Presuđeno je: država Srbija kriva je zbog toga što je „najpre propustila da spreči genocid u zaštićenoj zoni Srebrenica”, a potom i da izruči Haškom tribunalu njegove počinioce; godinu i po dana nakon ove sramne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, Srbija nije pristala ni na nežnu bratsku čvrgu, nekakvo deklarativno izražavanje žaljenja, a na slobodi su i dalje kreatori i realizatori srebreničkog masakra, Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Uoči godišnjice srebreničkog masakra, govori se tek o unutarkoalicionom pomirenju Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije za čijeg je (SPS) vakta, novcem ovdašnjih poreskih obveznika, finansiran najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata. O ruvu i kruvu srbijanskih birača se okrutno ubijalo, zlikovački komplot imao je većinsku podršku.

Većinski, takođe, poslovno sposobni državljani Srbije, sa sve fiškalskim duetom Tibor Varadi–Radoslav Stojanović, ne doživljavaju Srebrenicu kao svoj problem. Tu su dve škole mišljenja dominantne: „Moje dete da plaća, a ja onoliko šetao/la protiv Njega”, te ona oficijelna, kao kad se jajara, Srbija, uz pomoć advokata, za sitnu kintu brani kod lokalnog sudije za prekršaje: „Nismo bili u UN, pozivari su kasnili, opšte uplatnice nepropisno popunjene, okačeno na oglasnoj tabli, može li vansudsko poravnanje – ovo treba smisliti i izgovoriti, napisati (ok, advokati, kao taksisti, istaknu tablu i staju prvom ko podigne ruku, ali ovo…) – ljudi smo, da se dogovorimo, da vam damo nešto pšenice i kojekakvog povrća za krv, zaslužili ste, a i rodilo, pri tom doći će i do naših tamo, šta snimci, nije dokaz, žene plaču, deca bez očeva, ali gledajmo u budućnost”.

Na temu Srebrenica – a to, naravno, nije tema – trebalo bi pomiriti i neke stavove koje su ne tako davno izrekli ljudi iz toplog internacionalnog atinskog zagrljaja.

Boris Tadić: „Međutim, za sve nas veoma je težak deo presude u kome se konstatuje da Srbija nije preduzela sve što je u njenoj moći da spreči genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Sada kada smo dobili sudski epilog te tragične politike, sasvim je jasno da svako ko se bude protivio dovršetku saradnje sa Haškim tribunalom i donošenju skupštinske deklaracije o Srebrenici, radi najdirektnije protiv interesa svoje države i budućnosti njenih građana”. Ivica Dačić: „Taj zločin nema ništa sa državom Srbijom, sa građanima Srbije i smatramao da bi donošenje deklaracije koja bi obuhvatala priznanje da je tu došlo do masovnog zločina nad muslimanskim narodom bila dobra osnova da BiH i Hrvatska dobiju sporove protiv SCG u tužbama za naknadu štete zbog počinjenog genocida”.

O tim suprotstavljenim stavovima ništa neće biti napisano u pomiriteljskoj deklaraciji demokrata i socijalista, koju s nestrpljenjem očekujemo.

Zašto je presuda Međunarodnog suda pravde sramna? Zato što je i genocid presuđen, ne jednom, prvi put u procesu protiv generala Vojske Republike Srpske, Radislava Krstića, ispostave države Srbije (Jovica, Frenki, Arkan, desperadosi, budale, pritajeni idioti, ostavljeni muževi, profesionalni kriminalci, legionari, sav ovodrinski šljam), koja se imala starati o srpskim interesima preko Drine, što je značilo na hiljade žrtava.

„Sudsko veće je uvereno izvan svake sumnje da je u Srebrenici izvršen genocid i da ste vi generale Krstiću krivi za genocid”, rekao je, izričući prvu presudu komandantu Drinskog korpusa VRS, sudija Almiro Rodrigez.

Presuđeno je još koješta, Draženu Erdemoviću koji je priznao krivicu za višesatno pucanje u ljude, Biljani Plavšić, koja se kaje za genocidnu ideologiju i htela bi van…

„Iz razloga koji sudskom veću nisu jasni, doneta je odluka o tome da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Rezultat je bio neizbežan – uništenje muslimanskog stanovnistva Srebrenice”, rekao je sudija Rodrigez.

Nikom ti razlozi nisu jasni. U obrazloženju presude se kaže da nije reč tek o ubijanju na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi koje „predstavlja zločin progona”.

„Nije po sredi samo istrebljenje muslimanskih vojno sposobnih muškaraca, već namerna odluka da muškarci budu pobijeni, odluka doneta s punom svešću o neizbežnim posledicama koje će to imati na čitavu grupu. Donošenjem odluke da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta, zapravo je doneta odluka da se onemogući opstanak Muslimana Srebrenice”, obrazložio je sudija Rodrigez.

On je ukazao i na neidentifikovani, nama dobro poznati, izvor zla u Beogradu, na Palama i drugim toponimima odmetnika, rekavši da sudsko veće može da prihvati da Krstić ne bi sam doneo odluku da budu ubijene hiljade civila i nenaoružanih ljudi.

„Neko drugi je verovatno izdao naredenje da budu ubijeni svi muškarci vojnog uzrasta. Bez obzira na to, vi ste krivi, generale Krstiću. Krivi ste za ubistva hiljada bosanskih Muslimana izmedu 10. i 19. jula 1995. godine, kako za pojedinačna i sporadična ubistva u Potočarima, tako i za masovne egzekucije. Krivi ste za neverovatno velike patnje bosanskih Muslimana, kako u Potočarima, tako i preživelih. Krivi ste za progon Muslimana iz Srebrenice. Znajući da će žene, deca i stari iz Srebrenice biti deportovani, krivi ste što ste prihvatili plan da se u masovnim egzekucijama ubiju svi muškarci vojnog uzrasta. Krivi ste za genocid, generale Krstiću! Povezivanje zla koje je učinjeno sa identitom Srba, predstavljalo bi uvredu za srpski narod i izneveravanje koncepta civilnog društva. Ali, bilo bi jednako monstruozno neimenovati to zlo zbog toga što bi to moglo da povredi Srbe. U julu 1995. godine, generale Krstiću, vi ste pristali na to zlo”, rekao je sudija Rodrigez i presudio je ispravno, za razliku od haških komšija.

Nije bilo pravog odgovora onog dela ovdašnjeg građanstva koje se ima smatrati normalnim, štagod to značilo – predlog deklaracije o Srebrenici koji je sačinila grupa nevladinih organizacija i udenula ga u skupštinsku proceduru uz pomoć poslanika Nataše Mićić i Žarka Koraća u vreme emitovanja video-zapisa državne formacije Republike Srbije „Škorpioni” iz Trnova. Radikali su imali svoju deklaraciju, a Demokratska stranka Srbije nije dozvolila da se govori samo o zločinima nad Bošnjacima, odnosno, njeni su predstavnici zatražili da se ne govori izdvojeno o zločinima u Srebrenici. I Srpski pokret obnove je imao svoju deklaraciju u kojoj se osuđuju zločini nad Srbima, ali i nad Muslimanima. Sve je propalo, uz grozomorne priče radikala, a na bilbordima sa fotografijama žrtava koje je u Beogradu postavila Inicijativa mladih za ljudska prava (autor Tarik Samarah), na kojima su srebreničke žrtve, osvanule su parole Biće repriza!. Tužilac Mark Harmon ocenio je da presuda predstavlja izvršenje pravde.

Danas, na još jednu godišnjicu koja podseća na državno ruganje žrtvama koje dolazi iz Srbije, možda je najilustrativniji deo govora tužioca Marka Harmona u procesu protiv generala Krstića: „Žrtve su doživjele takve gubitke koje niko ne može da im vrati, ali presuda im pruža izvjesnu utehu za tragediju koju su proizvela ljudska bića. Ti ljudi zaslužuju pravdu i mi smo uložili mnogo truda da stvorimo objektivnu hroniku događaja u Srebrenici da bi svetska zajednica, a posebno ljudi u u RS i SRJ, imali mogućnost da je prouče i da sami izvuku zaključke o tome šta se dogodilo u Srebrenici”, rekao je Harmon.

Nakon još jedne presude, oslobađajuće, za Nasera Orića, komandanta bošnjačke Operativne grupe „Srebrenica”, takođe van razumne sumnje odgovornog za zločine – više od dve hiljade ubijenih civila i spaljena srpska sela u istočnoj Bosni – ulazimo u blaženi mir socio-demokratskog pomirenja. Pojednostavljeno, a čemu pojednostavljanje, pomirenje znači da smo se složili o Haškom tribunalu koji presuđuje samo Srbima (nastavljamo saradnju, Dačić će da ‘apsi Mladića, samo što nije) i o tome da, zapravo nikakvog genocida nije bilo, izuzev u Srebrenici, o tome smo znali ili je trebalo da znamo, nismo sprečili, a mogli smo i, konačno, šta nam na tu temu možete, ništa, brate, pali!

Bez okrutnih sankcija ovde niko neće priznati da je država Srbija počinila srebrenički masakr. Neće ni sa njima.

E-novine, 08.07.2008.

Peščanik.net, 11.07.2008.

REVIZIJA ISTORIJE
SREBRENICA