Zar vam se ne čini da smo najnoviju nepravdu koju nam je nanela međunarodna zajednica dočekali nespremni? Pet minuta uoči izricanja presude predsednik se u najboljem maniru sportskih reportera još nadao da će suđenje biti fer, o proroku malom Jeremiji da i ne govorimo, on se tek gorko preračunao, javilo mu se da će separatisti nastradati u Međunarodnom sudu pravde nakon čega bi sledila još presuda našeg nezavisnog sudstva i Kosovo bi se poput ovčice koja je dve zime prezimila u tuđem toru radosno vratila svome stadu… Ako dakle i pređemo preko toga što su pitanje sudu sročili tako kako su sročili („albanska deklaracija je međunarodno falična, zar ne?“ ), ako glavešinama progledamo kroz prste i to što nisu motrili šta se u sudu sedam meseci zakuvava – kako da im halalimo što nisu imali nikakav scenarij za slučaj da stvari krenu po zlu!

Znalo se da će presuda biti izrečena u tri popodne, Sveta matera je moleban za povoljan ishod zakazala toga dana u pet popodne, vlada meštra Cvetkovića upriličila je moleban za vađenje štete, predsednik Tadić je u rekordnom roku napisao pismo (ili je ipak mozgao i o ovom ma koliko neverovatnom i nadasve nepravednom ishodu?!) koje će pedeset njegovih izabranika/izabranica svojeručno odneti u pedeset predsedničkih rezidencija diljem sveta, nismo li mogli smisliti nešto još simboličnije, pedeset srpskih devica pronose poruku mira i blagog hrišćanskog prekora, drugo, zar armija nema pedeset golubova pismonoša kadrih da predsednikovu epistolu dostave na zadate adrese?! Istinabog, i oni slavni britanski golubovi bili su obučeni samo da se sa brodova vrate u neki centar za obuku, nisu čak ni oni bili dresirani da lete po porudžbini levo i desno, ali bi bilo zgodno da mi sad imamo takve golubove, pa da ih predsednik s obzirom na različita rastojanja koja ima da prelete svečano pušta svaki dan po jednog: „Dragi gledaoci, jutros je sa Andrićevog venca poleteo jedanaesti golub mira koji će ličnu poruku predsednika Tadića odneti u Holandiju, srećan ti let, bela ptico, razgovarali smo sa ostalim golubovima koji svi jedva čekaju da dođe njihov termin: „Letećemo izvan dometa lovačkih društava i krivolovaca“, izjavio je golub, major po činu, koji se prijavio da sam odnese pisma u Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo, Skopje i Podgoricu.

&

Državni vrh je, ako se već odrekao Narodnooslodilačke borbe (što ja pozdravljam), morao da pripremi silesiju mirnodopskih tobože spontanih protesta koje bi poslenici medija ali i mnogobrojni amateri snimili: svi članovi SANU štrajkuju glađu, po ugledu na Rubljova akademici ćute i neće čovečanstvu podariti više nijedan naučni izum niti umetničko delo dok žalba koju će Srbija uložiti ne bude rešena tako da se zemlja nama vrati a Albanci da plate sve sudske troškove…

Mladež koja tradicionalno okapava u kafićima i na splavovima u znak protesta napustila je vekovna staništa, snimci opustelih kafeterija i sportskih igraonica obišli su svet, evo razgovora sa vlasnikom koji kaže da mu nije žao izgubljenog prometa, trebalo je, kaže, da i sam pođe sa svojim stalnim gostima: „Zar vi znate gde su oni?!“ – „Naravno da znam, kod mene su se mobilnim telefonima dogovarali sa gostima kladionica, drugih kafića i splavova kako da učine nešto neočekivano, nešto šokantno, a nenasilno, što će privući pažnju inostranstva, ali i domaće javnosti koja ne pati dovoljno…“ „I, i?!“ „Odvezli su se svi u sela, odneli su staračkim domaćinstvima na poklon kafu i izgustirane mobilne telefone, nakupovali su neke sadnice, danas će pomagati u štalama, torovima, kokošinjcima, trapovima za krompir, u jamama za gašenje kreča…“

Naši ljudi koje je rđava vest zatekla na godišnjem odmoru u tuđini takođe su, da se mislilo blagovremeno, mogli biti naš adut: „U svim grčkim letovalištima odmah nakon izricanja kukavičke i neznalačke presude MSP začule su se hiljade srpskih truba i automobilskih sirena naspram kojih su zloglasne vuvuzele ispale niko i ništa, kad su shvatili ko trubi i zbog čega trubi Grci su prekinuli ko posao, ko popodnevnu sijestu, ko štrajk, i pridružili se pravoslavnoj braći uzvikujući na maternjem jeziku ’Kosovo je Srbija’“.

&

„Srbi koji su kobnu vest čuli u svojim kolima blokirali su autoputeve, iza njih se stvorila kolona putnika kojima Kosovo nije ni rod ni pomoz bog, u prva dva sata Srbi su propuštali samo vozila hitne pomoći i vatrogasce, potom su jednu traku otvorili za sve koji misle da je odluka Međunarodnog suda pravična, ali je taj putni pravac zvrjao prazan još četvrt sata! Turčina koji se prvi provezao pored svečane nepomične kolone zaustavila je patrola atinske televizije, ispostavilo se da nema radio u kolima, tek je tad čuo odluku Međunarodnog suda, njegovu izjavu Grci nisu preveli, ali se dvaput jasno čula reč ’zulum’; dve holandske porodice su se samo zato što je sud na njihovoj teritoriji polukružno preko pune linije okrenule ka severu, preselo nam je letovanje, rekao je četrdsettrogodišnji Jan Van Pelt, ali su mu upravo Srbi rekli da ne preteruje jer će i oni uskoro nastaviti ka turističkim odredištima radi nastavka mirnodopske bitke protiv lažne države.“

Pa da je ova vest obigrala svet: „U svim većim gradovima Evrope ali i na drugim kontinentima odmah po objavljivanju presude Međunarodnog suda prekinut je saobraćaj: preko svih semafora na najvećim raskrsnicama prebačene su zastave za koje se ubrzo ispostavilo da su srpske. Nespremni na ovako nešto vozači su protivno pozitivnim propisima zakrčili raskrsnice, pešaci se provlače između automobila koje više niko ne može da razmrsi jer je protestna akcija pala baš na rush hour, povređenih nema, ali ima materijalne štete, evo jednog vozača koji će najnoviju nepravdu nanesenu Srbima platiti limaru a možda i mehaničaru jer mu je iscurilo svo ulje: „Imam samo obavezno osiguranje koje mi neće platiti opravku, moje je bilo da stanem čim je semafor bio prekriven, ali šta je hiljadu ili dve hiljade evra naspram onoga što gube Srbi, moja država je podržala secesiju, zaslužio sam i veću štetu nego što je ova…“

Mene je vest zatekla u Igalu, u novom „Maksiju“, dogurao sam puna kolica pred kasu i rekao: „Ništa od ovoga neću da kupim. Kad mogu bez Kosova mogu i bez provijanta!“ Radnici su moja kolica izvukli iz reda, trebaće im pola sata da svaku stvar vrate gde je bila, na susednoj kasi čujem gospođu: „Neću ni ja ništa da uzmem danas, ni kod vas, ni kod ’Panta’, ni bilo gdje“ – „I vi ste Srpkinja?!“ otelo mi se. „Nijesam, no Crnogorka, ali nepravdu ne trpim i Bog!“ Poslovođa se ubrzo sabrao i predložio da u red ispred jedne kase stanu svi koji zbog neprilične i lakomislene presude MSP bojkotuju robu i sam čin potrošnje, a da pred drugu kasu stanu strani državljani i građani Crne Gore kojima je secesija Kosova na srcu i koji pozdravljaju odluku Međunarodnog suda. Na mojoj kasi skupilo se jedanaest kolica, na protivničkoj troja kolica i dve ručne korpe, ali je blagajnica skinula uniformu i rekla da joj je dosta dvostrukih standarda i male plate, požurim da vidim dnevnik, tamo za volanom crvenog fergusona doktor Koštunica, na blatobranu sedi Nenad Lj. Stefanović: „Poštovani gledaoci, u okviru vašeg prava da znate sve prisustvujete zasad pojedinačnom egzodusu bivšeg premijera Srbije i bivšeg predsednika Srbije i Crne Gore, gospodine Koštunica, je li tačno da ćete se nastaniti na Kosovu i šta vas je nagnalo na ovaj po mnogima nepromišljen korak?“ – „U skladu sa mojom izjavom da je ostanak svakog Srbina na Kosovu dragocen, dajem lični primer Srbima iz Srbije i Republike Srpske, ali i onima iz dijaspore, svetinje se ne mogu braniti parolama iz Beograda, kome sam u Beogradu pa i u Belanovici uopšte potreban!?“ – „Nemojte tako, Dorćol čiji sam i ja sin umeće da ožali vaš odlazak, ali će znati i da radite za dobrobit Srbije, nego, nameštaj nikakav ne nosite, ni pokućarvo, samo knjige, koje su sve iste…“ Koštunica naglo koči, dve ga knjige udaraju po leđima, Zorica ćutke silazi sa prikolice po njih. „Da, dobro ste primetili, to je Ustav Srbije, čija mi  preambula daje snagu za ovu prekretnicu….“ – „Imao bih još sijaset pitanja, ali sam vas već previše zadržao, u ime informativne redakcije Javnog servisa a verujem i u ime svih naših gledalaca kojih je danas, mada tužnim povodom, još više nego inače, želim vam srećan put i svako dobro u kosovskom periodu vašeg malo je reći dijalektičkog razvoja, eto, dragi gledaoci, bili smo svedoci istorije, ispratili smo njenog istinskog protagonistu, jednog od malobrojnih koji je sa reči prešao na delo, itekakvo delo, sledi blok reklama pa „Selo gori“, ne menjajte kanal!“

Peščanik.net, 24.07.2010.

KOSOVO