Mural Mladiću, foto: Peščanik
Mural Mladiću, foto: Peščanik

Ratko Mladić osuđen je na doživotni zatvor. Jedna od 10 tačaka optužnice odnosi se na genocid u Srebrenici 1995. Nekoliko meseci pre kraja rata Mladić je zauzeo zaštićenu zonu Srebrenicu i u kameru izgovorio: „Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu“. Potom je njegova vojska ubila preko 8.000 muškaraca i dečaka i proterala 40.000 žena, dece i starih. Pred početak akcije Mladić je rekao: „Konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja“.

Sud u Hagu ovaj zločin pravno je okarakterisao kao genocid. Oni koji su danas u Srbiji zaposeli najviše državne funkcije ne slažu se sa ovom pravnom kvalifikacijom, ali ne negiraju zločin, niti poriču odgovornost počinitelja. Vučić je rekao da „niko nikad ne umanjuje težinu zločina, težinu užasnih stvari koje su se dogodile u Srebrenici“. Brnabić je takođe priznala da se 1995. „desio užasan zločin u Srebrenici“.

Ponovimo još jednom šta se desilo u Srebrenici bez karakterizacije zločina. Ubijeno je preko 8.000 muškaraca i dečaka i proterano 40.000 žena, dece i starih. Počinitelj je Vojska Republike Srpske sa Mladićem na čelu. Mladiću su navijači Partizana u Njegoševoj ulici naslikali mural. Policija je taj mural štitila od napada aktivista.

Ministar policije prethodno je zabranio aktivistički skup na kome je najavljeno krečenje murala. Kao razlog zabrane naveo je potencijalne sukobe koje policija navodno nije u mogućnosti da spreči. Zato je u ime javnog reda i mira i bezbednosti žitelja Srbije zabranjeno svako okupljanje u Njegoševoj na dan borbe protiv fašizma 9. novembra.

Direktna odgovornost za oduzimanje 8.000 ljudskih života nije dovoljna da se slika počinitelja skloni sa ulica Beograda. Država odbranu murala pravda pozivanjem na bezbednost žitelja Srbije. Zašto joj ne možemo verovati?

Čelnici Srbije znaju za zločin u Srebrenici i priznaju ga ali, paradoksalno, to ne sledi iz samog karaktera reči zločin, u kome oni kao da ne vide ništa moralno nedopustivo. Jeste Mladić odgovoran za hiljade izgubljenih života, ali čelnici u tome ne vide dovoljan razlog da se njegov lik ukloni iz javnog prostora. Ljudski život, poručuju nam, nema bezuslovnu moralnu vrednost. Iz njihove perspektive postoje životi koji se smeju oduzeti i žrtvovati u ime nekih drugih. Na ovom načelu počiva srpsko društvo.

Kada se desničari okupe kako bi „ispoštovali lik i delo Ratka Mladića“ i „iskazali mu zahvalnost“, oni nam poručuju da ovo pogubno načelo revnosno prihvataju. Isti ti ljudi protive se vakcinaciji. U ime srpstva oni se zahvaljuju Mladiću na srebreničkom genocidu i istovremeno ne mare za građane Srbije koje korona odnosi svakoga dana.

Režim funkcioniše po istom principu. Gazeći po srebreničkim telima i dušama preživelih, ministar policije navodno štiti srpske glave od krvavog ishoda. Kada su pak te glave opozicione, bez obzira što su srpske, one postaju bezvredne i nezaštićene.

Društvo koje vrednost ljudskog života ne priznaje kao najvišu moralnu vrednost na kojoj počiva politički poredak, društvo je straha, nasilja i ugnjetavanja. U takvom društvu ponižava se otac poginulog lučanskog radnika dok se štiti direktor fabrike odgovoran za tu smrt. U takvom društvu devojčice se napastvuju po školama, a radnici nose pelene. Bez priznanja da je nedopustivo to što su srebrenički životi izgubljeni i želje da se za taj zločin iskupimo i pokajemo jer je počinjen u naše ime, vrednost ljudskog života nikada neće biti bezuslovno ugrađena u temelje poretka. Bez pravde za žrtve srebreničkog genocida nema pravde ni za poginule radnike, ubijene novinare, napastvovane devojke.

Koliko se ovo može doslovno tumačiti govori nam podatak da je, dok je policija štitila zločinački mural, vlada usvojila Predlog novog zakona o referendumu. U Predlogu nema trenutno postojećeg cenzusa „za izlazak potrebnog broja glasača kao uslova za uspeh referenduma“. Znamo da se Zakon o referendumu menja zbog promene ustava, ali i potencijalne manipulacije sa Rio Tintom. Režim priprema teren za litijumsku katastrofu ne mareći za živote ljudi. Nove žrtve su na vidiku, a mi još uvek nismo spremni da priznamo prethodne. Mladić kao simbol srpske države pred vratima je našeg grada spreman da izgovori: „Ovaj grad dajemo na poklon Rio Tintu“.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 11.11.2021.

MURAL RATKA MLADIĆA
SREBRENICA