OKRUŽNOM JAVNOM TUŽILAŠTVU
SPECIJALNOM TUŽILAŠTVU
B e o g r a d

 
Predlog zastupnika oštećene RUŽICE DJINJDIĆ, advokata Srđe
Popovića, za proširivanje optužnice KTs. br. 2/03 od 21. avgusta
2003. god. protiv okr. MILORADA ULEMEKA pred Posebnim
odeljenjem Okružnog suda u Beogradu k.p.br.5/03

 
Na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu u gornjem predmetu (član 342, st. 1 ZKP) stekli su se uslovi za proširenje optužnice u odnosu na okrivljenog Milorada ULEMEKA optužbom za krivično delo oružane pobune iz člana 124, stav 2 Osnovnog Krivičnog zakona, kažnjivo po članu 139, stav 1 Osnovnog krivičnog zakona.

Već u obrazloženju optužnice KTs br 2/03 od 21.avgusta 2003. godine (v.str. 32.)

opisuje se činjenično stanje iz koga bi proizilazilo postojanje krivičnog dela oružane pobune u odnosu na okr. ULEMEKA, iako mu se to delo ne stavlja na teret. Naime, na citiranom mestu u obrazloženju tvrdi se:

 
1. da se “u toj piramidi (kriminalne organizacije – prim. S.P.) na čelu stajali okr. Luković-Legija i Dušan Spasojević”;

2. da je “cela ta organizacija bila koncipirana tako da…svoju aktivnost usmeri u pravcu osvajanja vlasti”;

3. da je “u realizaciju toga plana… uključena JSO kao oružana formacija koja je dobro utrenirana i poslušna u odnosu na Lukovića-Legiju”;

4. da je “prvi test tih ambicija bila pobuna JSOa koja je imala političku pozadinu kroz svoje zahteve za smenu ministra policije i drugih lica”; i

5. konačno, da su “dometi pobune…ohrabrili Spasojevića i Legiju da osnovnu ideju – osvajanje vlasti forsiraju, ali sada na drugi način i drugim sredstvima.”

 
Međutim, tek dokazima izvedenim na glavnom pretresu sa svom potrebnom izvesnošću su dokazane sve one činjenice koje konstituišu biće krivičnog dela oružane pobune iz člana 124, st.2 OKZ, i kojima se utvrđuje odgovornost okr. ULEMEKA za to delo.

Tu, pre svega, mislimo na iskaze svedoka Rodoljuba MILOVIĆA, Zorana JANJUŠEVIĆA, Gorana PETROVIĆA, Vladimira POPOVIĆA, Čedomira JOVANOVIĆA I Zorana MIJATOVIĆA, koji su prvi put saslušani tek na glavnom pretresu, ali i na delimično priznanje samog okrivljenog ULEMEKA, koji je, budući u bekstvu tokom istrage, takođe prvi put saslušan tek na glavnom pretresu. (Naravno, ovi iskazi moraju se posmatrati u povezanosti sa drugim iskazima, kao što je iskaz svedoka saradnika Zorana VUKOJEVIĆA i iskaz okr.Saše PEJAKOVIĆA, koji su ispitani i u istrazi i na glavnom pretresu.)

 
Dakle, s obzirom na dosadašnji tok dokaznog postupka stekli su se uslovi za prošitenje optužnice protiv okrivljenog ULEMEKA optužbom da je:

početkom novembra 2001. godine kao bivši dugogodišnji komandant Jedinice za specijalne operacije nad kojom je i nakon prestanka funkcije zadržao faktičku kontrolu, u dogovoru sa pok. Dušanom SPASOJEVIĆEM organizovao i bio kolovođa akcije Jedinice za specijalne operacije upravljene na ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti SRJ, u kojoj je ta Jedinica izrikom otkazala poslušnost svojim starešinama, samovoljno povukla sve pripadnike jedinice u kasarnu u Kuli, isključila sve telefonske veze kasarne sa neposrednim starešinama i spoljnim svetom, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih ličnosti, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja aerodroma Beograd, pod punim naoružanjem i uz upotrebu borbenih vozila svojevoljno zaposela deo autoputa kod centra “Sava” u Beogradu, i uz pretnju upotrebe sile ispostavila zahtev Narodnoj skupštini da donese Zakon o saradnji s Haškim tribunalom i zahtev da se smeni član vlade ministar unutrašnjih poslova, kao i načelnik državne bezbednosti i njegov zamenik sa ciljem da stave Službu državne bezbednosti pod svoju kontrolu i time onemoguće ispunjenje zakonom određenih zadataka Službe, što je sve imalo za posledicu ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti, čime je izvršio krivično delo iz člana 124, stav 2 Osnovnog krivičnog zakona kažnjivo po članu 139, stav 1 Osnovnog krivičnog zakona.

 
O b r a z l o ž e n j e:

Činjenični navodi i pravna kvalifikacija dela proizilaze iz sledećih dokaza:

 
1. Otkazivanje poslušnosti, prekid komunikacije, napuštanje zadataka

“Pobuna počinje u novembru 2001. godine …Komandant JSO, po naređenju Lukovića (odnosno okr. Ulemeka – prim. S.P.) koji i dalje vrši funkciju komandant ove jedinice iz senke, poziva svoje pripadnike da napuste svoje radne obaveze i povuku se u kasarnu, uključujući čak i članove jedinice koji su radili na neposrednom obezbeđenju određenih ličnosti. Blokirali su neke saobraćajnice u Kuli i autoput kod Centra Sava.”
(Izveštaj Komisije Vlade Republike Srbije DT 72 Broj 00-002/2003/86 od 13.avgusta 2003. godine, str. 24)

“…svi su oni…zvani u Kulu, mobilnim telefonima, na hitan sastanak, onda su im, to sam kasnije saznao, oduzimani mobilni telefoni i oružje, oni su tamo stavljani u neke prostorije i iza toga su se morali saglasiti sa onim što je grupa ljudi koja je to organizovala, da prihvate, da stanu iza tih zahteva koji su tamo formulisani”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28. decembra 2004. godine, str.8)

“Nakon toga u moju kancelariju, a kasnije sam saznao i u kancelariju ministra Mihajlovića koji je tada bio na nekom službenom putu, je stigao faks u kome otprilike piše, Jedinica za specijalne operacije je, kao što Vam je već poznato uradila jedan sraman čin, izdajnički i tako neke gluposti i da zbog toga otkazuje dalju poslušnost načelniku resora tj. meni i ministru unutrašnjih poslova, Dušanu Mihajloviću. Nakon toga ja sam pokušao da stupim ponovo u kontakt sa njima, međutim, već tada oni su, ne znam po čijem naređenju, pretpostavljam po naređenju onih koji su sve to organizovali, prekinuli sve veze, kako da kažem, sa spoljnim svetom, znači više se niko nije javljao na telefone u Kuli, ni specijale, ni obične telefone. Kasnije smo saznali da su svim tim pripadnicima Jedinice pokupili mobilne telefone i sve druge telefone zaključali.”
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str. 27)

“Maričić (je) još jednom pokušao da stupi u vezu sa načelnikom službe …Načelnik službe ga je odmah odbio i rekao mu sa kojim je on pravom isključio sve veze u centru u Kuli i naredio mu je da odmah dođe u centralu službe u Beogradu…na šta je imao tu kraću prepirku sa načelnikom službe i uglavnom tadašnji komandant (to) nije hteo…”

“Jedno dva sata posle toga pred kapiju centra je stigao tadašnji zamenik Mijatović i sa njim je u kolima bio tadašnji načelnik Sedme uprave Milorad Bracanović. Oni su hteli pošto poto da uđu u sedište jedinice…komandant nije hteo da ih primi, već im je odneo sastavljen na papiru zahtev od strane Komande…Mijatović je uzeo onaj papir i bukavlno ga bacio komandantu…i rekao mu je, vi nemate nikakvih prava za nikakve zahteve, ili odmah smirite ovu situaciju, ili ćemo drugačije da razgovaramo. Komandant Maričić…je tu ušao u verbalnu prepirku sa zamenikom i taj se sastanak završio, ako mogu da kažem katastrofalno.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.28) –

“Tu negde oko pola jedan, kad je ta blokada bila napravljena, opet je došao zamenik Mijatović…Tadašnji komandant Jedinice mu je rekao…da uopšte ne želi da razmatra i komentariše predloge Mijatovića koji je opet tu hteo nekako da to izgladi…”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.33-34) –

“Zašto sam ja otišao? Jedinica je odbila da primi Gorana Petrovića”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28.decembra 2004. godine, str. 31)

 
2. Zahtevi, pretnja upotrebom sile

“Zahtevi koje je Jedinica istakla bili su…da se donese zakon o saradnji sa Hagom, što je čisto politička stvar, odnosno stvar zakonodavca, Narodne skupštine, nije, najmanje je stvar policije da se time bavi i da o tome brine. Drugi zahtev je takođe bio…čisto politički, jer je bio vezan za smenu ministra odnosno moju ostavku i smenu načelnika i zamenika načelnika Službe državne bezbednosti…” (str. 19)

“…zvanična politika Vlade kojoj sam pripadao bila (je) potpuno drugačija od tih zahteva koje je Jedinica postavila. Znači, ta Vlada se zalagala za potpunu saradnju sa Haškim tribunalom…a ne da zakon i nemanje zakona bude izgovor za nesaradnju sa Hagom, jer vraćajući se u Ujedinjene nacije mi smo prihvatili obaveze koje to članstvo nosi, a te obaveze, u njih spada i Haški tribunal i ima mnogo osnova da se pravila Haškog tribunala i direktno primenjuju, odnosno da ih naši pravosudni organi direktno primenjuju.”

“Bili smo svedoci da je vršen veliki pritisak na druge pripadnike policije…da se pridruže pobuni, da daju podršku pobuni.”

“Međutim, istovremeno smo bili svesni realnosti da u tom trenutku policija Srbije nije raspolagala nijednom drugom oružanom formacijom kojom bi mogla da se suprotstavi Crvenim beretkama, odnosno koja bi mogla da ih razoruža ili da sprovede neku odluku ministra i načelnika Službe bezbednosti o rasformiranju te jedinice”. (str.20)

“… bilo je potpuno jasno da ako želimo da izbegnemo neku dalju konfrontaciju i nesreću u zemlji da se neki kompromis mora napraviti…da izbegnemo eventualno neko krvoproliće koje je visilo u vazduhu jer je ta agonija sa pobunom Jedinice predugo trajala i praktično ugrožavala je sve ono što je ta Vlada kojoj sam pripadao postigla i što je planirala da uradi na planu reformi u ovoj zemlji.” (str.22)

“Za mene je to bila oružana pobuna. Ona je tako kvalifikovana i od strane rukovodstva Službe državne bezbednosti. Bila je kvalifikovana od mene kao ministra, bila kvalifikovana i od Vlade u tim prvim saopštenjima i ona je imala sve elemente toga, jer ako neko kome je država dala oružje da bi radio svoj posao po zakonu i pravilu službe, izađe mimo zakona, mimo pravila službe, sa oružjem, pod punim naoružanjem i dođe u centar Beograda i istakne političke zahteve, šta je to ako nije oružana pobuna. Posle je ta formulacija…praktično preformulisana i prihvaćena u okviru tog kako sam rekao trulog kompromisa ali jedino mogućeg u tom trenutku…”
(Transkript iskaza svedoka Dušana MIHAJLOVIĆA na glavnom pretresu 15.marta 2005. godine, str. 42)

 
“Dušan je u toj situaciji, znači u situaciji u kojoj je otvoreno pomenuta mogućnost oružanog sukoba, odlučio da podnese ostavku…”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.14)

“…u novembru mesecu (u pobuni – prim.S.P.) je definisana i naša i njihova sudbina. Oni su odlučili da unište nas, mi smo odlučili da uništimo njih.”

“11. marta 2003. godine jedino pitanje koje se postavlja je gde se nalaze osobe koje će biti uhapšene i optužene za najteže zločine. Znači samo to je pitanje. Više ništa drugo nije pitanje…10. marta je svedok saradnik dao svoju izjavu i tom izjavom ispunjene su se neophodne pretpostavke da se u skladu sa zakonom o borbi protiv organizovanog kriminala procesuira i Zemunski klan i Milorad Ulemek”

“I da se naravno…raspusti Jedinica za specijalne operacije jer je 17. marta bilo planirano konstituisanje saveta ministara Državne zajednice u kojem je Demokratska stranka preuzimala po planu Ministarstvo odbrane, što je za nas bilo izuzetno važno, jer je Ministarstvo odbrane sa svim svojim kapacitetima bila ona vrsta garancije kojom smo mi mogli da odgovorimo na diktat sile”.
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. god., str 70)

 
3. Instrumentalizacija Službe državne bezbednosti

“Motivi su bili da smene ovu vlast. Oni su postigli svoj cilj. Znači, jednostavno vlast im ništa nije mogla”

“Postavili su Bracanovića…On je faktički bio glavni čovek tamo. Dobili su čitavu kontrolu u toj službi (u BIA – prim S.P.)…uglavnom tu su njih interesovale mere prisluškivanja. Oni su prisluškivali svakog koga su trebali i šta im je trebalo…Znam, jedne prilike Dušan je pričao, znači to se radilo, ne znam kako se to zove, to je Savet za bezbednost, ne znam kako se to zove. To je bilo na Institutu za bezbednost. I valjda u tom trenutku na tom sastanku Žarko Korać je predlagao nešto da se oni pohapse. Ali ovi su bili protiv toga. Tako znam da je to Dušan komentarisao. Znali su sve njihove razgovore, šta su pričali, šta su planirali”
(Transkript iskaza svedoka saradnika Zorana VUKOJEVIĆA na glavnom pretresu 13.aprila 2004. godine, str.58)

“Taj kompromis se vezivao…za ispunjenje želje Ulemeka… za imenovanje Andrije Savića i Milorada Bracanovića za…naslednike Petrovića i Mijatovića…u trenutku u kome smo doneli tu odluku mi smo… Resor državne bezbednosti definisali kao instituciju u koju ne možemo imati nikakvo poverenje čak ni ono elementarno osnovno.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. godine, str. 12)

“Rekao sam da je posle pobune Crvenih beretki kao poslednjeg čina tog sinhronizovanog i organizovanog i orkestriranog zajedničkog rušenja, pokušaja i na kraju uspeha rušenja službe državne bezbednosti…”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 13. aprila 2005. godine, str.60)

“Te dve ostavke (ministra Mihajlovića i načelnika Petrovića – Prim. S.P.) su tražene…zbog njihove uloge koja se vezivala za rasvetljavanje zločina iz prošlosti, zločina koje smo mi nasledili iz režima Slobodana Miloševića i zločina koje je u svom govoru pred Parlamentom, kada je promovisao politiku Vlade posebno apostrofirao predsednik Vlade. Tada je naime Zoran Đinđić rekao da Srbija neće biti normalno društvo bez jasnih odgovora na tragična pitanja nestanka Ivana Stambolića, tragediju Slavka Ćuruvije i naravno atentate u Budvi, na Ibarskoj magistrali.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.6)

 
4. Uloga opt. ULEMEKA kao organizatora i kolovođe pobune

“Kad sam došao u Kulu, tamo ispred centra je bio opšti haos. Tu je bilo ne znam koliko stotina novinara, kamere, svi su pokušavali da uđu i mi smo razmatrali da ako ovaj neki potez ne dovede do nekih kako da kažem rezultata, da onda treba debelo razmisliti da li protest da se nastavi ili da se protest prekine.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.34)

“Dok sam radio kod Spasojevića u obezbeđenju, Legija je jednom naredio da treba da idemo u Jedinicu u Kulu…Nakon što smo stigli u sedište JSO u Kuli, Legija je pozvao sve nas iz obezbeđenja, a bilo nas je 10-ak. Odmah je otpustio dvojicu-trojicu… koji nisu bili članovi JSO. Nama ostalim je saopštio da smo od ovog trenutka, ne mogu da se setim koji je izraz upotrebio da li u pobuni ili u protestu, te da ko ne želi da učestvuje, može da vrati pištolj i službenu legitimaciju i da ide. Niko nije smeo da se usprotivi. Ne znam da li je Legija tada rekao razlog za pobunu.”

“Moje je mišljenje da je Legija komandovao ovom jedinicom sve do sada dokle nije rasformirana”.
(Zapisnik o ispitivanju okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA, kod Istražnog sudije, 23. maja 2003.godine)

Predsednik veća: Da li ste izjavili da je tada, u vreme protesta, okrivljeni Milorad Ulemek Luković rekao članovima i pripadnicima Jedinice i da ste vi bili tu prisutni, da je Jedinica u protestu i pobuni, niste se jasno izrazili, i da ko neće da učestvuje u njoj, da preda značku i službeni pištolj, i da to niko nije smeo da uradi?

Opt. Saša Pejaković: Jeste, ali to su izjavili mnogi ljudi moćniji od mene da nisu smeli ništa da urade protiv njih.
(Transkript iskaza okr. Saše PEJAKOVIĆA na glavnom pretresu 19. februara 2004. god., str.18)

“Legija je bio u tom vremenu u Kuli i rukovodio je pobunom.”
(Transkript iskaza svedoka saradnika Zorana VUKOJEVIĆA na glavnom pretresu 13.aprila 2004.godine, str.57).

“U toku ove pobune, kao što sam rekao, glavni stvarni komandant je bio Legija. On je svim tim rukovodio, iako, formalno nije bio komandant JSO, već Gumar”.
(Zapisnik o ispitivanju okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA kod Istražnog sudije 23.maja 2003.godinre, str.8)

“Celu noć sam razgovarao sa Ulemekom u kantini, oficirskoj kaniti JSO… Nakon višečasovnih razgovora napravljena je neka vrsta dogovora da se u Kulu pozove Dušan Mihajlović…”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. godine, str.13)

“Milorad Ulemek je bio od prvog do poslednjeg trenutka komandant Jedinice za specijalne operacije. Da nije možda to bio Maričić koji se plašio njegove senke.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.19)

“Došao sam u Ministarstvo (unutrašnjih poslova – prim S.P.) Odveli su me direktno u kancelariju kod ministra…Tu su sedeli i Lukić i profesor Andrija Savić…Mi smo se tu dogovorili da Jedinica bude izmeštena iz Resora državne bezbednosti, da se stavi pod direktnu komandu Vlade Republike Srbije, s tim što bi operativne ingerencije, znači nad Jedinicom imao načelnik Resora general Lukić i ministar Mihajlović…”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. god., str. 37)

“Novembra 2001. godine, na dan kada su generali Tomić i Pavković službeno otputovali u Moskvu, a tokom pobune Crvenih beretki, kod generala Tomića su došli Mikelić i Legija. Legija je imao podatke da će doći do sukoba između JSO i “Kobri” a pošto je mislio da su “Kobre” potčinjene Upravi bezbednosti Generalštaba tražio je Tomićevo mišljenje u vezi sa ovim. Tomić mu je dao garanciju da se vojska neće mešati”.
(Dopis Uprave vojne službe bezbednosti Str. Pov. Br 1-31 od 22.juna 2003. godine Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala)

“Prilikom same pobune i tih događanja oko pobune, prateći te razgovore koje su imali predstavnici Jedinice sa okruženjem, shvatili smo, bar ja, po prvi put sam shvatio, da veliki uticaj na komandu te Jedinice imaju…ne samo gospodin Luković, nego i ovi koje spominjemo, Dušan Spasojević, Ljubiša Buha Čume i otprilike ta ekpipa, jer se oni direktno pojavljuju u organizaciji i podršci te pobune.”
(Transkript iskaza svedoka Dušana MIHAJLOVIĆA na glavnom pretresu 15.marta 2005. godine, str. 40)

“Ono što je meni danas jasno i što je nama bilo jasno već u toku same pobune, zapravo jeste činjenica da se vrh Jedinice za specijalne operacije potpuno podredio neformalnom uticaju bivšeg komandanta Milorada Ulemeka i da je istovremeno vrh Jedinice za specijalne operacije u tom trenutku bio u velikoj meri povezan sa šefom Zamunskog klana Dušanom Spasojevićem, čovekom koji je praktično koordinirao tu akciju i veoma često bio prisutan i u samoj Kuli u centru Jedinice za specijalne operacije.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str. 6-7)

“Kod jednog dela kažem kod velikog dela ljudi pripadnika JSO to su uglavnom priprosti ljudi, to su ljudi koji nemaju školu, najveći broj njih nema završenu čak ni osnovnu školu..Njima su ovi koji su ih dovodili bili apsolutni vladari i gospodari…Taj broj ljudi je bilo vrlo lako, sa njima se vrlo lako instrumentalizovalo.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005 godine, str.11)

“…svako je mogao da zna da jedinicom ne komanduje Gumar (Maričić – prim S.P.)…kakav autoritet, nije imao autoritet ni ženi svojoj da naredi, a ne da naredi nekom u Jedinici, ali se znalo, postavio ga je Legija. Da je Legija postavio strašilo koje govori, pa i to strašilo bi naređivalo toj Jedinici. Prema tome, on je bio apsolutni vladar i gospodar te Jedinice…do dana kada se desio 12. mart.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005. godine, str.21)

“Pored onoga, ja mislim da sam to prošli put detaljno objasnio. Mogu da ponovim do reči. Ko su, šta su, kakva je, kakva je uloga tačno Milorada Lukovića (okr. Ulemeka – prim. S.P.), kakva je uloga ljudi iz Jedinice, da tu postoji desetak, petnaest, ne više njih koji su tu uključeni ali da Legija tamo važi za apsolutnog gospodara kod svih i da znači bez obzira što samo tih deset, petnaest ljudi je uključeno u kriminal, ili dvadeset, ne znam već koliko, njih dvestotine gleda u Legiju kao Boga i, drugo, oni se plaše tog vrha.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005. godine, str.24)

 
5. Uloga pok. DUŠANA SPASOJEVIĆA u pobuni

“Prvih dana pobune, jedne noći, posle 22 časa, nakon povečerja, kada smo bili svi u krevetima pozvao me je Šare Nenad da siđem dole. Pozvao je još jednog kolegu, ne mogu da se sada setim kojeg. Rekao je da sačekamo u holu zgrade. Poduže smo čekali. Otvorila su se sporedna vrata kod kotlarnice. Pojavio se Šare Nenad i rekao da idemo na spavanje. Iza njegovih leđa sam video Dušana Spasojevića, prosto se pomerio da bi se videli i mahnuo mi. Ja nisam uzvratio zato što je Škene u to vreme bio za to da taj dolazak bude tajna.”
(Zapisnik o ispitivanu okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA kod istražnog sudije 23. maja 2003.godine)

“Stigao sam do Vlade Srbije. Tamo su me u dvorištu sačekali Ljubiša Buha i Dušan Spasojević i rekli su mi, tu je Dušan više…rekao, ‘nemoj nikako da popuštaš, ovo mora da ide do kraja’.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str. 35)

“Prilikom prvog susreta (tokom pobune novembra 2001 – prim. S.P.) sa generalom Tomićem Legija je pitao da li može da dođe “jedan njegov drugar” koji hoće da vidi generala koji je uhapsio Perišića. Pošto je vrlo brzo došao Dušan Spasojević, verovatno je bio u kolima i čekao da bude primljen.”
(Dopis Uprave vojne službe bezbednosti Str. Pov. Br. 1-31 od 22. juna 2003. god. Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala)

“Dakle, kada je ta pobuna izbila znači mi smo sva ta prethodna saznanja imali i pošto je zbog te bogate kriminalne aktivnosti pojedinih pripadnika te Jedinice jedan broj pripadnika Jedinice bio pod tretmanom resora, mi smo naravno imali ta operativna saznanja, a ona su potvrđena i tokom te pobune, pre svega mislim na snimljene telefonske razgovore, od kojih su neki objavljeni u javnosti, u kojima pripadnici Jedinice komuniciraju sa Spasojevićem, sa Buhom.” (str.34)

“Što se tiče, znači, Buhe, ili, ne znam, Spasojevića, njima je ta instrumentalizacija Jedinice bila vrlo važna u nekim njihovim kriminalnim aktivnostima.” (str.43)
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str.34)

“To je bio jedan neprijatan razgovor, kratak razgovor u kome Spasojević nije uopšte skrivao svoje namere niti je ostavio prostor za bilo kakvu sumnju o sopstvenoj ulozi i značaju koji je on imao unutar Jedinice za specijalne operacije. Praktično se on tu ponašao kao zastupnik JSO. Rekao je da će protest ići do kraja, da će Mihajlović i Petrović biti smenjeni, da imaju podršku svih drugih i tu pri tom nije pavio, ostavljao prostor ni za kakve nedoumice.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str. 9)

“…mi nismo znali, do pobune Crvenih beretki mi nismo znali da je pobuna direktno povezana sa hapšenjem Dušana Spasojevića i da je uticaj Dušana Spasojevića na tu Jedinicu toliko veliki kao da smo uhapsili šefa.”
(Transkript iskaza Vladimira POPOVICA na glavnom pretresu 16.maja 2005. godine, str.19)

 
6. Svest o ugrožavanju ustavnog poretka (umišljaj)

“Znači tu je bilo samo pitanje da li da se izađe i blokira aerodrom, zbog toga što je to jutro ministar Mihajlović najavio da će on dobrovoljno da preda Hagu svog prijatelja, člana stranke admirala Jokića…Međutim, s obzirom da se malo pretresla ta ideja…onda se dovelo u pitanje, da li u jednoj takvoj odluci, u jednoj akciji, postoji mogućnost da se umeša vojska, pošto je vojska bila na neki način zadužena za sve te savezne institucije.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.33)

“Ja sam rekao da smo indirektno bili upoznati sa planovima koji su se vezivali za zauzimanje nekoliko tačaka u gradu ili njegovoj okolini i tu sam direktno pomenuo pored same Gazele, lokaciju aerodroma Beograd, državne televizije, pa čak i same Vlade.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 12. aprila 2005. god, str.58)

 
7. Motiv

“…ja ću samo izneti činjenice, 19. oktobra 2001. godine je Karla Del Ponte…uputila jedno opširno pismo na tri ili četiri stranice Dušku Mihajloviću…gde ona traži od Duška Mihajlovića da se dostavi kompletna dokumentacija o Jedinici za specijalne operacije…gde doslovce piše između ostalog, da se traže i podaci o Zvezdanu Jovanoviću i Miloradu Ulemeku. Istina,

Milorad je tu pominjan sa tri-četiri različita imena i prezimena, psuedonimom i tako dalje, ali se odnosilo na njega. Znači, zaista je došlo pismo 19. oktobra 2001. godine, znači, nešto manje od mesec dana od pobune Jedinice..Ko je sve mogao biti upoznat da se traže pripadnici Jedinice, da se traže njihovi podaci o njihovim delovanjima, tamo piše, doslovce, u Hrvatskoj, Bosni, pa i na Kosovu…ja to ne znam…”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28. decembra 2004. god., str.33-34)

“Dakle, pobuna JSO se vezivala za obračun sa ljudima koji su se borili protiv organizovanog kriminala”

“Te dve ostavke (ministra Mihajlovića i načelnika Petrovića – Prim. S.P.) su tražene…zbog njihove uloge koja se vezivala za rasvetljavanje zločina iz prošlosti, zločina koje smo mi nasledili iz režima Slobodana Miloševića i zločina koje je u svom govoru pred parlamentom, kada je promovisao politiku Vlade posebno apostrofirao predsednik Vlade. Tada je, naime, Zoran Đinđić rekao da Srbija neće biti normalno društvo bez jasnih odgovora na tragična pitanja nestanka Ivana Stambolića, tragediju Slavka Ćuruvije i naravno atentate u Budvi, na Ibarskoj magistrali.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.6)

“Što se tiče pobune Jedinice za specijalne operacije, to je zapravo poslednja faza konflikta koji je započet u trenutku u kojem je postalo jasno da mi kao nova vlast nismo spremni da onako kako je to bilo očekivano od nas, izađemo u susret zahtevima koji bi u potpunosti menjali karakter društva koje smo mi želeli u Srbiji da stvorimo. Dakle, ta distanca koja je stvarana između Jedinice za specijalne operacije ili prvog čoveka te Jedinice, Milorada Ulemeka, je duga nekoliko meseci. Ona je eskalirala u trenutku sukoba koji je Ulemek izazvao u Stupici, klubu u Beogradu i pre toga u diskoteci u Kuli, nakon kojih je on udaljen iz ministrastva unutrašnjih poslova.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.5-6)

 
8. Posledice, kvalifikatorne okolnosti iz čl. 139. Osnovnog krivičnog zakona

“…mislim da je čak premijer u nekoliko navrata…postavljao pitanja Lukiću i Mihajloviću pre svega, ako oni sada krenu iz Kule i dođu ovde u Ministarstvo unutrašnjih poslova ‘šta ćete vi da uradite’? Oni su slegali ramenima i govorili otprilike ‘pa, ništa, pa, to nije dobra ideja’. Na kraju je pitao, ‘ako ja odem u Vladu, oni dođu, izbace me iz Vlade na ulicu, šta ćete vi da uradite?’ Oni su otprilike ponavljali tu priču kako to nije dobra ideja, kako ne treba konfrontirati policiju, Žandarmeriju ili bilo koga toj Jedinici. Onda je premijer ustao i napustio taj sastanak.” (str. 28)

“Ja sam bio zastupnik teze da država mora da se brani svim sredstvima, jer je jedino tada država. Ako u državi postoji neka druga sila koja ima veći monopol fizičke prinude…onda država ne postoji, onda je ta nekakva organizovana grupa, banda…moćnija od države.” (str, 28)

Adv. Srđa Popović: “Da li je po vašem mišljenju u tom trenutku (pobune – prim S.P.) bila ugrožena bezbednost ili ustavno pravni poredak zemlje, po

vama, po vašem mišljenju?”

Svedok Goran Petrović: “Ako je pokojni premijer pitao ministra i načelnika Resora javne bezbednosti…“šta ako dođu u Vladu i izbace me na ulicu, šta ćete

vi uraditi?’ ‘Ništa’, onda je jasno da postoji itekakva realna ili osnovana pretpostavka da se u svakom trenutku može izvesti državni udar, puč, da se može počiniti nekažnjeno bilo kakvo krivično delo, a o preuzimanju vlasti da i ne govorimo. Znači, to je u takvoj situaciji vrlo realno i vrlo moguće.” (str. 49)
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str.28)

“Nakon pobune Crvenih beretki, Vlada Srbije formira Savet za državnu bezbednost”. “…veliki deo tih sastanaka (Saveta za državnu bezbednost – prim. S.P.) se bavio i tim organizovanim grupama surčinskim, zemunskim i tako dalje i bavio se isto tako Jedinicom za specijalne operacije.”
(Transkript iskaza svedoka Zorana JANJUŠEVIĆA na glavnom pretresu 14. marta 2005. godine, str. 4 i 7)

“…povremeno sam kontaktirao sa gospodinom Savićem, a sa gospodinom Bracanovićem sam se češće viđao, pošto je on imao običaj da nas pozove gore kod sebe…dok nisam shvatio da on mene neke stvari laže i da on pravi budalu od mene, pošto je on mislio da sam ja baš toliko nepismen u tome svemu. Kada sam ja shvatio da ustvari on mene mnoge stvari laže i da to nije istina što on govori, ja sam odlučio da potpuno prestanem da dolazim gore…mnoge stvari koje je on pokušao na neki način da meni kaže, da ispriča, nisu se poklapale sa onim što je u stvarnosti…Javna bezbednost je imala druge podatke i ja sam tada video da to nešto nije u redu.”
(Transkript iskaza svedoka Zorana JANJUŠEVIĆA na glavnom pretresu 14. marta 2005. godine, str. 7-8)

“…zapisi koji su nam (Javnoj bezbednosti – prim. S.P.) dolazili (iz BIA – prim S.P.) u nekoj formi kucanog teksta, na papiru su u mnogo čemu bili netačni. Nisu ukazivali na ono faktičko stanje, što se dešavalo na terenu. Iz toga razloga smo mi insistirali, ukoliko se kreće u neku ozbiljniju akciju ka toj grupaciji da imamo deo neke tehnike da možemo bar da preslušamo naknadno neke segmente razgovora i donosimo svoje zaključke, a ne da nam neko te zaključke trpa u nekom kucanom tekstu itd. Bilo je tada velikog neslaganja između operative Javne bezbednosti i kolega iz Državne bezbednosti. Čak su mnogi ljudi govorili da su znali šta se dešava na tim merama…nismo imali poverenja u Državnu bezbednost u to vreme i znali smo da neko Spasojevič Dušanu dostavlja podatke.”
(Transkript iskaza svedoka RODOLJUBA MILOVIĆA na glavnom pretresu 27. decembra 2004.godine, str.17)

“Međutim, po povratku u Srbiju mi smo se suočili sa pitanjem ne samo Vašingtona, nego i Brisela ‘kome se dugovi otpisuju’, odnosno, ‘koja je vlast u Srbiji’? Da li smo vlast mi, kada kažem ‘mi’, mislim na demokratsku vlast, ili su vlast pobunejnici koji se nalaze u tom trenutku u centru Beograda i demonstriraju silu.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. god., str.12)

* * *

S obzirom na stanje u spisu Tužilaštvo bi moralo proširiti optužnicu na delo oružane pobune (u realnom sticaju sa ostalim delima koja se opt. ULEMEKU stavljaju na teret sobzirom da se radi o različitim radnjama i posledicama). Ovo proširenje je neizbežno s obzirom na načelo legaliteta (čl. 46, st.1 ZKP) prema kome je tužilac obavezan da pokrene krivično gonjenje ako su ispunjeni uslovi propisani u zakonu i ako ima dovoljno dokaza.

Zakonodavac je odredio da se tužilac u tom slučaju ne može rukovoditi celishodnošću gonjenja (načelo oportuniteta), čak ni kada bi se ona mogla pravdati nekim javnim interesom. Pogotovo je to nemoguće u konkretnom slučaju u kome se radi o ugrožavanju vrhovnog javnog interesa – zaštite ustavnog poretka i bezbednosti zemlje.

 
U Beogradu
11. jula 2005. god.

(Srđa Popović, adv.)

 
Pridružujemo se predlogu:

(Rajko Danilović, adv.)

(Radivoj Paunović, adv.)

Peščanik.net, 10.07.2007.

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)