park pod snegom
Foto: Predrag Trokicić

Da je politička situacija u kojoj se našao Vučićev režim sve ozbiljnija svedoči i angažovanje, reklo bi se, poslednje linije medijske odbrane sastavljene od episkopa dobrovoljaca iz regiona. Mustra je odavno poznata: „ne napadaju Srbiju zbog Miloševića, nego napadaju Miloševića zbog Srbije“ – izjavio je Slobodan Milošević u jednom od svojih poslednjih javnih obraćanja, dok je još bio na slobodi.

Prvi se oglasio episkop bihaćko-petrovački Sergije. „Vučićevo raspeće je naše vaskrsenje“, napisao je episkop na sajtu svoje eparhije, mrtav ozbiljan. Skandalozna izjava za hrišćanskog episkopa koji je očigledno pomešao Vučića sa Gospodom Isusom Hristom. Ali, neka to bude sablazan za verne. Logička nedoslednost je ono što muči um čitalaca ove nepažljivo sročene poruke, dajući za pravo onima koji Vučića politički raspinju, jer će nakon njegove političke smrti nastupiti naše vaskrsenje, ali ne i njegovo. Pohvala je slučajno pogodila suštinu: Vučićeva je politika nespojiva sa životom.

Drugi se javio episkop zagrebačko-ljubljanski Porfirije, reagujući na orkestriranu kampanju protiv Srbije, njenog predsednika, vlade i čitavog srpskog naroda. Mešaju se entiteti, ali je poruka jasna: Vučić, Srbija i Srbi su jedno te isto, a posle Vučića – sledi potop. U Porfirijevom slučaju, politička teologija episkopa Sergija važi, budući da Porfirije uči da smo svi jedno. Dakle, njegovo je raspeće ujedno i vaskrsenje svih nas, pa tako i Vučića.

U 16. dijalogu knjige Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea francuskog publiciste iz 19. veka Morisa Žolija, klasiku političke proze na temu kako uvesti despotizam u moderno doba, dva sagovornika vode raspravu o sveštenstvu.

Izazov upućuje Monteskje tezom da su Crkva i sveštenstvo prepreka despotizmu, jer je ustanova Crkve delimično zavisna od države, a da je hrišćanstvo poruka slobode i božanske duhovnosti koje su kamen spoticanja za politički materijalizam. Jevanđelje je uništilo moć rimskog cezara i visoko uzdiglo ljudsko dostojanstvo, te ga despotizam ne može dotaknuti i uniziti. Ljudska vlast pokazuje nemoć pred moralnom snagom hrišćanske vere i zato: „Pripazite na sveštenika: on jedino o Bogu ovisi i njegov uticaj je posvuda“, upozorava Monteskje.

Žolijev Makijaveli svoj odgovor započinje čuđenjem i pitanjem zašto je oponentu toliko stalo da od sveštenika pravi apostole slobode i uzvraća ovako: „Nikada nisam video tako nešto, ni u starim ni u modernim vremenima; uvek sam pak nalazio sveštenstvo kao prirodnu podršku apsolutnoj vladavini“. Temelj despotije u modernom dobu je opšte pravo glasa, ali ti ustupci duhu vremena neće značiti i odustajanje od božanskog prava na vladavinu – po milosti Božijoj – baš kao ni uloga despota u odbrani hrišćanske vere i interesa Crkve. Firentinac smatra da će to biti sasvim dovoljno da mu obezbedi podršku sveštenstva. Dijalog se završava Monteskjeovim nevoljnim priznanjem da je Makijavelijev plan genijalan.

U Dijalogu se jasno vidi da liberalni Monteskje ima lepše mišljenje o sveštenstvu i hrišćanstvu od svog sagovornika, te nije previše teško zamisliti i nekog srpskog vladiku kako mu oponira umesto Makijavelija.

Monteskjeov skup argumenata u svakom političkom dobu stoji na raspolaganju onima koji vlast nemaju (verskoj ili političkoj manjini), dok bi se na Makijavelijev pristup uvek mogli osloniti oni koji vlast vrše, težeći da je prošire i zadrže. Sveštenstvo napasa stado na oba skupa. U određenim političkim situacijama mogu aktivirati prvi skup (delimično se to videlo i u Crnoj Gori) ali nekada prihvataju i ponudu iz drugog skupa (slučaj u Srbiji).

Žolijevi likovi govore o rimokatoličkoj crkvi, podređenoj monarhijskoj vlasti rimskog episkopa u Vatikanu. Pravoslavna crkva, sa druge strane, iako nikada nije prihvatila princip monarhijske vlasti u Crkvi, često se potčinjavala neodgovornoj vlasti monarha u državi. S tom razlikom što Bog više ne igra nikakvu ulogu u legitimaciji vlasti, pa ona sada crpi svoj legitimitet – kada je u pitanju zvanična crkvena retorika – iz srpskog identiteta i srpske nacionalne kulture. U tom kontekstu, dovoljno je proglasiti Vučića za etnarha svih Srba, koji umesto Boga drži zemlju i gradove.

Peščanik.net, 19.12.2020.

Srodni link: Ivan Čolović – Vučić na krstu