štab od samog početka sastojao ne samo od lekara, dakle ne samo od profesionalaca, nego i od ministara i drugih političkih ličnosti. Na čelu tog Kriznog štaba je i dan danas predsednica Vlade koja nema apsolutno nikakve kompetencije iz oblasti medicine, kao ni iz drugih oblasti kojima pokušava da se bavi u ovoj zemlji. Zaboravili smo svi, da je osnovano jedno drugo telo koje takođe, isto kao i ovo, nema nikakvog uporišta u našem pravnom poretku, a to je štab koji treba da se bavi ekonomskim pitanjima izazvanim pandemijom.

Na čelu tog štaba se i dan danas nalazi predsednik republike, dakle osoba koja nema nikakvih kompetencija iz oblasti ekonomije kao ni iz oblasti medicine. Naravno predsednik republike ni kao predsednik te komisije nije mogao da odoli prekoračenju nepisanih ovlašćenja, pa je pribavljao razna medicinska sredstva na način koji je on sebi pripisivao kao robinhudovski a nas ostavio zabezeknute, jer nikad se ne bih usudila da naručim niti uzmem bilo kakav aparat za mehaničku ventilaciju, respirator, jer o tome pojma nemam‚ a sigurna sam da ni on pojma nema. Dakle, nikad nismo saznali od kojih firmi je to kupovano, da li su ti aparati bili uopšte upotrebivi, da li su bili prilagodljivi bilo čemu što mi imamo u ovoj zemlji, jer ja zaista ne znam kako oni funkcionišu.

Takođe, tu je bilo nabavki raznoraznih lekova čija imena ne mogu uopšte da izgovorim. Sve se to na kraju završilo tako da nikakav izveštaj nije podnesen ni u onom najelementarnijem ekonomskom vidu, koliko je to koštalo, koliko je tu promašaja bilo, i iz kojih sredstava je došlo do isplate svih tih pribavljenih, na neverodostojan način, aparata i lekova. Pored toga, znate, da bi mere koje su bile određene u vanrednom stanju bile dopuštene u ograničenju ljudskih prava, one ne samo da su morale biti zakonite, dakle uvedene zakonom, one su uvedene prvo naredbom, pa uredbom, pa naknadno ozakonjene; one moraju biti proporcionalne opasnosti koja tada preti. A ja moram da pitam: da li je proporcionalno opasnosti koja je tada pretila, znajući brojke kakve su bile, da mi ljudi stariji od 65 godina moramo ujutru u 3 sata jednom nedeljno da idemo u nabavku, a za otkočivanje prosečnog čoveka od 70 godina dobro vam stojim, potrebno je najmanje pola sata.

Tako da su to bile mere sračunate na poniženje, a ne na zaštitu. Sve to, te silne gomilane laži i nelogičnosti kako je to mnogo puta citirano od strane Hane Arent, dakle ako lažete sve vreme, ako vlast laže sve vreme, to se završava time da više niko ni u šta ne veruje, i još gore: da se na taj način parališe svaka racionalna aktivnost kod građanina. To je dakle dovelo do nepoverenja javnosti u odluke Kriznog štaba, pa onda posledično, kao reakcija režimskih medija, do nepoverenja javnosti i u ljude koji su se pokazali kao surovi profesionalci, a tu su između ostalog i ljudi okupljeni ovde u Ujedinjeni protiv kovida, i to je po mome sudu dovelo do totalnog neuspeha vakcinacije u ovoj zemlji.

I na kraju, ja bih htela da podsetim javnost da su Ujedinjeni protiv kovida pre nekog vremena zatražili da se osnuje fondacija za stipendiranje dece umrlih lekara u toku pandemije, da ta fondacija ponese ime Nenada Maksimovića, lekara, anesteziologa koji je jedan od najmlađih lekara koji je izgubio život od kovida. Napisali smo, mi koji smo u pravnom timu Ujedinjenih protiv kovida nacrt statuta koji treba da donese Lekarska komora Srbije. To je bilo pre dosta vremena. Nedavno smo dobili poziv za razgovor sa Lekarskom komorom Srbije. Zašto smo smatrali da je Lekarska komora Srbije ona koja treba da nosi tu fondaciju?

Prvo zato što ona daje licence za rad lekara, a to je nesumnjivo vršenje javnih ovlašćenja; drugo, ona se u vrlo velikoj meri finansira iz zarade lekara koji su licencirani, koji su članovi Lekarske komore Srbije, 0,8% zarade svakog lekara uplaćuje se u Lekarsku komoru Srbije. Mi smo u tom statutu predložili da 0,1% ide za ovu fondaciju jer će to omogućiti njenu održivost na duže vreme. Dugo smo čekali da dobijemo bilo kakav signal. Ja mislim da mi sad moramo da zahtevamo da se fondacija osnuje odmah, bez ikakvog odlaganja i bez ikakvih opravdavanja.

Takođe, očekivali smo i čekamo još uvek da se etičko telo Lekarske komore Srbije pozabavi jednom agresivnom i osionom izjavom doktorke Danice Grujičić, direktorke Instituta za onkologiju i radiologiju, koja je osporila umiranje velikog broja lekara od kovida, koja je tražila od svoje sagovornice da pribavi dokaz da su umrli upravo od kovida, znajući da taj dokaz ne može da pribavi ni njena sagovornica a ni ona sama, kao ni dokaz o protivnom. Dakle propadanje pravnog poretka u Srbiji, propadanje vladavine prava vidi se, više nego u radu pravosuđa, u ovome što se desilo sa pandemijom u Srbiji, a čitava ova stvar zaslužuje da dobije na kraju sudsku istinu. I meni ostaje samo da se nadam da će do te sudske istine jednom ipak doći.

Emina Milošević: Mi smo u situaciji gde se očekuje, na osnovu događanja u zemljama u okruženju, u zemljama Evrope, da opet krenu da rastu brojevi. I neminovno je da će ti brojevi donositi i nove teške kliničke slike i nove smrtne ishode. Nije kraj pandemije, ja moram da razočaram sve koji veruju iskazima tog tipa. Bez obzira što mi imamo loš procenat vakcinisanih, koji je ispod 50% populacije, znači to što se računa na starije od 18 godina je za virus jedna administrativna stvar, znači cela populacija jeste osetljiva i tako treba to posmatrati, znači imamo ispod 50% vakcinisanih osoba, od tih 50% vakcinisano je više od pola kineskom vakcinom koja nije dovoljne efikasnosti, pogotovo sad protiv ovih novih sojeva.

Drugo, jeste da je veliki broj ljudi prokužen, ali ono što imamo iz novijih podataka jeste da prokužavanje Omikron sojem ne donosi taj nivo zaštite koji su doneli Delta i prethodni sojevi. Znači, i tu sad imamo problem, pa još u svetlu nekih novijih saznanja o ovaj samom virusu jeste da on ugrožava i naše imunske ćelije, da mi ne pamtimo dovoljno dobro susret sa virusom. To su sve činioci koji govore u prilog tome da je jedini izvestan način da se zaštitimo vakcinacija. Ja bih ovom prilikom apelovala na sve one koji nisu, da prosto postupe razumno i da se ostave teorija zavere i drugih budalaština, i takođe na roditelje da se vrate programima redovne vakcinacije, da pedijatri to prosto poguraju.

Kampanje za redovnu vakcinaciju su bile ugrožene ovom pandemijom, nismo se time dovoljno bavili i sad imamo jako, jako loš obuhvat MMR vakcinom, na primer. Što bi rekli u kladionici, 1 kroz 1 je šansa za epidemiju morbila. Znači obuhvat MMR vakcinom je potrebno da bude preko 95% dece da bismo očekivali da smo izvan opasnosti za epidemiju. Podaci od prošle godine koje je prikupilo Udruženje za javno zdravlje Srbije, koje su između ostalog dobili i kroz zvaničnu instituciju, a to je Institut za javno zdravlje Srbije, kažu da je taj obuhvat u pojedinim regionima bio ispod 70%, u nekima čak i između 40-50%, a ove godine situacija je, znam, čula sam u komunikaciji sa predsednikom, to je dr Dragoslav Popović, da je taj obuhvat pao i na 10-11%, Novi Pazar, Tutin… Namerno pričam imenom i prezimenom, jer oni imaju najgori obuhvat i za ovu vakcinaciju protiv kovida, ali je loš obuhvat vakcinacijom protiv kovida sada povukao i pad u imunizaciji za druge bolesti. To je jedna, kako da kažem, katastrofa u najavi.

Peščanik.net, 25.03.2022.

KORONA