Fotografije čitalaca, Vedran Bukarica
Fotografije čitalaca, Vedran Bukarica

Panika se širi Srbijom. Neko zarađuje „stostruko više“ na udžbenicima koje su škole dobile besplatno i tako potkrada državu. Država mora da se odbrani. Inspekcija mora da deluje. Ne sme se dozvoliti da se tako uludo traći državni novac. Tim porukama juče je na javnom servisu obeležen početak nove školske godine. Sasvim u skladu sa trogodišnjom nerazumnom politikom tekućih vlasti u Srbiji, koja se vodi pod sloganom – „Drž’te lopova!“ Kao što ta politika dosledno promašuje uzroke svih problema koje stoga ne uspeva da otkloni, tako i ovaj prilog RTS-a odvlači pažnju od suštine pitanja u vezi sa udžbenicima. To ne treba da nas čudi. I rasprava o predlogu zakona o udžbenicima sasvim naopako najviše se ticala novca i strepnji da će se neko obogatiti od njihove prodaje. Tako se novac sigurno i na silu smešta u središte priče o domaćem obrazovanju, gde mu nije mesto.

Smisao vesti je sledeći: škole su prošle godine dobile besplatne udžbenike, a deca kojoj su kasnije ti udžbenici dati, na kraju godine su bila obavezna da ih vrate školama. Neke škole, njih dvadesetak, onda su zaključile – razlozi su izostali iz vesti – da im ti udžbenici više nisu potrebni, pa su ih prodale kao staru hartiju. Umesto u postrojenje za reciklažu papira, udžbenici su, međutim, završili na ulici, gde ih neke – prema državi neprijateljski nastrojene – osobe prodaju po „stostruko“ većoj ceni. Ako su razlozi zbog kojih su udžbenici morali da završe kao stara hartija u prilogu izostali, nije izostala „stostruka“ računica: kilogram starog papira košta od 5 do 8 dinara; u kilogram staje tri ili četiri udžbenika; jedan udžbenik se na ulici prodaje za petsto dinara. Sledi zaključak: „Udžbenik prodat kao stari papir vredi oko dva dinara. Kod preprodavca dostiže najmanje sto puta veću cenu. Dovoljan razlog da se ova oblast ozbiljnije uredi, jer je prosveti, kažu, svaki dinar važan. I nije za bacanje.“

Drugim rečima, dragi nastavnici i direktori škola, umesto u staru hartiju, polovne udžbenike iznesite tokom leta u školsko dvorište, prodajte ih i eto vam novac, recimo, za plate. To je rešenje „stostrukog“ problema za koje se založio javni servis. Iza tog komentara RTS-a možda stoji i jedna šire zamišljena „zvanična“ politika „štednje“ nadležnog ministarstva, koja je već počela tajno da se sprovodi u nekim školama. Ako nije tako, onda su na svoju ruku pojedine škole, barem u Beogradu, pokazale inicijativu u prikupljanju dodatnih „sredstava“. Tako su u jednoj osnovnoj školi na Vračaru, đacima osmog razreda po ceni novih (16.000 dinara) prodate i polovne knjige od prošle godine. Ako je suditi prema preporukama koje stižu sa RTS-a, tu nije bila reč o prevari, već o „domaćinskom“ poslovanju škole, koja je tako osujetila druge da „strostruko“ zarade na ulici i novac od roditelja otela tamo gde je to očito dozvoljeno – u samoj školi.

Setićemo se ovde jedne priče s kraja prošle godine i početka ove, dakle novogodišnje priče, ne baš i bajke, o 18.000 hiljada torti koje su umesto na kragujevačkoj deponiji završile na kragujevačkim ulicama i sve bile prodate za male pare – što znači da je zarada bila beskonačno uvećana, jer torte nisu bile namenjene, recimo, reciklaži, nego su na đubrište poslate besplatno da budu spaljene. U skladu sa tim kako je počela ova godina, započinje i nova školska 2015/16. Država je rešena da se obračuna sa svakim nesrećnikom koji ovde pokušava da sastavi kraj s krajem: s uličnim prodavcima polovnih udžbenika, s roditeljima koji nemaju dovoljno da svojoj deci kupe nove knjige, s nastavnicima i direktorima škola kojima država koja im je smanjila plate jednom, pa onda još jednom zbog štrajka, sada sugeriše da manjak nadoknade organizovanom prodajom polovnih udžbenika. Tako tekuće vlasti obrazuju građane Srbije i uz to ih uveravaju da im nikada nije bilo bolje. U nekim drugim prilikama, razgovor o udžbenicima ticao bi se nekih drugih stvari koje su zaista bitne za obrazovanje. Ovde ćemo ih samo nabrojati.

Prvo, besplatne udžbenike ne treba da dobije škola, treba da ih dobiju deca koja idu u školu.

Iz toga jasno sledi: deca ne treba da vrate te udžbenike ni školama, ni državi, ni bilo kome drugom.

To je važno zato što deca po udžbenicima treba da šaraju, pišu, crtaju, podvlače: to je jedan od ključnih načina da udžbenik (što nije isto što i neka druga knjiga) učine svojim, zavole ga i nauče iz njega da uče. Rečeno vrlo jednostavno i pomalo grubo: udžbenik koji nije njihov jednak je znanju koje nije njihovo. (Ovo, naravno, važi za te rane, vrlo osetljive formativne godine.)

Zatim, koliko je važno da deca imaju besplatne udžbenike, važno je i šta piše u tim udžbenicima, o čemu se u nacionalnim medijima gotovo uopšte ne govori.

Konačno, za većinu predmeta, udžbenici uopšte ne moraju da postoje. Nastava se može organizovati i bez udžbenika. To posebno važi za grupu takozvanih nacionalnih predmeta – maternji jezik, istoriju i geografiju. Jednako važi i za matematiku, na primer, u nižim razredima osnovne škole.

Udžbenici krajem 19. veka i početkom 20. nisu uvedeni u nastavu da bi pomogli deci, nego da bi olakšali posao učiteljima i učiteljicama koji nisu bili obučeni da drže sve predmete koje su morali da predaju, što se u međuvremenu bitno promenilo; te da bi omogućili efikasan nadzor rada u školama, što se u međuvremenu, na pogrešan način, još zaoštrilo.

Umesto da se razgovara o ovim važnim stvarima, mnogo je lakše povikati – „Drž’te lopova!“ Kao da se tako ne vidi da živimo, radimo i učimo na – deponiji.

Peščanik.net, 02.09.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)