Viaduct Solar Wind

Viaduct Solar Wind

Odlazeći sa mesta predsednika Evrogrupe (skup ministara finansija Evrozone) Žan Klod Junker (Jean-Claude Juncker) održao je neku vrstu testamentarnog govora i na iznenađenje svih, on desničar, ostavio drugima u amanet marksističke antikrizne poruke. „Evropske vlade – rekao je tom prilikom – moraju prestati da podcenjuju enormnu tragediju nezaposlenosti koja nas pritiska… Mora se posebno garantovati minimalna plata u svim zemljama Evrozone, inače ćemo izgubiti kredibilitet i podršku radničke klase, što bi rekao Marks“. Želeći da održi promarksistički ton, dodao je: „Voleo bih kada bi se u Evropi konsekvence krize proširile i na najjače. Reč je o solidarnosti. Iako su bogati malobrojniji, moraju doprinositi: ne prihvatam da milijarderi ne plaćaju cenu krize…“

Žan Klod Junker je do danas najduže vladajući predsednik vlade (Luksemburga, od 1995. neprekidno) u Evropi i funkcioner EU sa najdužim stažom – od 2005. godine. Dakle, kome li se to on obraća? Nije zapamćen ni po jednom energičnom suprotstavljanju onim antikriznim merama koje su dovele do nezaposlenosti i nejednakosti. Naprotiv. Ne vredi cepidlačiti, ipak je on skrenuo pažnju na „enormnu tragediju nezaposlenosti“, a kada to rukovodeći priznaju, znači da je nemoguće više zataškavati. Ovaj uvod dopunio bih slučajem sa italijanske političke scene. Budući da se idućeg meseca održavaju izbori u toj zemlji, šest kandidata vodećih partija sa izgledima da uđu u parlament predstavljalo je na TV svoje programe, a kada je poslednji zaustio, presekao ga je voditelj rečima: „Ako i vi budete rekli da vam je najvažniji posao da obezbedite posao, posebno za mlade, ja ću shvatiti da smo ja i gledaoci krivci što toliko ljudi danas živi bez izvora egzistencije“. Borba protiv nezaposlenosti, posebno mladih, postala je politički šlagvort, što znači način na koji se pokušava izdušiti naraslo nezadovoljstvo na ivici ozbiljne pobune, koja nadrasta dosadašnja benevolentna ulična nezadovoljstva.

Obezvređeni ljudski kapital

Peta je godina kako kao centralni pokazatelj krize služi stopa nezaposlenosti. Prema podacima iz novembra prošle godine, prosečna nezaposlenost u Evropskoj uniji iznosila je 11,1 odsto radnog kontingenta. Daleko najbolja je Austrija sa samo 4,5 odsto, što je blisko punoj zaposlenosti. Na samom kraju su tri zemlje: Grčka 26, Estonija i Španija sa 26,6 završavaju listu. Možda je profitabilno sa stanovišta finansija, ali nije sa stanovišta zdravog razuma držati toliko ljudi van procesa privređivanja i još ih finansirati kao nezaposlene. A izdaci za finansiranje nezaposlenih u EU prošle godine su iznosili 153 miljarde evra! Teže i alarmantnije deluju podaci o nezaposlenosti mladih, o odbacivanju najproduktivnijeg segmenta radnog kontingenta (namerno koristim ovu birokratsku terminologiju). Naime, u EU prosečno čak 24,4 odsto mladih gluvari bez posla, na račun roditelja. Najmanje ih je u Nemačkoj (8,1), Austriji (8,8) i Holandiji (9 odsto), međutim u onim problematičnim, tzv. PIGS zemljama stanje je ne samo lošije, nego katastrofalno: Portugal 38,7 odsto, Italija 37,1 odsto, Grčka 57,6 odsto i Španija 56,5 odsto. Ukupno preko 14 miliona mladih ljudi kojima se lažno preporučuje da se sami postaraju za svoju budućnost, tražeći izlaza u privatnoj inicijativi. Svako od njih ko pokuša sopstveni biznis sučeli se sa činjenicom da nema te banke koja će ga kreditirati da išta počne, jer banke nemaju na osnovu čega (hipoteka) da se osiguraju da neće one izgubiti. Ako se ne varam, Džon Stjuart Mil je konstatovao da čovek koji nije zaposlen, nije ni slobodan.

Ako nas je baš briga za EU, jer mi tamo ne pripadamo, pogledajmo podatke koji se nas mogu ticati. Prvo komšiluk: u Hrvatskoj 38, u Crnoj Gori 42, u Makedoniji 52 i u BiH 55 odsto nezaposlenih mladih. Ako nas se ni oni ne tiču, jer nismo više jedna zemlja, pogledajmo dom svoj: podaci variraju, ali najkvalifikovanija Nacionalna služba za zapošljavanje navodi da je broj nezaposlenih do 24 godine starosti u prošloj godini iznosio ravno 50 odsto i da predstavlja „pretnju socijalnoj koheziji“. Posebnu težinu ima podatak da oko 40.000 mladih nema završenu srednju, koji put ni osnovnu, školu. Polovinu jedne generacije Srbija olako žrtvuje nalazeći alibi, kao i za mnoge druge stvari, u krizi. Kada su mladi u pitanju, kriza zapravo samo otkriva jedan koncept vulgarnog finansijskog rezonovanja. Mladi najčešće nemaju osnova za traženje naknade za nezaposlenost te padaju na teret roditelja, pa su zato za državu jeftiniji nego radnici koji izgube posao. Sem toga, valja imati u vidu da i sindikati, kojima je „u opisu radnog mesta“ da štite interese „ljudskog kapitala“ – štite pre svega one koji su već zaposleni. Dakle, ceo taj konglomerat koji utiče na organizaciju radnih odnosa predstavlja nešto što je u sukobu sa etičkim načelima i, bar bi tako trebalo da bude, nedostojno je vremena u kojem živimo, budući da je koncept odnosa prema radu pre jednog veka bio moderniji nego danas.

Podržavajući proteste mladih širom sveta, kojima je pristup normalnom načinu življenja uskraćen, Zigmunt Bauman, Ulrih Bek, Pol Krugman i mnogi drugi autoriteti ispisali su stranice apela političarima da promene koncept razvoja i potraže rešenja van diktata finansijskog kapitala. Manje strpljivi Stefan Hesel pozvao je mlade na pobunu. Otkriće da je uprkos dostignutom nivou socijalnih prava moguće tretirati zaposlene kao sluge pripada Ronaldu Reganu, koji je 1981. godine skršio štrajk kontrolora leta i izbacio na ulicu nekih 13.000 zaposlenih u tom sektoru. Njegova partnerka na istom poslu, Margaret Tačer, bila je odlučna (BBC) „da slomi snagu sindikata više generacija“ zatvoriši 20 rudnika uglja i ostavivši bez posla 20.000 rudara. Bilo je to istorijsko otkriće da je, pošto se unište institucije zaštite zaposlenih, moguće te ljude tretirati kao potrošni materijal. Danas, nova generacija političara, preduzetnika i zaposlenih u Britaniji i SAD traga za demokratskim i ravnopravnim odnosima u procesu rada, jer stari princip nasilja postaje neizdrživ.

Bossless Comp.

Gotovo da nema civilizovane zemlje u čijem ustavu nije zapisano pravo na rad. Štaviše, italijanski ustav u prvom članu Osnovnih principa definiše: „Italija je demokratska republika zasnovana na radu“. Moja generacija prošla je kroz razdoblje kada je u ime „uzvišenosti“ rada uvedeno nasilje kao metod da se ovlada ne samo procesom rada nego i raspodele, upravljanja preduzećima, zemljom i megalomanski – celim svetom! Ustoličena je diktatura u ime radničke klase. Odsustvo demokratije kvasac je raspada svakog totalitarnog režima. Jugoslavija je negiranjem staljinističkog modela relativno lako došlo do ideje demokratizovanja društva, pa i proizvodnje – samoupravljanjem. Godine 1998. prisustvovao sam simpozijumu „Jugoslavija 50 godina nakon raskida sa SSSR-om“ u Trstu, a na istu temu održana su tada još dva u Italiji – u Milanu i Rimu. Sa malim varijacijama, na sva tri mesta zaključak je bio da je Jugoslavija učinila tri istorijska pomaka: raskol sa SSSR; inicijativa za pokret nesvrstanosti kojim je veliki deo zemalja Trećeg sveta stekao samopoštovanje otkrivši da bar u OUN može biti ravnopravan sa svojim nekadašnjim kolonijalnim gospodarima; i samoupravljanje, koje jeste bilo utopija tada, ali ne znači da je odbačeno zauvek. Ovde dakako neće biti jugonostalgičnog vraćanja, jer se pojavljuje dovoljno novih tendencija sa istim ciljem da se rad i odnosi u sferi rada koncipiraju na novim demokratskim i dostojanstvenijim osnovama nego što je vertikalno hijerarhijsko upravljanje najamnom radnom snagom.

Juna prošle godine Volstrit Džornal, glasilo američkog kapitala, što je važno posebno od kada je njegov vlasnik Rupert Mardok, objavio je obiman članak pod naslovom „Dobro došli u kompaniju bez bosa“ i podnaslovom: „Ko je bos? Nema takvog“, koji na primerima nekoliko kompanija različitih veličina pokazuje kako funkcionišu tzv. bossless ili boss free kompanije. Navedene su SEMCO (Brazil, 3.000 zaposlenih, prihod 240 miliona dolara); W. L. Gor (Delaver, 10.000 zaposlenih, prihod 3 miljarde i 38. mesto na Svetskoj listi kompanija sa najboljim uslovima rada časopisa Fortune); Morning Star (Kalifornija, 4.000 zaposlenih, prihod 700 miliona); Valve (Vašington, 300 zaposlenih, prihod 70 miliona); Bielefeld (Nemačka, 2.800 zaposlenih, 3 milijarde prihoda)… umesto da nabrajam dalje, savetujem svakome koga to interesuje da na internetu ukuca bossless.comp i dobiće 141 hiljadu naslova, pa neka u njima istražuje štogod mu je volja. Samo nabrojane kompanije predmet su proučavanja na 76 biznis škola i fakulteta.

Kako funkcioniše jedan takav eksperiment imajući u vidu krah jugoslovenskog samoupravljanja, fabričkih saveta u Francuskoj, participacije u Nemačkoj, seoskih komuna u Italiji i Sloveniji itd? Današnji talas omogućila je i tehnologija, a ne samo politička volja. Osnovne karakteristike tih kompanija su: horizontalna ili „ravna“ hijerahija; međusobno određivanje zarada; zaposleni određuju radno vreme zavisno od potrebe posla. Zapravo zaposleni sebe nazivaju „saradnici“, čak i u kompanijama gde nisu svi suvlasnici. Osnovna tedencija je izbacivanje menadžera, odnosno upravljačkog sloja. Posao se koncipira prema projektu koji može doći od poručioca ili pak biti usvojen na inicijativu nekog od zaposlenih. Kada se projekat usvaja i razrađuje, svi učestvuju u biranju onoga ko je najkvalifikovaniji da bude vođa posla. Zarade se određuju tako što svako ocenjuje one druge i onda se na osnovu proseka ocena i raspoloživih para određuje koliko će ko dobiti. U rezultatima istraživanja funkcionisanja bossless kompanija obavljenim na univerzitetima Ajova i Teksas A&M piše: „Međusobno organizovan rad karakteriše uzajamno hrabrenje, podržavanje i koordinacija sa drugim takvim timovima. Oni kolektivno obavljaju funkciju dobrog menadžera“.

General Electric je svoj sektor proizvodnje za avio industriju organizovao po principu horizontalne hijerarhije, bez predradnika i direktora pogona. Postignuto je povećanje produktivnosti uz smanjenje broja angažovanih, što je kolektivna odluka onih koji rade na tom poslu. Rezultat je takav da je model primenjen na ceo lanac od 83 pogona sa 26.000 zaposlenih. Kompanija Valve pojavljuje se najčešće kao primer dobrog funkcionisanja modela horizontalne hijerarhije. Pravo iznošenja mišljenja o poslu – kaže Greg Kumer, dizajner proizvoda – visoko motiviše radnike, međutim to ipak nije za svakoga. Većina se uklopi u sistem u roku od 6 meseci, nekima je potrebno godinu dana, neki ne uspevaju nikad i odlaze. Kompanija je u vlasništvu nekolicine koji u njoj rade. Postoji horizontalna hijerarhija poslovodstva i vertikalna hijerarhija vlasništva.

Janis Varofakis, američki ekonomista kome je rejting naglo porastao zahvaljujući racionalnim savetima svojoj postojbini – Grčkoj, smatra da je sadašnji sistem rukovođenja kompanijama – koještarija. “Kapitalističke kompanije su na putu izumiranja, jer su sputane hijerarhijom koja uništava ljudske talente i energiju, zatrpane toksičnim finansijama, zavisne od političkih struktura koje gube demokratsku legitimaciju. Pre ili kasnije, postkapitalističke decentralizovanje korporacije postaće neizbežno rešenje. Navedene kompanije samo su eksperiment iz kojega će nastati preduzeće budućnosti zasnovano na demokratskom konceptu proizvodnje i raspodele“. Početak tog traganja u Americi koincidira sa zlatnim dobom samoupravljanja u Jugoslaviji. Naime, od 1956. do 1965. godine samoupravna Jugoslavija je imala prosečnu stopu rasta BDP od 9,5 odsto, sa „špicom“ od 11,3 odsto u razdoblju 1957/60. godine, najvišu u svetu i ponovljenu tek mnogo kasnije u Kini. Pomenute 1956. godine američki berzanski stručnjak Luis Kelso, smislio je i razradio model ESOP (Employee stock ownership plan) kojim radnici, da ne bi izgubili posao u kompanijama pred likvidacijom, preuzimaju vlasništvo nad firmom uz pomoć kredita koje im beneficira država. Danas po tom planu kompanije u SAD zapošljavaju 13 miliona radnika-suvlasnika. Kasnije nastaju varijacije kao što su stock options, restricted purchase plan, stock appreciation rights… uglavnom smišljene kako da radnici dobiju nešto vlasništva, ali ne i upravljanje. Tim varijantama uglavnom su se okoristili menadžeri. Zato bossless kompanije predstavljaju udar na profesionalne menadžere, koji često razaraju kompanije kako bi stekli što veće lično bogatstvo.

Poenta tendencije reformisanja odnosa u sferi rada dolazi iz Britanije. Ministar finansija Džordž Osborn u govoru na Konferenciji konzervativne partije 8. oktobra prošle godine proklamovao je da će „zakon biti reformisan da bi se kreirao novi radni status – radnika vlasnika (employee-owners)“ i time demokratizovali vlasnički odnosi u kompanijama. Nastala je žestoka pobuna advokata i menadžera, pa je 3. decembra vlada objavila da uprkos protivljenjima nema namere da odustane od projekta, s tim da usvaja terminološki adekvatniji izraz „radnik vlasnik akcija“ (employee shareowner). Više nego levičarski protesti i rasprave, mada ni oni nisu bez uticaja, promenama je doprineo okrutan neoliberalni model koji preti da tonući povuče za sobom kapitalistički sistem. Spas kapitalizma je u reformisanju na demokratskijim osnovama.

Šta je pisac hteo da kaže?

Iskustvo me uči da ovakvi tekstovi bivaju shvaćeni kao nostalgični pokušaj veličanja prošlosti, kao strah od modernizacije, kao potuljeni komunizam. Zato osećam potrebu da kažem kako mi cilj nije oda jugoslovenskom samoupravljanju, iako i ja smatram da je ono bilo lepa utopija, neuklopiva u vreme i sa neodgovarajućim akterima. Ideja je cirkulisala još mnogo ranije, početkom prošlog veka među socijalistima (radnička samouprava), socijaldemokratima i hrišćanskim levičarima, što svedoči da se temeljila na pravdi i jednakosti. Moja tema je neodrživa diskrepancija između nivoa opšte demokratizacije i krutog hijerarhijskog modela proizvodnje, rada i vlasništva. Nešto se tu mora menjati, da nezadovoljstva i protesti sve većeg broja obespravljenih i obezvređenih ljudi ne bi doveli do razornih promena. A takve retko donose nešto dobro. Do žestokih socijalnih konfrontacija, do gubljenja posla, do nipodaštavanja rada doveo je sistem koji je svim silama rušio činjenicu da se višak vrednosti stvara radom, ne samo industrijskim, ali svakako u tzv. realnoj ekonomiji. Danas je realna ekonomija i Microsoft, a ne, pokazalo se, Lehman Brothers i slični protežirani finansijski paraziti, koji u sprezi sa delom politike prisvajaju i dele tuđe.

Inspirisan nasilnim hipertrofiranjem individualizma, psiholog Majkl Tomazelo sažeo je svoja istraživanja o ponašanju majmuna i male dece u knjigu „Zašto sarađujemo“ i dokazao da čak i u najranijoj mladosti ljudska bića imaju potrebu za saradnjom sa drugima, za razmenom informacija, te da dele sa drugima ono što poseduju. Po Tomazelu, saradnja sa drugima je ono što bitno deli ljude od primata. Postoje izazovi kao što je pohlepa koji umanjuju tu razliku. Jasno mi je da tendencije o kojima sam pisao nisu zrele da postanu univerzalno rešenje i svakako neće odmah smanjiti nezaposlenost; međutim, mogu otvoriti perspektivu, a perspektiva čak i na berzi ima cenu. Mi imamo tu nesreću da smo od prvog eksperimentatora u vrednovanju rada dospeli do najnižih grana nepoštovanja rada, radnika i građana uopšte, o čijem se statusu govori samo uoči izbora i to na uvredljivo populistički način. U međuvremenu broj nezaposlenih raste, a prava zaposlenih tonu sve niže.

Peščanik.net, 16.01.2013.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)