Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Društvene pojave nikada nisu fiksirane kao stvari. To je zato što se društveno razlikuje od prirodnog, po tome što je ono konstrukt inter-subjektivnog delovanja ljudi. Pa ipak, iako nam se čini da sve od nas zavisi, što jeste donekle tačno zbog onog voljnog elementa društvene akcije, tekuće delovanje ljudi usmereno je tradicijom tj. dominantnim institucijama, kulturnim i religijskim vrednostima. Srbija se teško i sporo menja, što se vidi po saplitanju o iste probleme već dva veka. To joj onemogućava da se uključi u red razvijenih i demokratskih društava. Problem Kosova i nacionalno pitanje večiti su kamen spoticanja, kao i svemoć državne batine, ekonomska nerazvijenost, slabo obrazovanje i zdravlje naroda i stalno lutanje između istoka i zapada. Ove konstante opiru se modernom i demokratskom društvu, ali to ne znači da su promene nemoguće i da male korake napred treba potcenjivati.

Za izolovanu, otpadničku i isrcpljenu Srbiju, petooktobarske promene bile su slobodarske i ne treba ih spakovati zajedno sa greškama koje su počinjene u post-petooktobarskom procesu tranzicije. Poništavanje tog važnog civilizacijskog pomaka spada u politikanstvo, kojim neko za sebe traži neki novi početak. Taj korak napred ka slobodi i novim šansama sada dramatično poništavaju protivnici Petog oktobra. Kako se to vidi? Po tome što je pukla prečka koja razdvaja varvarstvo od civilizacije, prečka koja zabranjuje i moralno i fizičko nasilje u unutrašnjim društvenim odnosima. Važeća paradigma koja govori da sadašnju vlast treba razumeti kao kontinuitet sa prethodnom vlašću („sve što čini Vučić činile su i prethodne vlasti“) – nije tačna i mora biti odbačena. Sada borba protiv partokratije, netransparentne i razarajuće moći vladajućih partija više nije jedino bojno polje, već se borba pomera ka odbrani osnovnog ljudskog dostojanstva, koje nam se činilo već osvojenim.

Glavna greška dosovske vlasti sastojala se u tome što je otpočela zamašnu privatizaciju pre nego što je uspostavljena vladavina prava. Pravna država je suština modernog društva, jer ona razdvaja i ograničava dve najjače društvene moći – novac i vlast. Kad te granice nema, uzalud govorimo o tržišnoj privredi, jer ćemo na delu dobiti oligarhijsku (partokratsku) strukturu društva, oličenu u sprezi vlasti i novca. A to je tipičan tranzicioni bastard koji vidimo u Ukrajini, Rusiji i drugim neuspešnim tranzicijama. Ta najkrupnija greška se zapravo nije mogla izbeći zato što nismo imali odgovarajuću i institucionalno zapamćenu tradiciju. Ako toga nema, nema ni aktera koje bi postupali drugačije kada se menja društveni sistem. Ako zamislimo da su na mestu DOS-a bili radikali, niko normalan ne može pomisliti da bi privatizacija bila uspešnija i manje koruptivna. Bila bi još gora. A sem njih, nikog više van vlasti u tom periodu nije bilo, što znači da se korumpirana privatizacija nije mogla izbeći. Ako nismo raspolagali vrednosnim i normativnim resursima, teško je za te neuspehe pisati žalbe, a da se ne osvetle niski kapaciteti našeg društva. Ta žalba je ipak sročena i s pravom upućena Demokratskoj stranci od koje se najviše očekivalo. Još nismo sigurni da je ona tu žalbu primila i ozbiljno se njome pozabavila.

Gledano iz sadašnje situacije, tranziciona pitanja u kojima prepoznajemo kontinuitet između svih vlasti nakon pada Berlinskog zida (Milošević-DOS-DSS-DS-SNS), više ne mogu biti jedina i glavna politička priča. Još manje se može dozvoliti da priča o kontinuitetu prikrije činjenicu da se dogodio sistemski diskontinuitet, koji je nazočno obelodanio slučaj ombudsmana Saše Jankovića. Pre i posle tog slučaja ništa više nije i neće biti isto. Peti oktobar nas je ukrcao na civilizacijski brod, a sada smo se s ruba tog broda survali u varvarstvo. Meni se čini da do sada nismo imali ovakav slučaj javne torture i čerečenja jedne institucije i jednog čoveka koji obavlja nezavisnu državnu funkciju. O tome je na Peščaniku već pisao Miroslav Hadžić. Možda bi se poneko prisetio Golog otoka, mada nisam sigurna da bi takvo poređenje bilo adekvatno i od pomoći da razumemo današnje vreme. Ono što želim da kažem je da način na koji sadašnja vlast proganja ombudsmana nije nasleđen od prethodne vlasti. On nema revolucionarnu formu, već se radi o primitivcima na vlasti koji su državu i medije pretvorili u svoju batinu.

Diskontinuitet o kome govorim vidi se u rušenju civilnog (mirnodopskog) života unutar samog društva. Vlast je objavila rat javnom moralu, opoziciji, kritici, zdravom razumu i integritetu bilo kog pojedinca, poslušnog ili neposlušnog. Svako može biti moralno degradiran i spakovan na prvu stranicu Informera, kako se to već tri godine čini, a sada je, povodom ombudsmana, to učinjeno glumici Bojani Maljević. Optužena je da je prisvojila 300.000 evra, samo zato što je digla glas protiv Vučićevog terora kome je izložen omubudsman Janković. Rešena da ne ćuti, Bojana Maljević je na svom blogu napisala da hoće da sačuva svoj moralni integritet, kako bi svojim sinovima mogla mirno da pogleda u oči.

Na udaru Vučićeve falange našli su se i službenici VBA. Opet zbog urnisanja zaštitnika građana. Oni su po dužnosti sarađivali sa ombudsmanom koji je nastavio kontrolu ove službe. Šestog maja ombudsmana je u prostorijama VBA sačekao ministar Gašič koji se tu našao bez ikakvog razloga, sem da ombudsmana spreči u vršenju službene dužnosti. Pre nego što je uspeo da uvredama i psovkama istera Jankovića iz prostorija VBA, general Petar Cvetković je ombudsmanu pokazao poverljiva dokumenta sa detaljnim izjavama troje građana o početku i toku incidenta u kome su povređeni Andrej Vučić, brat premijera Vučića, i nekoliko drugih osoba. Pokazan je taj strogo poverljiv dokument koji VBA nije dostavila tužilaštvu, niti je njegova sadržina tužilaštvu bila dostupna. General Cvetković je obavestio ombudsmana „da je naredbu o angažavanju VBA u slučaju Parade ponosa dobio usmeno od ministra Gašića, nekoliko dana pre događaja“; pismeno naređenje je dostavljeno kasnije. Prema pisanju medija, ponašanje ministra Gašića je bilo ispod nivoa bilo kakvog institucionalnog okvira i elementarne pristojnosti, zbog čega je Janković morao da napusti sastanak sa direktorom VBA.

Koliko je sile, pretnje i pritisaka moralo biti upotrebljeno da bi već 7. maja general Petar Cvetković izjavio kako nije tačno da se ministar Gašić ponašao nasilnički, vređao Jankovića i sprečavao Kancelariju ombudsmana u obavljanju svog posla. Izavio je i da dokument o kome govori Janković i u koji je imao uvid, ne postoji. Naprosto, to što smo čuli preko svih medija 6. maja, sutradan je poreknuto. Ono što se desilo, nije se desilo!

Laži, fizičko i moralno nasilje koje forsira Vučićeva vlast razara normalan i mirnodopski život društva i građana. Ovaj unutrašnji rat koji je Vučić poveo protiv civilizovanog života, on neće dobiti. Ali sve dok on traje, nema smisla nadati se uspehu ekonomskih reformi i očekivati bolje dane. Bez političkih promena i bez demokratskih sloboda i pravne države, što je već toliko puta ponovljeno, nikakve reforme nisu moguće. Zato je prioritet broj jedan borba protiv anticivilizacijske vladavine Aleksandra Vučića, koja uništava već dostignute slobode, ali i šanse za bolji život građana.

Peščanik.net, 10.05.2015.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Parodija SKOJ-a

Nadežda Milenković – Neka igre počnu!

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

Tatjana Paunović – Dan mrmota

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana

PETI OKTOBAR

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)