Radio emisija 23.10.2009, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, sociolog Ivan Kuzminović, promocija u Obrenovcu: Mirko Đorđević, Žarko Korać, Teofil Pančić; književnica Dubravka Ugrešić čita Razglednice s ljetovanja.

Svetlana Lukić: Otišao je Medvedev i čopor pasa lutalica koje sam viđala ispred Palate Srbija može da se vrati na svoje mesto, do dolaska sledećeg visokog i cenjenog gosta. Bilo je mučno prisustvovati snishodjivosti naših političara prema Dmitriju Medvedevu. Razlika je bila jedino u tome što su neki bili iskreno, a neki sračunato snishodljivi. Uz gosta su se tiskali, o njega su se češali vladike, reditelji, prvi policajci, biznismeni i šef države. Na priredbi u Sava centru Tadić je sedeo između svog velikog i malog brata, Medvedeva i Dodika. Rusi, dakle, štite nas, a mi RS. Po hiljaditi put ćemo se podsetiti da RS nije država i da neko mora da nam objasni šta je pored našeg predsednika tražio državljanin druge države, koja nije Rusija. Dodik je to počasno sedište i cveće malih balerina zaslužio izgleda onim što je nekoliko sati ranije rekao na butmirskom aerodromu i Karlu Biltu i Oli Renu, a to je da bosanski Srbi traže pravo na referendum, to jest pravo na otcepljenje i pripajanje matici. Milorad Dodik je tu da govori ono što Tadić ne sme da kaže. On je kaskader koji glumi Tadića u scenama koje su suviše opasne i za Vuka Jeremića.

Naš nadasve principijelni predsednik, posvećen pre svega očuvanju međunarodnog pravnog poretka, moraće da nam objasni i zašto Srbija nije proglasila Dan žalosti zbog smrti 15 kosovskih Albanaca koji su se udavili u Tisi pokušavajući da ilegalno pređu mađarsku granicu. Pa zar to nisu građani Srbije? Sramota je da se tako bešćutno ponaša prema tragediji svojih građana. Ili suverenitet Srbije podrazumeva samo teritoriju i kosovske Srbe. Naravno da je ovo glupo pitanje, ali koliko smo mi pravih pitanja prestali da postavljamo. Pobedila je najbanalnija očiglednost, a društva koja prestaju da postavljaju pitanja zapadaju u paralizu. Mi smo već odavno u tom stanju, kao Guliver koji je gusto obmotan sa hiljadu niti i ne može da napravi ni jedan pokret, a to je san svakoga medvedeva, putina, tadića i dodika.

Jednog od Tolstojevih junaka koji tera trojku preko zaleđene ravnice, saputnik pita – a što skrećemo levo i gde smo se mi u stvari uputili, a ovaj mu kaže – idemo bog te pita gde i sam bog zna šta se s nama događa.

Prema najnovijim istraživanjima, svaki četvrti Rus kaže da njegovoj zemlji nije potrebna demokratija, a još više njih tvrdi da bi najbolje bilo da predsednik kontroliše i sudsku i zakonodavnu vlast. Rusi su uvek bili skloniji ideji da njihova zemlja bude Imperija, a ne uređena demokratska država. Zapadni novinari su se čudili starim i siromašnim Moskovljankama, koje su snimali kako prvo stoje u redu za mleko i hleb, a onda krenu niz ulicu uzvikujući – Ne damo Kurilska ostrva. Kurilska ostrva su možda daleko od prodavnice mleka, ali su deo Imperije, a Imperija se oduvek stvarala na uštrb hleba i mleka nesrećnog sveta. Mi se ne bismo čudili ovoj sceni, mi jako dobro znamo koliko se pogurenih i bezubih ljudi tiskalo u gomili uzvikujući – Ne damo Kosovo, Slobu, RS, Šešelja, i sve to na uštrb svoga života.

Na jesen 1812. Napoleon na čelu svoje razbijene vojske napušta Moskvu i Rusiju, doživeo je užasan poraz. Pobeda je Ruse koštala ogroman broj mrtvih. Ruski car, da bi se zahvalio bogu i odao počast svojim stradalim podanicima, odlučuje da u Moskvi izgradi hram Hristu Spasitelju, hram mora biti gigantski, kao što je to i njegova pobeda protiv Napoleona. Počinje izgradnju, ali hram je toliko veliki i skup da njegovu izgradnju moraju da nastave i njegovi naslednici i naslednici njegovih naslednika, gradnja traje decenijama, skoro 70 godina.

Kada su Rusi došli na osveštavanje hrama, zatekli su božju kuću visoku 30-ak spratova, trospratni krst, 14 zvona teških 65 tona i ikonostas u koji je bilo ugrađeno 422 kilograma zlata.

Hram je trajao mnogo kraće nego što je zidan, 1931. godine Staljin je u duhu akcije pretvaranja hramova u štale ili muzeje ateizma, rešio da ga sruši, ali nije rekao – ajde da srušimo to religiozno leglo, nego je samo jednoga dana u Pravdi osvanula kratka vest – da je Politbiro doneo odluku o izgradnji palate Sovjeta u Moskvi na toj i toj adresi. Samo neki Moskovljani su znali šta znači ta vest, ali većina Rusa se pitala šta li je na toj adresi. Naravno da je to bila adresa na kojoj je stajao Hram, koji je ubrzo srušen, ali gradnja Palate Sovjeta nikada nije bila ni početa. U temeljima hrama Hruščov je kasnije sagradio bazen u kojem su se Rusi čeličili lomeći led i kupajući se u hladnoj vodi.

Posle odlaska Medvedeva i mi bismo sebi morali da postavimo pitanje – šta li je na toj adresi, šta će se srušiti da bi se izgradio, na primer, novi sistem bezbednosti koji nam je ponudio Medvedev. Da li je to konkurecija NATO-u, pod kojim uslovima i za šta su nam dali kredit od tih milijardu dolara. Da li ćemo im mi i u energetskom i u vojnom smislu biti nosač aviona u moru zemalja koje su članice EU i NATO-a. Šta će osvanuti na adresi na kojoj se sada nalazi tzv. srpska demokratija, ako ruski režim ovde instalira svoju verziju države i ekonomije – države kao plemenske zajednice zasnovane na krvnom srodstvu i ekonomije zasnovane na pljački, a potom pokušaju da se tajkunima i oligarsima uzme nešto novca. Pa ako daju daju, ako ne onda ništa. Putin im je već naredio da moraju da grade aerodrom za olimpijadu u Sočiju i time vrate makar malo para koje su pokrali od svog naroda, Tadić je posle izbora najavio da će raditi na legitimizaciji biznismena, što je Putinova sintagma, i da će ih pozvati da deo svoje zarade ulože u društveno značajne projekte. Ali on ne sme ni da zucne, nego te ljude zove na svečani ručak sa Medvedevim.

Izgleda da će Gasprom postati sponzor Crvene zvezde, generalni direktor Srbijagasa Bajatović nas je radosno obavestio da sve ruske kompanije imaju u svojim statutima plemenitu klauzulu o socijalno odgovornim preduzećima, što znači da moraju da finansiraju kulturu, sport i slične zanimacije. To znači da Gasprom smatra da je socijalno odgovorno da u bednoj zemlji, u kojoj nema konkurenciju jer je monopolista, finansira već moćne fudbalske klubove. Dok je, na primer, Filip Moris finansirao gostovanje izložbe Leonardovih izuma i sa nekoliko stotina hiljada dolara pomogao uništavanje kasetnih bombi od kojih je posle bombardovanja stradalo nekoliko desetina građana Srbije. Tako da ipak ima razlike između ruske i zapadnoevropske demokratije i shvatanja ljudskih prava.

Ali možda ja ništa ne razumem, možda je Tjučajev bio u pravu kada je rekao da se Rusija ne može razumom pojmiti, da se u nju samo može verovati.

Ovo je Peščanik, na početku emisije slušate istoričarku Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Evo me ovde posle dužeg vremena, ali prosto ne stižem, zato što se ta istorija intenzivira i svakog dana se proizvodi u neverovatnim količinama. Preciznije rečeno, istorija se menja iz dana u dan i ja prosto ne stižem sve ni da zapamtim, ni da zapišem. Poslednjih nedelja istorijom su se bavili, na nju uticali, nju pisali: sudija u Nišu, koji je rehabilitovao Cvetkovića, tužilac Radovanović, koji je napravio najnoviju komisiju koja se čak zove „Komisija za otkopavanje“. Sada će da otkopavaju masovne grobnice, kako kažu, komunističkog terora. I na kraju, juče smo imali predsednika Tadića i predsednika Medvedeva. Prema tome, na svim državnim nivoima, na nacionalnim, međunarodnim, svi su se bavili istorijom i to više manje Drugim svetskim ratom. Ako bismo pratili samo naše medije, stekli bismo utisak da je Drugi svetski rat životno pitanje današnje Srbije, da nema u njoj ničeg važnijeg od Drugog svetskog rata.

Danas ćemo, naravno, govoriti o 20. oktobru. Ono što je sigurno nesporno je da su partizanske jedinice, pre svega Prva proleterska, sa Crvenom armijom ušle u Beograd, pobedile Nemce – da koristimo neutralne izraze – da su posle toga Nemci otišli iz Beograda i to je ono što su gole činjenice. Moj stav je uvek bio da je to oslobođenje i uvek sam imala spremno pitanje za sve one koji cinično govore o tom oslobođenju ili koji se značajno nasmeju ili koji na bilo koji način to stave pod znake navoda: pa dobro, da li to znači da bi bilo bolje da su Nemci ostali? Ako to nije oslobođenje, onda je bolje ono pre. I u stvari, kada pogledamo, mnogi od tih koji ismevaju zaista to i misle, jer je njima ideološki bliže to nego ono što se desilo 20. oktobra. Dakle to je moj interpretativni stav.

Međutim, moramo da vidimo šta se dešavalo sa 20. oktobrom poslednjih godina, da bismo razumeli ovo što se desilo juče. Dvadesetog oktobra 2000. imali smo onog vanrednog gradonačelnika Beograda, Milana St. Protića, koji je izjavio, dakle svega petnaestak dana posle 5-og oktobra, da to nije oslobođenje već okupacija i da on kao gradonačelnik taj datum neće slaviti. Radmila Hrustanović, koja je došla posle njega, slavila je taj datum i redovno odlazila na spomenike na koje treba odlaziti. Posle nje je došao Nenad Bogdanović u ime Demokratske stranke i rekao nešto slično, mada ne tako grubo kao St. Protić i rekao je da je to kontraverzan datum i da ga on lično neće obeležavati. Nastavila je da ga obeležava Radmila Hrustanović, kao neku vrstu sopstvenog praznika.

Ubrzo je 20. oktobar prestao da bude praznik Beograda i glavni praznik se prebacio na april, kao i glavna gradska nagrada u svim delatnostima. To više nije oktobarska, već aprilska nagrada. Onda su se pojavili i ti udžbenici istorije, koji su se pre svega bavili revizijom Drugog svetskog rata i u kojima se, još sam jednom tačno proverila šta piše, dolazak partizanskih jedinica i Crvene armije, kao i dan oslobođenja Beograda zove Ofanziva na Srbiju. Gde se kaže, evo i da citiram: „U Drugom svetskom ratu srpsko građanstvo bilo je uništeno, nacionalni pokret razbijen, a inteligencija je doživela slom“. To je poslednja rečenica, ona je boldovana i iz te rečenice je jasno da je Srbija zapravo poražena u Drugom svetskom ratu. To piše u udžbeniku osmog razreda osnovne škole.

2005. Koštunicina vlada je donela Zakon o izjednačavanju četničkog i partizanskog pokreta i onda su razne lokalne sudije počele masovnu rehabilitaciju četničkih pripadnika po malim mestima. Taj stav je više puta ponovio državni sekretar Homen u poslednjem Utisku nedelje, kada je vrlo nervozno ponavljao: „mi smo se dogovorili da postoje dva ravnopravna antifašistička pokreta i da su svi vršili zločin“. On je te dve mantre ponovio tri puta. 2005. Smo imali i čuvenu proslavu 60-ogodišnjice od kraja Drugog svetskog rata i sećamo se da Srbija i Crna Grora nisu poslale delegaciju u Aušvic, gde je došao čitav svet da obeleži oslobađanje tog logora. Na centralnu proslavu u Moskvu otišla je delegacija nižeg značaja, čime je takođe jasno dato do znanja da mi u tome nećemo da učestvujemo niti da smo na pobedničkoj strani. I onda se desilo nešto vrlo zanimljivo, a to je 20. oktobar 2007, kada je izašao čuveni broj Politike, gde je preko pola naslovne strane bila slika oslobodilaca partizana i Crvene armije, kako ulaze u Beograd. To je zaista bilo šokantno, jer je bilo suprotno Zakonu, suprotno izjavama gradonačelnika koji to ne slavi, suprotno ukinutom prazniku. Postavilo se pitanje da li to Politika luduje, ali naravno da to nije bio slučaj – tada je Ljiljana Smajlović bila njena urednica. Radilo se o tome da smo mi čekali rusko glasanje za Kosovo i da je to bilo odavanje priznanja Rusima, da bismo, uz druge stvari kao što je NIS, dobili taj čuveni veto koji se očekivao, pa se ni do danas nije dogodio.

A onda je sa ovom vladom krenula jedna gotovo histerija sa potragom za kostima Draže Mihajlovića. To je počelo negde u proleće 2009. Jedna moja duhovita koleginica je rekla: sve novine imaju vremensku prognozu, TV program i vesti o kostima Draže Mihajlovića. Onda je tokom ovog leta krenula uporedna kampanja traženja masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina posle tog 20. oktobra 1944. Stiglo se do cifre, takođe na Utisku nedelje, između 80 i, kaže, 200 hiljada žrtava. Opet imamo pojavu mahanja nekim vrlo čudnim fotokopijama ispred kamere. Pa se licitira: Vlasotince 700 i tako dalje, dakle sve nas to podseća na kraj osamdesetih, kada su se otkopavale jame u Hrvatskoj.

Državni tužilac Radovanović je objavio formiranje nove komisije za otkopavanje masovnih grobnica i onda je rehabilitovan Dragiša Cvetković, čovek koji je potpisao Trojni pakt. Rečeno je da tu nema ničeg spornog, da je on kao i svi njegovi drugari, spasavao srpski narod i da je to stvar koju treba pohvaliti. U sklopu te euforije, iznenada se pojavljuju bilbordi: 65 godina slobode, parola Beograd se seća, ljubavni spot o tome i na kraju prigodna priredba. Netremice sam gledala priredbu u Sava Centru. Trajala je sat vremena i bila je posvećena proslavi 65 godina od oslobođenja Beograda. Ali hajde da vidimo šta se na toj priredbi slavilo. U samo jednoj sceni pojavljuju se neki borci, koji mogu podsetiti na partizane, imaju kape ali nemaju petokrake. Uz tu scenu ide jedna pesma „Po šumama i gorama“, za koju svi mi koji smo pevali u horu znamo da je bila ključna asocijacija na Drugi svetski rat. Za sve ostalo se ne zna čemu ideološki pripada. I mislim da je to bilo namerno. Nema drugog objašnjenja, nego da je dato uputstvo da se zapravo ne zna ni šta se desilo, ni ko je ušao, a da Rusi budu srećni.

Vrhunac je bio već na samom početku. Izlazi predsednik Tadić da drži govor i šta se dešava? Muzika je Marš na Drinu. A ko je iza predsednika Tadića? Solunac. Ni muzika ni Solunac nemaju nikakve veze sa Beogradom i 45-om. Na onoj kugli su bile današnja ruska i srpska zastava, sa orlovima i krunama. Mislim, moramo da podsetimo da se nije pod tim zastavama ušlo u Beograd. Ušla je Crvena armija pod svojom crvenom zastavom sa srpom i čekićem i ušli su partizani sa svojom zastavom Jugoslavije. To je na nivou simbola flagrantni, svesni prekršaj. I sve vreme se govori o prijateljstvu Srba i Rusa, pri čemu se zaboravlja da je u Beograd ušla jugoslovenska vojska. Prvu proletersku čine razni jugoslovenski narodi, kao što je i sovjetska vojska takođe bila sastavljena od raznih naroda. Očigledno je bilo važno na ovoj priredbi nacionalizovati ono što se dogodilo i te vojnike koji su ušli u Beograd 1945. pretvoriti u Srbe i Ruse, zaboraviti zastave kojima su mahali i staviti im u ruke današnje zastave.

Jedino realno u filmovima koji su prikazivani bilo je vezano za Crvenu armiju. Tu imamo Staljingrad, Beograd, Berlin, Moskvu, dakle Crvena armija je bila prisutna na priredbi, a izgleda da je bila i u Beogradu 20. oktobra 45, to je u redu. Međutim, ko je bio sa naše strane, uz Crvenu armiju? Ako smo cinični, jedino možemo da zaključimo da su to bile male balerine koje su igrale Labudovo jezero. To su jedini naši stvarni predstavnici, jer šta smo imali? Imali smo onaj spot, koji je išao danima, koji predstavlja nekog momka za koga možemo da naslutimo da je partizan, ali s leđa. On ima tu kapu i tu smeđkastu uniformu – verovatno je partizan. Šta on radi? On je osvojio devojku u vrlo građanskoj, cvetnoj letnjoj haljini. Ona nije partizanka i oni se ljube. To je jedna ljubavna, lepa scena. To je možda taj lepši deo oslobađanja Beograda. Ali to je bilo pre svega krvavo oslobađanje Beograda, jer je 20 hiljada ljudi poginulo na obe strane. To su bile teške bitke i to nije bila romaneskna priča. Uz taj spot i to ljubljenje devojke u cvetnoj haljini ide pesma „Tamna je noć“. To je predivna ruska pesma, ali ona nema nikakve veze sa Drugim svetskim ratom i mislim da nije slušajno izabrana.

Prema tome, oslobađanje Beograda je priznato Rusima, a ne i domaćoj vojsci. U Dnevniku u pola osam voditeljka je rekla: u Beograd su tada ušle Crvena armija i naša oslobodilačka vojska. Dakle, to se sada zove naša oslobodilačka vojska, što je ponovo jedna vrsta nacionalizacije. Ne kaže se ime te vojske, to nije Narodna oslobodilačka vojska. Ova priredba je otkrila o čemu se radi. Otkrila je tobožnje mangupsko razumevanje politike. Mi ćemo valjda da zeznemo Ruse tom priredbom. Mi smo kao namignuli Rusima, kao okej, možda ćemo i da vam damo taj bulevar i tog Ždanova. Ovde treba pomenuti da nigde nije bilo ni tog Ždanova, ni tog Birjuzova. Nisu stavili fotografije tih ljudi. A zašto ih nisu stavili? Da ne bi morali da stave Peku Dapčevića i Josipa Broza Tita. Zato su tu anonimni partizani i građanke u cvetnim haljinama, da se ne bi pojavili ti konkretni ljudi. Ja da sam Rus, ja bih se naljutila što nema Ždanova i Birjuzova, koji su na kraju poginuli 1965, baš 20.oktobra na Avali.

Nije se odstupilo od istorijske revizije, bez obzira što je predsednik Tadić rekao da smo mi protiv svake revizije, da nećemo društvo puno nasilja i zločina. Ta revizija je dubinska. Ona je na delu, a ovo što smo gledali je bilo samo juče, za NIS, za milijardu dolara, za Kosovo – napravićemo vam mi priredbu kakvu god hoćete. I takva poruka je poslata našem društvu. I zašto se onda čudimo kada imamo ekstremističke organizacije, kada ubiju Brisa Tatona, ako mi šaljemo takvu poruku narodu – e, sad smo prešli Ruse. Jasno je bilo od 2000-e da ta revizija ide za onim što se zove potraga za idealnim pretkom. Trebalo je obračunati se sa komunistima i sa Jugoslavijom. Trebalo je naći pretka koji se obračunavao sa obe te strane i onda je jasno da je idealno vreme Drugi svetski rat, gde je Srbija dala obilje takvih idealnih predaka, ali gde je nekako Draža Mihajlović najzgodniji idealni predak. Ako mu se oduzmu kolaboracija i ratni zločini, onda on može da ispadne antifašistička snaga.

Međutim, nije dovoljno samo da opravdamo dede onih koji su sada na vlasti, da ih rehabilitujemo, nije dovoljna ni potraga za idealnim pretkom. Tu se radi o nečemu što je još dublje i što je još opasnije za ovo društvo. To Olivera Milosavljević, mislim najbolje, naziva normalizacijom fašizma. I to je ponavljao državni sekretar Homen, vrlo nervozno: mi smo se dogovorili da imamo dva ravnopravna antifašistička pokreta i da su svi vršili zločine. To je ta normalizacija fašizma koja se neprekidno provlači kroz našu javnost. To je ideja da su komunizam i fašizam isti i da su isti i njihovi zločini. I zato se pravi komisija za otkopavanje i zato se neprestano govori o komunističkim zločinima, da bi se zločini fašizma stavili u kontekst totalitarnih pokreta uopšte. Zato je strašno važno ponavljati da fašizam i komunizam nisu isti. Ideologija komunizma nema zločin u svom središtu. Ona ima mnoge stvari koje su dovele do čudovišnih proizvoda: ukidanje privatne svojine, koje je dovelo do otimanja svojine i na kraju do gladi. Ali ona nema zločin kao suštinu svoje ideje, za razliku od fašizma. Dakle, suština fašizma ili nacional-socijalizma jeste rasizam i jeste ideja da taj Drugi, pa bio on Jevrejin, Rom, Sloven ili već ko se nacrta, treba da nestane. Dakle, to je prosto suštinska ideja na nivou ideologije, na nivou zločina. To što se dešavalo kod nas posle 44-e, naravno, ne treba nikada opravdavati. I nema opravdanja za egzekucije bez suđenja i bez dokaza i za masovne grobnice. To niko ne može opravdati.

Međutim, to je revolucionarna situacija. I ta zemlja izlazi iz građanskog rata koji njoj traje i po završetku Drugog svetskog rata na svetskim frontovima. Dakle, to je nastavak tog građanskog rata i obračun sa političkim protivnikom, koji podrazumeva i masovne zločine. To je sastavni deo svake revolucije. Teror je izmislila Francuska revolucija. I bilo je sasvim normalno u Francuskoj revoluciji ubiti sve koji su u tom trenutku protiv vas, i to se dešavalo i u svakoj sledećoj revoluciji koja je obeležila XIX i XX vek. Prema tome, ubiti neprijatelja jeste nešto što je, na žalost, deo tih strašnih stvari kao što su revolucije ili građanski ratovi ili bilo koja druga vrsta ratova.

Posle Drugog svetskog rata u svim zemljama Evrope, isto tako bez suđenja, vešani su ljudi na prve bandere, recimo u Francuskoj. Način na koji su se tamo obračunavali sa svojim kolaboracionistima bio je jednako zastrašujući. Prema tome, nije to samo stvar nove komunističke revolucionarne vlasti. To je bio način obračuna sa kolaboracijom u svim zemljama Evrope posle rata, dok zločini fašizma pre svega proističu iz dubine te ideologije, koja je rasizam i podrazumeva da se u političkoj praksi mora ubiti taj drugi koji je označen kao neprijatelj. A taj drugi je neprijatelj svojom rasom, svojom verom, svojim drukčijim imenom, svojim drukčijim naglaskom. I tu dolazimo do suštine.

Četničke organizacije tokom Drugog svetskog rata u velikoj meri su primenjivale tu ideologiju. Mi ne moramo da kažemo – četnici su fašisti, ako nećemo. Ali je bitno šta je bila ideologija i bitno je šta se dešavalo na terenu. A ono što se dešavalo na teritoriji Hrvatske, ono što se dešavalo na teritoriji Bosne protiv Hrvata i protiv muslimana, naročito u istočnoj Bosni, jeste bilo etničko čišćenje. To jeste bio program tzv. homogene Srbije, koja treba da se očisti, kako je rečeno, od drugih naroda. Dakle, to je ta ideja da tog drugog ne bude. I to je ideja koju u stvari imamo u ratovima devedesetih. I ja mislim da je to ključ. Ta revizija Drugog svetskog rata je tu i zbog pomenutih deda, i zbog idealnog pretka, i zbog potrebe da se napravi sopstvena tradicija. Ali ona je tu i da bi opravdale devedesete. Da bi se reklo – pa svi su ti zločini isti. Da bi se i za devedesete, kao za Drugi svetski rat, reklo – pa svi su ubijali, pa svi su krivi. To je zapravo zaštita tog programa. I ova maska, sa tim 20-im oktobrom, ta poruka Rusima, zapravo je zataškavanje, da se ne bi otkrila suština programa devedesetih.

Zato mislim da i otkopavanje grobnica i to sumanuto traženje Draže Mihajlovića po Beogradu jeste način da se spreči pitanje šta je sa masovnim grobnicama iz devedesetih. Oko Beograda, kao što vidimo njih više niko ne pominje, nema komisije za otkopavanje tih grobnica, nema na nivou tužilaštva dalje potrage, to je sve stalo tamo 2001-e, kada su bile hladnjače i jezera i grobnice. Dakle, toga više nema, sada kopamo ovo i to je sve način da se ratovi devedesetih trajno zakopaju i da se s njima ne suočimo i da prebacimo stvar na nešto što je zapravo potpuno irelevantno.

Što se ruske politike tiče, dobru definiciju je dao Milorad Ekmečić u svojoj knjizi Ratni ciljevi Srbije 1914. Godine. Tu on kaže da svaka velika sila mora da ima jedno područje na kojem se dokazuje kao velika sila. To nema nikakve veze sa tim područjem, to ima veze sa drugim velikim silama, jer tu ona njima pokazuje svoje mišiće. I što je to područje kontroverznije, to su mišići veći. I prosto je Balkan to područje za Rusiju, tradicionalno. Sa naše strane, mislim da je nerazumevanje potpuno, koje proizlazi iz našeg nepoznavanja spoljne politike velikih sila, diplomatije i iz našeg nepoznavanja Rusije, pre svega. Kada bismo mi pitali ljude šta o Rusiji znaju uopšte, ja mislim da bi se to na kraju završilo jednom ogromnom ljubavlju, kao u onoj čuvenoj sceni iz Mrešćenja šarana, gde ono društvo 1948-e, posle IB-a vodi teške političke razgovore i razmatra kako da se ponaša u toj situaciji, pa da li za Tita ili za Staljina. I onda, u zlo doba neko zapeva rusku romansu i oni počnu da pevaju i da plaču. I na kraju svi završe na Golom otoku. Mislim da je to jako dobra slika našeg razumevanja Rusije. Tu postoji neka bezgranična emocija koja se oslikava na jednom sasvim trivijalnom nivou kao što su ruske romanse, koje su lepe, naravno, same po sebi, ali daljeg i ozbiljnijeg poznavanja tog pitanja nema.

To je suština tog odnosa, pri čemu mi pokušavamo da vodimo i tu mangupsku politiku. Ja ne znam šta oni sada rade i koja je to ideja. Da li oni pokušavaju da dignu cenu Srbiji pred Evropskom unijom tako što se nešto važno dogovaraju sa Rusijom. Da li oni pokušavaju da imitiraju Tita. Dakle, nije više hladni rat. Ne može se igrati između dve super sile. Da li mi hoćemo ili nećemo u Evropsku uniju. To je pitanje. Ta ideja nesvrstavanja prosto nije na dnevnom redu, a to se ovde ne razume. Prema tome, ja mislim da mi iz pogrešnog razumevanja sopstvenog mesta, što je moja večita tema u Peščaniku, precenjujući sopstveni značaj, nerealno procenjujući ruske interese na Balkanu, ulećemo u nešto nesigurno relativizujući pitanje fašizma i antifašizma. Uvodimo dodatnu zabunu u društvo koje već ima ozbiljne probleme sa tom dilemom.

Latinka Perović ima nekoliko knjiga o rusko-srpskim revolucionarnim vezama. Ona kaže da smo mi jedna vrsta ruske idejne kolonije. Kod nas dolaze ti ruski koncepti, ti evro-azijski koncepti, koji su antievropski, antiindividualistički, antiintelektualistički, antiurbani, koji govore o društvu jednakih i siromašnih u tom kolektivizmu i tako dalje. Ali kada ruski pisci takvih knjiga dođu u Srbiju, oni se zapanje do koje mere smo mi sve bukvalno shvatili, pogrešno shvatili. Njih u Rusiji, recimo, niko ne sluša i njihove knjige i ideje imaju mali odjek, a onda dođu u Srbiju, gde su svi to naučili napamet i već su rešeni da sve to primene od sutra. Bilo šta. Socijalizam – sutra. Anarhija – sutra. Bilo koji od tih velikih ruskih koncepata XIX veka. Prema tome, mi smo neka vrsta duhovne kolonije Rusije, koja onda preuči, pretera u svemu tome. Rusija uvek vodi svoju vrlo ozbiljnu spoljnu politiku, i sa Evropom i sa Sjedinjenim državama, i ne dovodi sebe baš često u konfliktne situacije. Ali mi to ništa ne razumemo, već primenimo sve to do daske i onda se nađemo u čudu, i onda opet kažemo – svet nas ne voli. Dakle, duhovna kolonija koja sve što stiže iz Rusije nekritički privati i razrađuje do nekog bolesnog rešenja. A zašto mi biramo tu Rusiju i zašto smo se nekoliko puta u našoj istoriji, kada smo bili u situaciji da uđemo u Evropu, da krenemo tim putem, mi ipak odlučili za ono drugo. To bi Svetozar Marković rekao – Srbija na istoku. To je ta Srbija na istoku, to je taj izbor koji je, na žalost, do sada više puta učinjen u odnosu na Zapad. Ostaje da vidimo šta se juče opet dogodilo i šta su sada potpisali.

Svetlana Lukić: Na početku Peščanika slušali ste Dubravku Stojanović, profesorku Filozofskog fakulteta u Beogradu. Dubravka je zajedno sa dvadesetoro svojih kolega i koleginica uputila otvoreno protesno pismo dekanki Filozofskog fakulteta Vesni Dimitrijević, čiji je prvi potez posle stupanja na dužnost bio da otpusti asistentkinju Dr. Jasnu Šakotu-Mimicu. To pismo možete pročitati na našem sajtu pescanik.net. Citiram samo deo ovog pisma: Slučaj Jasne Šakote-Mimice posmatran u njegovoj celosti traje najmanje pet godina i za sve to vreme većina članova Izbornog i Nastavno-naučnog veća svojim glasovima uprkos niza pritisaka pokušavala je da spreči nepravilnosti i onemogući da lične netrpeljivosti ovladaju našom akademskom zajednicom. Odbrana prava Šakote-Mimice značila je i odbranu prava pojedinaca od zloupotrebe zakona, manipulacija i prava jačeg. Ovo pismo je potpisala i nekolicina naših sagovornika: Olivera Milosavljević, Milan Vukomanović, Aleksandar Molnar, Vladimir Ilić. U nastavku Peščanika govori Ivan Kuzminović, sociolog. Ivan radi u Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji.

Ivan Kuzminović: Ja sam bez zezanja maštao o tome kako bi bilo ludački da je Medvedev doveo Mirjanu Marković i Marka, a da je Dačić makar na jedan dan pustio Legiju iz požarevačkog zatvora i onda da su oni svi zajedno nazdravili ovoj Srbiji kakva jeste. Mogli su stvarno da nazdrave 12. martu 2003, zato što Tadić, Dačić, Medvedev, Mirjana Marković, to su u stvari u ovom trenutku najveći krajnji korisnici smrti srpske demokratije i tog atentata. Užasno se šuška već godinama o ruskom učešću u ubistvu Đinđića.

Medvedev je došao, doneo je kredit, pa milijarda dolara, pa milijarda evra, sve ide u budžet, ništa ne ide u budžet, 200 miliona je za budžet, 800 miliona je u razvojne projekte. To je kredit, čiju strukturu uopšte ne poznajemo. Na kraju će se ispostaviti da od 800 miliona koji idu u infrastrukturu, 796 se vraća nazad u Rusiju. To je sistem po kojem oni funkcionišu. U isto vreme, garnitura oko Tadića ni u jednoj rečenici ne pominje da je Evropska unija pre samo par nedelja rekla da će već u nekoliko narednih meseci Srbija dobiti 250 miliona bespovratne pomoći evropskih para za makroekonomsku stabilnost. Niko ne pominje da je EU za žitelje Pančeva, Valjeva, Čačka i Užica dala pre nekoliko meseci 22 miliona evra da bi oni danas kad je počela grejna sezona imali daljinsko grejanje. I niko naravno posebno ne pominje ni u jednoj rečenici kolika je pomoć US Aida, odnosno američkih humanitarnih i drugih organizacija za Srbiju koja se meri stotinama miliona evra od 2000. godine do danas.

Rusi me duboko uznemiravaju i plaše, ja to moram da priznam. Srbija je najmanje tri puta platila ogromnu cenu zbog njih. Prva cena je bila posle Drugog svetskog rata: Rezolucija Informbiroa. Goli otok je tu zemlji koštao mnogo. Druga cena je taj 6. oktobar 2000. Ljudi kažu da nije bilo 6-og oktobra a, bogami, bilo je 6.oktobra i to je bio sastanak Koštunice sa Miloševićem i Ivanovim, koji se odigrao u 19 časova 6. oktobra u vili Mir, na koji je Koštunica otišao bez ikakvog razgovora sa liderima DOS-a. On nikada nije podneo izveštaj liderima DOS-a šta je na tom sastanku dogovoreno, a meni se čini da je dogovorena ova budućnost, ova sadašnjost u kojoj mi živimo. Mislim da su svi bili u fazonu – ma daj da mi pustimo ovog Đinđića na dve godine, neka se on zaigra, imamo mi snajperiste, nemojte ništa da brinete. I treća visoka cena koju mi Rusima plaćamo jeste ovaj veto, nikad upotrebljeni, pred Savetom bezbednosti oko Kosova. To kako mi prodajemo jedno nešto za dva ništa pokazuje šizofrenu situaciju srpske političke elite. Ceo layout te Medvedevljeve posete: sahrane se odlažu na Novom groblju, deca ne mogu da pređu ulicu da idu kući, pa Dačić. Mislim, ta sreća na njegovom licu, stvarno kao da mu se izgubljeni tata vratio. A ova fascinacija i kod Tadića je posledica njihove apsolutne neobrazovanosti i toga što niko ništa ne čita o toj savremenoj Rusiji.

O Rusima možda najbolje govori Mihail Aleksandrovič Bakunjin, njega je car zatvorio sredinom 19. veka i tražio je pokajanje – pokaj se pa ću da te pustim. On je napisao jedno pismo, zove se Ispovest: Kada se putuje svetom svuda se nailazi na mnoga zla, tlačenja i nepravde, a u Rusiji može biti više nego u drugim državama. Ne zato što su Rusi ljudi gori nego u Zapadnoj Evropi, ali na Zapadu protiv zla postoje lekovi, javnost, javno mišljenje, konačno, sloboda koja oplemenjuje i uzdiže čoveka. Taj lek ne postoji u Rusiji. Zapadna Evropa ponekad zato izgleda gora, jer se u njoj sva zla izbacuju na površinu, a malo šta ostaje tajna. U Rusiji sve bolesti ulaze unutra, jedu najunutrašnjiji sastav društvenog organizma. U Rusiji je glavni pokretač strah, a strah ubija svaki život, svaki um, svako plemenito kretanje duše. Mučno je i teško živeti u Rusiji čoveku koji voli istinu, bližnjeg svoga, koji podjednako u svim ljudima vidi dostojanstvo i nezavisnost. Zato je ruski društveni život lanac uzajamnih tlačenja.

Medvedev bio, otišao, neka, hvala. Tadić je kao dete u uzrastu od 6-7 godina, ima konflikt uzora u svojoj glavi, malo bi da bude Putin, malo klasičan evropski lider, a to ne može tako. I meni je žao što na Andrićevom vencu sedi čovek koji je verovatno svoj intelektualni zenit, vrhunac svog razvoja doživeo tamo negde sredinom 90-ih, kad je bio profesor psihologije u gimnaziji. To je njegov apsolutni maksimum, sve ovo drugo je produkt jednog kosmičkog nesporazuma i šale. Ali to je naša realnost, pa sad ćeramo dalje.

Tadićeva rečenica, da on vidi neprekinutu nit nasilja sada i nasilja iz 90-ih, da on vidi pobunu Jedinice za specijalne operacije kao početak nečega strašnog za ovo društvo, ta izjava je upravo upućena mom ocu koji me onda zove istog dana i kaže – eto vidiš, zar nije Boris Tadić ipak pravi, demokratski izabrani predsednik. Koliko me je samo ljudi iz ambasada kontaktiralo – evo, okreće se Demokratska stranka. Gde se okreće?

Ovo nasilje je već strukturno nasilje. Država je koristila navijače, mlade ljude za sprovođenje neviđenog ciklusa nasilja poslednjih 20 godina i sad bi odjedanput Tadić da oni odu kući i da nikoga ne biju. Oni neće da odu kući. Neko ko je rođen 1987-e sad ima 22 godine. Kada se rodio, Milošević je sletao među Srbe, kada je imao 5 godina 1992-e, mi smo klali po Bosni. Njegov najveći, prvi kulturni događaj u životu je prenos svadbe Cece i Arkana 1995-e na Pink televiziji. A kad je imao 10 godina, po nama su padale bombe. Kad je imao 17, 18, 19 godina, došao je Vojislav Koštunica i počeo da kuka – uzeše nam Kosovo. On ceo život živi u agresiji, u ratu, u tom osećaju da smo mi stalno gubitnici, a u stvari smo najsnažniji na svetu. Prošle godine ga je Koštunica izveo na miting, pa su onda malo palili grad i ambasade. To je model u kome ti ljudi žive.

Gledao sam poslednjih mesec dana samo kratke vesti iz novina: košarkaši u Soko Banji igraju utakmicu i u jednom trenutku su se naljutili na publiku i istukli je; policajac Milan B. brutalno pretukao dete od 12 godina; tri dana kasnije u Kragujevcu policajac je izašao iz automobila i pretukao zdravstvenog radnika koji je vozio pacijente na dijalizu. Sledeća vest – lekar u beogradskoj ustanovi s leđa napao čistačicu romske nacionalnosti, jer mu se nije sviđalo kako čisti. To je ono svakodnevno, a onda idu imena ljudi koji su ubijeni: Ivan Stambolić, Zoran Đinđić, Dada Vujasinović, Milenko Pantić, sudija Nebojša Simeunović, pokušaj ubistva Dejana Anastasijevića, ubistvo specijalnog svedoka i svedoka na suđenju Đinđića – Kujo Kriještorac i Zoran Vukojević, 90-e godine Arkan, direktor JAT-a, direktor direkcije JUL-a, zamenik ministra policije. To su desetine i sad pazi, ceo život ti mladi ljudi žive sa tim slikama krvi i onda izađe Tadić i pita – otkud to, pa mi smo na vlasti, ovo je demokratska država, otkud sad ovo? Pa Boris Tadić je ovde došao slučajno, pa ni on neće da ode kući. Neće ni navijači koje ti 20 godina šalješ na Maksimir, pa u rat, koristiš ih i 5-og oktobra. Tolika je bila frka oko gej prajda – doći će huligani iz Republike Srpske i ne znam koliko navijača, ima sve da prebiju, napašće ambasadu Švedske. Sve je to tako bilo naduvano kao neki balon i onda je otpao Gej prajd i samo nedelju dana kasnije bila su dva skupa, četvrtak i petak. Pazi, nijednog jedinog navijača, nijednog jedinog pripadnika 1389. Izvini, šta ti to govori? To ti govori da je ovo državna priča, njih je, brate mili, država napravila, njih država šalje gde i kad treba i njih država kontroliše. Znači, nemoj da mi bilo ko kaže da gej prajd nije mogao da se dogodi zbog sigurnosti.

E, a vidi kako država koristi te mehanizme, ti u ovom trenutku imaš šestoro mladih ljudi iz Anarhističkog pokreta koji leže u zatvoru skoro dva meseca za nešto što je akt međunarodnog terorizma. To je neka flaša koja da li je gorela, nije gorela, koja je ostavila 5 santimetra sa 2 santimetra trag paljevine na grčkoj ambasadi. Devojka ima 19 godina, najstarija osoba ima 28 godina, niko ni reči o njima. S druge strane izvesni srpski nacista Mladen Obradović i ovaj portparol 1389, oni su danas ili juče pušteni iz pritvora, jer molim te, naš VD Radovanović, čuveni tužilac, on nije video da tu ima bilo kakvih problema, šta, ovaj ima jedan pištoljčić, nema veze, ovaj je pozivao na ubistvo, nema veze. Hoću da kažem, kada bih ja sad išao ovim gradom i vikao ili pisao grafite – ubijte tužioca Radovanovića ili onog jo-joa Tomu Zorića, i kad bih se ja sad drao – ubijte Radovanovića, ubijte Radovanovića, svi bi rekli – pa čekaj malo. A kada neko ide i grafitira grad dve godine – ubij pedera, to nema veze, Radovanović kaže – nema elemenata krivičnog dela. Element krivičnog dela po njima nastaje onog trenutka kada nekog ubiju. Zato ja mrzim ovu državu, zato što je sve obrnuto. Onaj Dokić je dobio tamo robiju zato što je nekoj ambasadorki Australije rekao da će da joj uradi ne znam šta, a s druge strane, ovaj uzorni vojvoda Vučinić je porodični čovek i on je pušten.

Ti si napravio jednu državu u kojoj je sve relativno. Ti imaš tužilaštvo koje reaguje onog trenutka kada ga neko sa Andrićevog venca pozove. Kao, Tadić je sam sebe pozvao telefonom i rekao – treba prekršajno neko da me goni što sam nazdravio šampanjcem na stadionu. Znači, ovde je sve slobodna tema, i tužilac je slobodna tema i on, jadan čovek, dok ga neko ne pozove iz Demokratske stranke ne zna šta da radi. Nešto je hatecrime, nešto je ubistvo, nešto je poziv na linč, a u stvari ništa nije kažnjivo.

Ti gledaš vesti, imaš ono – Vuk Jeremić otišao u Indiju, Tadić se vratio iz Kine, čovek skočio sa VII sprata, kengur izvršio samoubistvo, drugi kengur ubijen u javnom prevozu, dve žirafe i tri lava izvršili oružanu pljačku u Jagodini. Kad sabereš sve te vesti ti kažeš – pa, majku mu, i taj Đinđić, šta sad, ubiše čoveka, pa vidiš, i kengur je izvršio samoubistvo, pa možda je to isto. E, sad, meni se desilo u taj četvrtak kad je bio taj veliki skup, ja sam išao iz kancelarije i naiđem na trojicu momaka potpuno obučenih u crno, jedan je imao aplikaciju na kojoj je bio lik Ratka Mladića, drugi je imao vuka, simbol Jedinice za specijalne operacije, a treći je bio prosto tako u običnom, civilnom crnom. I idu oni tako i nešto ljuto izgledaju, i ja sam pomislio – bože, da ovi ne patroliraju, ozbiljno, pošto je bio taj skup, da nekog ne traže. Ja njih kad sam video moram priznati da sam prvi put u svom životu rekao – evo ga fašizam. To je fašizam, ta trojica klinaca, i ja sam tada nešto išao gradom i razmišljao o Tadiću. Kažem – a možda sam ja u stvari previše grub prema tom čoveku. Ja sam se, što bi psiholozi rekli, na njega adaptirao.

Taj Tadić, obrni, okreni, za neke stvari stvarno nije kriv, on nije kriv što je uzurpirao taj pečat, on ima pečat koji nikad ne upotrebljava, on samo voli da ga drži u džepu i da ga gleda, da ga mazi. Znaš, to je ono kao gospodar prstena, on samo hoće da ima prsten, ništa drugo. Možda je sve ovo što mi živimo ipak posledica jednog kontinuiteta Miloševića i Koštunice i ove Udbe. I onda dođe taj Tadić, glasamo ga dva puta i mi hoćemo nešto od njega, a u stvari, šta hoćeš od njega kad on ne ume ništa. Ja sam često na Kosovu, vidi, Koštunica je bio izgradio jedan paralelni svet, jednu paralelnu Srbiju na Kosovu koje su se svi plašili, i Albanci i međunarodna zajednica, a te konstrukcije se plaši i sam Tadić. I u poslednjih godinu dana on je razvlastio najekstremnije lidere Srba na Kosovu, te iz Kosovske Mitrovice, smanjio im je dotok novca. Tamo nema više države koja ako ti hoćeš pušku – evo ti puška, hoćeš bombu, hoćeš 500 evra, hoćeš 5 miliona evra – evo ti sve. Toga nema i to jeste uspeh za godinu dana, pazi, on je pristao na sporazum sa Euleksom, on je uveo granicu Srbije i Kosova. Srbija je pravno-formalno priznala granicu sa Kosovom, to je da ne veruješ. Sledeće su tablice, sutra su možda pasoši. Boris Tadić je u ovom trenutku apsolutni minimum i apsolutni maksimum Srbije.

Ali šta su moji problemi sa Tadićem? Jedno je odnos prema antifašizmu, dođe ovaj Medvedev i ja sad razmišljam kako će oni da naprave tu konekciju između nas Srba i antifašizma. Kad, uključiš televizor, eno je reklama, spot, sad neki manekeni u slow motionu, ne znam jesi li to videla, sad neka manekenka trči, tu neki tenk parkiran, pa se zagrliše ova manekenka i jedan partizan valjda, šta li je, pa se poljubiše i kaže – 65 godina slobode. Pa jebote, pa nije antifašizam reklama za deterdžent. Ali to je šaperovsko shvatanje Srbije. Ej, pa šta je to? Druga stvar koju ja ne mogu njemu da objasnim, Tadiću, to je ovaj odnos prema neposrednoj prošlosti. I kad kažem neposredna prošlost ja mislim i na Srebrnicu i na Sjeverin i na Đinđića. Đinđić je bio pre pet minuta, Srebrenica pre 10 minuta. Znaš šta, sve je u redu, ali mislim, on izađe u medije i kaže da smo mi najbolje prevladali prošlost u regionu, jer je on, možeš misliti, uputio izvinjenje, kakvo – videli smo. To neće moći tako. Ja sam bio sad skoro u Sarajevu, na sto metara imaš invalide rata od metaka koje smo mi poslali. Država Srbija je 4 godine držala opkoljeno Sarajevo. Ej, između 10 i 12.000 mrtvih, od toga preko hiljadu dece. Pazi, sada je 17 godina od otmice u Sjeverinu, ako postoji situacija da bi predsednik Republike mogao da ispadne ono, normalan, to je ovo, zato što su to bili građani Srbije, ti ljudi iz autobusa, tih 16-oro ljudi. Oni su bili pod zaštitom zakona ove države. On bi sad trebalo da ode tamo gde se održava komemoracija i da klekne, brate mili. Ako ne možeš u ovom trenutku, ako nemaš ono što je potrebno da to uradiš za Sarajevo i za Srebrenicu, idi, barem kreni od svojih građana, kreni od nečega. A drugo je ovo oko Đinđića, meni neko mora da sedne i da napiše objašnjenje otkud ovaj odnos Demokratske stranke prema čoveku koji je bio najduže predsednik te stranke. Mislim da samo čekaju još koja godina da prođe, da ni 12. marta ne moraju da ga pomenu. To je takođe jedan odnos prema sopstvenoj prošlosti, ti ako tog čoveka ukineš, to više govori o tebi nego sve zajedno.

Znaš, Čedi u ovom trenutku retko ko će priznati da nije bilo lako 2004. godine sa Koštuničinom vlašću i onom Udbom tada da napraviš stranku. To stvarno nije bilo lako, to je morala da bude jedna lična hrabrost. Niko neće da kaže da je on šef jedine parlamentarne stranke koji će reći Sjeverin i Srebrenica, on će reći genocid u Bosni i na Kosovu, on će reći da je Kosovo nezavisno. To takođe nije mala stvar. Mislim da niko neće reći da to grozno obezbeđenje koje ide sa njim je potreba zbog realne opasnosti. Moj problem sa LDP-om i dalje ostaje ono u vezi sa privilegijama. Ja mislim da tu sa strane LDP-a i Čedomira Jovanovića jedna stvar se nije dogodila. Ja nisam od njega očekivao izvinjenje zbog toga što on živi na Dedinju ili ima džip, nisam očekivao ni objašnjenje, nego sve što je bilo potrebno, to je moj skromni sud, je bio jedan mig da on kapira o čemu mi pričamo. Samo to. I plašim se da je Čedomir pokazao jedno vrlo rđavu sopstvenu sliku, a to je da on nema sposobnost da menja sebe, a hteo bi da menja Srbiju. Meni je to malo psihološki problem – kada nisi minimalno sposoban sebe da pomeriš. LDP ima tu kombinatoriku i u republičkom parlamentu i u nekim javnim preduzećima u gradu. To je sve prilično klimavo i s velikim upitnikom. Ako ljudi u LDP-u ne vide da je ovo što sad ja izgovaram posledica toga da sam ja zabrinut i za njega i za sebe, za njih i za sebe i za tu uopšte našu opciju, ako umesto toga opet bude ono poređenje sa Sartrom i Kamijem, kako da kažem, onda kao one babe što kažu – izvinite ako je bilo nešto, hvala, niste trebali i doviđenja, prijatno. A s druge strane, brate, da ode taj LDP u vražju mater, šta ćemo onda. Pazi, najoptimalnija opcija koja se verovatno neće desiti u ovoj ludoj zemlji jeste da na sledećim izborima dobiješ LDP, DS i SPS. Pazi gde smo mi došli, znači da se ja molim bogovima sreće da budem sa Krkobabićem. Taj socijalni banditizam, ta horda od 1,6 miliona penzionera. Pa moji roditelji su penzioneri, ali moj otac kaže – dosta je nezgodno, moja penzija je veća od tvoje plate. Pa da, jeste. I ja treba da se nadam toj opciji, jer kažem ti, to je jedini način da za 10 godina nekog vazduha ostane ovde. Ako Čeda ode u političku penziju ili se skocka negde u Demokratskoj stranci, mislim, to je super, ja nemam ništa protiv, ali samo se pitam da li neko razume da je otišla cela jedna politička opcija na otpad, na otpad. Znači, ljudi kao što sam ja, mi više nećemo glasati. Ej, moja majka, pazi, koja stvarno ne zna mnogo o tome, bili su izbori u Zemunu ja sam je pitao za koga ćeš da glasaš, ona kaže, onako ponosno – za Rasima Ljajića. Ja kažem – šta je ovo, ljudi moji, razumeš, ljudi su prolupali, normalni ljudi više ne znaju šta da rade. Tako da, to sa LDP-om ja mislm da je to ozbiljna pokerska utakmica, ulog je preveliki za zezanje.

Pre par nedelja je bila velika fora kada su sa B92 Živkova izbacili, ali ja ću te podsetiti da je bila ogromna fora i kad su Ivana Torova izbacili iz Politike, pa nikom ništa. I mislim, pravo da ti kažem, tvoj šef je danas dobio Legiju časti, kako bih ti rekao, mislim, i Veran Matić je nekad bio na našoj strani. Onda su počeli kvartalni izveštaji finansijski, onda je počeo Veliki brat. Ja se na njega uopšte ne ljutim, ali kako je Živkova sklonio. Živkov je sigurno dobijao hiljade evra mesečno, hahaha, a sklonio ga je zbog finansijskih razloga. Neka se pripremi Peščanik. Ako je ono što je Živkov rekao najstrašnije što je neko rekao Tadiću, pa znate šta, ono je satira, pod jedan, i ono je bilo prilično bezazleno, ali je on morao da ode. B92 je bio nezavisni, alternativni medij, to je nestalo i oni su doprineli ovoj situaciji da je sve glupo.

Znaš, sve je stanje nacije, pošaljite SMS, 69,27% građana misli ovo ili ono. Sve se, brate mili, spinuje. Kad je ubijen ovaj navijač Tuluza odmah je Boža Prelević došao da nam kaže – imate navijačkog nasilja, molim vas, svugde u Evropi. Znaš šta, oprosti, Utisak nedelje je emisija koja na najstrašniji način radi, to je relativizacija svega pod milim bogom u ovoj zemlji. Ničega nema, ni nasilja, ni fašizma, sve je okej, i stalno je 3 na prema 1. Evo, ovo sa Brankom Prpom pre neki dan je bilo 3 na prema 1, šta sad ta žena da kaže kad čovek dođe i kaže – komunisti su ubili pola miliona Srba posle 45-e, ko će to da brani, ko će s mrtvim ljudima da se igra. Ja mislim da ne samo da je glupo da mi nešto pitamo ili kažemo, nego nemaš više ni gde da kažeš. Šta je Danas, šta je Vreme? Znaš čega se ja plašim, da svako od nas izbroji koliko je prošlo od 2000. do danas, ej, meni je to mnogo. Tebi je verovatno još više, a i meni je mnogo. Srbija je idealno mesto da mi budemo kao Južnoafrička republika, to je ono da ne smeš do parkinga da odeš, nisi siguran ko će da te zaskoči sa leđa. Ja mislim da ovde niko neće mnogo da se uzbudi dok ne bude sto mrtvih nedeljno, dotle, došao medved, otišao medved, došao Bajden, otišao Bajden, nismo u NATO, jesmo u NATO. Ako još jednom čujem Đelića da je rekao da će nam odmrznuti Sporazum o stabilizaciji, naći ću ga! Svaka tri meseca meni neko priča o Sporazumu o stabilizaciji, oni se zajebavaju s nama, zajebavaju se sami sa sobom.

I još nešto, znaš šta je još sociološki zanimljivo, ova potpuno nova kultura sećanja koja se sad sama od sebe definisala. To sam ukačio tek ove godine, svakih mesec dana, ono, B92, RTS, sećamo se 95-e, progonjeni ljudi iz Krajine, tuzlanska kolona, Bratunac. Pazi, ovde se formira jedna kultura sećanja koja je potpuno gubitnička. Mi ne možemo da budemo nikakvi pobednici, ali ako ti ovim mladim ljudima kažeš da tebe ceo ovaj Balkan aktivno 150 godina samo kolje, šta će oni da misle. I ovo sa Rusima, mislim, to je stvarno. Kada su Rumune pitali posle Drugog svetskog rata kakva je njihova spoljnotrgovinska razmena sa Rusima, oni su rekli – odlična, oni nama uzimaju ugalj, a mi njima dajemo žito. I Tadić je meni kao što mi je Milošević čestitao 99-e pobedu nad NATO-om, tako meni sad Tadić čestita ovaj kredit sa Rusima. Ne, uopšte ne moraš, mislim, možda je bolje da nam ništa ne kažu, neka potpišu, stigne u parlament, ratifikuju, pa mi saznamo šta smo potpisali, i ovako ćemo saznati nedelju dana kasnije, dovoljno kasnije da je već mastilo osušeno. Ja se osećam trajno kao da neko svako jutro kad se probudim u Srbiji me lupi čekićem od 50 kilograma po glavi. Tu Srbiju kad pogledam, to je kao moja država, ja hoću da ljudi žive ovde bolje, da se ovo nekako stabilizuje, ali se bojim da se toliko sve rašrafilo, kao onaj u Ko to tamo peva autobus, to uopšte ne znaš kako ide, kako se to uopšte održava na drumu. A Tadić vozi, on je Miško.

Svetlana Lukić: U sredu smo u Obrenovcu održali promociju Peščanika. Tamo su govorili Mirko Đorđević, Teofil Pančić i Žarko Korać.

Teofil Pančić: Nije sporno da predsednik Rusije dođe u Beograd, nije sporno da se sa Rusijom sarađuje ekonomski i na razne druge načine. Sporno je, međutim, kada se to pretvori u ono u šta se pretvorilo, a pretvorilo se u jednu vrstu idolopoklonstva, gotovo predaje zemlje i njenih resursa, dakle, u ruke jedne sile koja nije, da se mi ne varamo, baš poznata po nekoj preteranoj obazrivosti prema zakonima demokratije i tome slično. Problem je u tome što u ime čuvene odbrane Kosova mi zapravo Rusiji dajemo blanko poverenje i blanko kartu da čini sa nama manje više šta god joj padne na pamet. Pa tako je recimo meni strašno zanimljivo kada svi, od recimo ambasadora Rusije, pa do samog Medvedeva, svi govore kako eto, Rusija nema ništa protiv da Srbija bude članica Evropske unije, jer to meni zvuči kao, znači mogla bi i da ima nešto protiv. I kad bi imala nešto protiv, šta bismo onda mi radili, onda bismo mi valjda salutirali i rekli – pa dobro, onda ništa. Dakle, mi smo zapravo dovedeni ili polako postajemo neka vrsta poluvazala jedne zemlje samo zato da bi jedan uski krug političke kaste profitirao na toj virtuelnoj borbi za Kosovo. I da bi se nafatiralo nešto para da se zakrpe makar one najveće rupetine u budžetu, što je opet naravno potrebno zarad opstanka na vlasti. E, to je ono što je problem.

Ako me pitaš za bizarnosti koje su vezane za to, ja sam pisao o tome i u svojoj novoj dnevnoj kolumni na sajtu Peščanika. Meni je bilo strašno zanimljivo kako su ovi valjda u skupštini grada ili tako negde u nekom protokolu povodom ove posete prikazali četiri slike sa ruskim motivima pokojne Olje Ivanjicki i među njima je bila slika koja se zove kao nešto “Čuda se dešavaju na trgovina, naročito ako su crveni”, a ona je posvećena tome kako je, setićete se, osim možda najmlađih među vama, kako je 86. godine onaj mladi Nemac Matijas Rust ili Rast, kako se već izgovara, sleteo svojom malom Cesnom na Crveni trg. I sad, to jeste neki ruski motiv u smislu da se dešava u Rusiji, međutim, ako ćemo realno, to je jedna vrsta subverzije i ponižavanja jedne imperije, kada neko s nekakvom Cesnom doleti usred hladnog rata nasred Crvenog trga. Tako da sam ja rekao da postoji neki naš čovek tamo u toj skupštini koji očigledno na taj način malo zeza Ruse i to mi se dopalo. To je ostalo kao neka vrsta prateće bizarnosti, ali bojim se da se tu ta šaljiva strana priče i završava i da mi zapravo još uopšte ne znamo pravu cenu pompe oko ove posete, ali bojim se da ćemo je saznati na najteži mogući način.

Žarko Korać: Ja se bojim da je ova naša vladajuća garnitura ovo shvatila kao veliku podršku svojoj mudroj politici oslanjanja na četiri stuba. Ja to zovem stočić sa četiri nogice, a možda ih ima još. Ali kad već govorimo o skupštini, njegov govor, bio sam radoznao šta će on zapravo reći. Najveći deo poslanika je doživeo hladan tuš, jer je Medevedev rekao tačno ono što u Srbiji niko ne želi da čuje, a što je inače tačno. Zovete ga kao predstavnika bratske pravoslavne Rusije, vi očekujete da se on bori za Kosovo kao podrška jednoj maloj bratskoj slovenskoj pravoslavnoj zemlji na Balkanu, a čovek govori o antifašizmu. Ali ono što je sigurno to je da je ta cela poseta bila ipak obeležena jednom strašnom inferiornošću koju imaju mali narodi kad primaju nekoga iz velikih naroda. Nismo mi u tome ništa jedinstveni, u Prištini su upravo nazvali trg po Klintonu i napravili mu spomenik, pazite, čovek je živ, već mu prave spomenik. Znači, mene legitimišu kad ulazim u skupštinu kroz dva prstena policajaca, uzimaju poslanicima legitimacije da vide da li mogu da uđu. Na šta to liči, ovo je moja zemlja, s kojim pravom mene neko legitimiše kad treba da uđem. Bio je predlog da prva tri reda poslanici oslobode za rusku delegaciju. Kad je Čedomir Jovanović konkretno u tom slučaju pitao – a zbog čega treba da se sklonimo, hoćete nam reći ko će tu sedeti, onda je ispalo da je ta delegacija ruska predsednik moskovske banke u Srbiji, predsednik njihove naftne industrije, znači sve ljudi koji su ovde. I onda su svi ostali članovi poslaničkih grupa rekli – pa nećemo da se sklonimo. I onda, kao što ste primetili, u tim prvim redovima je sedeo samo ruski ministar spoljnih poslova Lavrov, sedeo je ministar spoljnih poslova Srbije Jeremić, sedeo je u jednom trenutku Medvedev. Drugim rečima, oni su hteli da idu tako daleko da sklanjaju poslanike da bi seli neki ljudi u ta prva tri reda. I za mene je ta servilnost sa kojom se on dočekuje, a on namerno bira 20. oktobar, to je jedan šamar našim vlastima. On dolazi namerno 20. oktobra na dan oslobođenja Beograda, on vas podseća. Za mene je znači tužno bilo sve, i ta ideološka konfuzija u Srbiji koju je odslikala ova poseta i ta inferiornost naših predstavnika vlasti koji, eto, idu tako daleko da hoće da počiste poslanike. Pazite, on se obraća poslanicima, vi hoćete da ih sklonite tamo sa onih mesta gde sede. To je na mene ostavilo jedan strašno mučan utisak.

Mirko Đorđević: Skrajnuli su ministre u skupštini, hteli da ih oteraju. Ma što su oni skrajnuli ministre ni po jada, nego što su juče bili pritvorili narod Beograda. Juče je to delovalo sablasno nekako, ali da nevolja bude veća, još se politički mudraci, otvorite novine, nisu sporazumeli da li je taj 20. oktobar 1944. godine bio dan oslobođenja ili početak nekakve rusko-komunističke okupacije. Većina je zasad za ovo drugo, pa možda je i dobro što je vladar velike zemlje došao da podseti da nije to baš bila okupacija. Odmah su potegnute vekovne istorijske rusko-srpske veze, ako se ne varam, ustane poglavar naše države, juče je u jednom momentu izgovorio, korigujte me, pronađen je dokumenat koji govori da su srpsko-ruske veze bile jake 1510. godine. Gde je on to pronašao, a to imate u čitankama inače, u boljim čitankama, ne u ovim današnjim udžbenicima koje štampa Zavod za izdavanje udžbenika.

Srpsko-ruske veze, evo i ja nekoliko rečenica da kažem, nisu nikakav kontinuitet nego linija koja ima svetle i tamne delove. Rusko-srpske veze počinju u 13. veku sa Svetim Savom, princ Rastko, treći Nemanjin sin koji je imao vladalačka prava jednog dana je nestao sa dvora. Na dvoru je boravio nekoliko dana neki ruski kaluđer, došao je iz Rusije, naši stari pisci ga zovu Rusak, Rusnak. Rusi su njega odveli u Svetu Goru, to je urađeno protiv volje naroda, protiv volje države, protiv volje vladara Stefana Nemanje, protiv volje vladarke Ane. Stari autokrata Nemanja istoga dana uputio je oružanu poteru, mi bismo danas to rekli specijalce, u potragu. Naređenje je bilo živa ili mrtva da ga vrate. Stigli su, bilo je kasno, onaj Rus je već postrigao Savu i bacio kosu, Sava se već bio zakaluđerio. Eksteritorijalno je odsutan. Tako su počele srpsko-ruske veze. Ko sve nije čekao u istoriji Ruse i ko sve nije negovao tu divnu legendu o legendarnom kozačkom kopitu.

Setite se prvog našeg predsednika vlade, zvao se prota Matija Nenadović, u mantiji, on je peške kao predsednik vlade putovao u Rusiju. Nije došao do cara, lakše je bilo doći do boga nego do ruskoga cara, ali došao je do ministra spoljnih poslova koji mu je rekao – proto, koliko se sećam, Srbija je tamo negde na Balkanu bejaše. Kad mu je prota objasnio, on je rekao – proto, nema ništa od toga, mi smo sklopili mir sa Portom, sa Turskom, vraćajte se. Pa je čekao Ruse Karađorđe i nije ih dočekao, pa ih je čekao nesrećni Stevan Sinđelić na Čegru, na domah ruke su bili, video ih je dok je Ruždi paša napredovao, nisu stigli. Bili smo zajedno 44-e, to je tačno, ali već 48-e uhvatili smo se za gušu mi i Rusi. Pa Milošević se bio okrenuo protiv Jeljcina. Srbi su se podigli, akademik jedan se podigao na čelo narodnih masa ispred ruske ambasade da izraze divljenje pučistima koji su hteli da ubiju Jeljcina. Naravno, Jeljcin je to dobro zapamtio. I to što se sada ti odnosi vrte i unapređuju, to u principu nije loše, ali je veliko pitanje koji nam to kolektivni sistem bezbednosti Rusi nude.

E sad vidite, tu je nešto bitno, 20. oktobra 1944. godine Beograd je ipak oslobodila jugoslovenska vojska, a sa združenim snagama ušao je general Ždanov. Negde oko pola dva završeno je bilo sve, negde u 3 sata poslepodne Ždanov koji komanduje tom operacijom izdaje jedno čudno naređenje svom ađutantu – organizujte mi da svi budu prisutni, i maršal Tito i svi, biće veliki prijem ćemo prirediti u hotelu Mažestiku u čast oslobođenja Beograda, da proslavimo, a vaš je zadatak, idite mi dovedite patrijarha srpskog da bude u čelu sofre. Ađutant se vraća, odlazi u Patrijaršiju i tamo mu mitropolit Josif kaže, koji je rukovodio crkvom, naš patrijarh je kad je Nemačka napala Jugoslaviju zatvoren i još uvek je u zatvoru. Mitropolit Josif je došao, blagoslovio skup i pozdravio orla slobode koji klikće sa Avale itd, to je objavljeno. A danas se i srpska crkva, kao što se država stidi antifašizma, i srpska se crkva stidi svoje antifašističke prošlosti.

Patrijarh Gavrilo je 27. marta sa balkona Patrijaršije pozvao narod da svi izginemo, deco svetosavska, da se odupremo Hitlerovoj tiraniji. U Rusiji danas niko ne sme da slavi kvislinge i da revidira istoriju. Znate li zašto? U Rusiji ovakva kakva je donet je zakon kojim se prete stroge kazne svakom pokušaju revidiranja istorije Drugog svetskog rata. Kod nas mirne duše ubismo se od rehabilitacija, zapelo je, jedino ne možemo formalno Hitlera da pomilujemo, jer on je ipak građanin Nemačke.

Žarko Korać: Da je to samo pitanje istorije onda bi se time bavili istoričari. Međutim, vi ovde govorite o sistemu vrednosti koji se krije iza te revizije. Znači, vi prikazujete 27. mart kao zaveru engleske obaveštajne službe, zamislite, veće poniženje jedan narod o sebi ne može da kaže, da je u stanju desetine hiljada na ulicu ljudi da izvede neka obaveštajna služba. To je naravno do te mere besmisleno, ali vi hoćete da kažete da je borba protiv nacizma, borba protiv okupacije bezvredna. I vi revizijom istorije u stvari želite da jedan drugi sistem vrednosti u ovom društvu stavite, a taj sistem vrednosti je zapravo odbacivanje zapadne civilizacije kao nečeg trulog i dekadentnog, sa tom sumanutom tezom da je samo vizantijski krug kulturni sačuvao dušu, a da je zapadni u materijalizmu svome i tržišnoj privredi i kapitalizmu izgubio dušu. Rusija treba da postane politički model gde se ljudima u stvari dopada to da praktično dominira jedna stranka. Ovde se vrlo svesno želi da se spreči da Srbija u svom razvoju demokratskom, državnom, ekonomskom postane deo Evrope u kojoj se ona nalazi i da je opet odvedete negde, što zaista podseća na ono što je govorila Mira Marković. Ona je na kraju, ako se sećate, pisala da se sunce rađa na istoku. Ona je putovala u Indiju, Karić je platio silne pare da se knjiga prevede, kako je pisalo, na indijski. Ja nisam znao, pošto Indija ima samo jedan zajednički jezik, to je engleski, ima još jedno četiri stotine koliko znam jezika.

I ono što je za mene ovde duboko zabrinjavajuće i s tim završavam, je što se ovde ova borba prividno vodi oko istorijskih činjenica. Odnos prema Rusiji ima još jednu dimenziju. Moram da kažem da je on pokriće za neuspehe u našoj tranziciji. Vi stvarate jednu fatamorganu da vi imate neku alternativnu politiku, eto, možete neki sistem bezbednosti s Rusijom, kakav tačno, možete ekonomski da se vežete za Rusiju, ne znam tačno šta to znači. Najveći investitor u Srbiju, najveći izvoz iz Srbije sve ide u Zapadnu Evropu i okruženje, tako da je taj privid oslanjanja na Rusiju ekonomskog, pa sad pričaju vojnog i nekog drugog, je u stvari samo jedno pokriće za neuspehe velike naše u tranziciji i nemogućnosti da brže se menjamo i da brže postanemo deo onoga kruga zemalja kojima mi realno i pripadamo. Tako da je Rusija u ovom slučaju neka vrsta alibija za neuspehe našeg društva u tranziciji.

Teofil Pančić: Šta je bio kraj 80-ih, šta je bila pobuna u Češkoj? To je bila pobuna za slobodu, da možeš da putuješ gde hoćeš, da možeš da radiš, da govoriš, da pišeš slobodno. Šta je bila pobuna, takozvano događanje naroda kod nas? Ništa od toga, nego kolektivna etnička prava, borba za ispravljanje svega mogućeg, od ishoda kosovske bitke, pa do ishoda Drugog svetskog rata. Ugrožena braća ovde, ugrožena braća onde, to je bila ta priča. Za mene je to veoma primetno i prisutno, forsiranje Dodika, a opet ne zaboravimo da je Dodik onaj koji poslednjih godina insistira na definitivne destrukcije Bosne i Hercegovine, što će reći da Dodik zapravo finalizuje ono što su radili ljudi kao Radovan Karadžić, Ratko Mladić i naravno Slobodan Milošević. Dakle, ono zbog čega su ti ljudi u Hagu ili se kriju od Haga, to je ono što Milorad Dodik zapravo dovršava takozvanim mirnim sredstvima. Nema ničega sramnijeg po meni u aktuelnoj politici zvaničnoj Srbije, i to Srbije sa njenom demokratskom, proevropskom itd. vladom, od toga što iskazuje tu vrstu respekta prema Dodiku. Mislim da je najmanje što Beograd i svaka vlast u Srbiji nakon 2000. duguje Bosni i Hercegovini, strašno poharanoj, pobijenoj, proteranoj, uništenoj, najmanje što dugujemo jeste da se ne gura ljudima prst u oko i da se ne podržavaju takvi ljudi kao Dodik. Mene je naprosto kao građanina ove zemlje sramota kada vidim da je Dodik u ovoj zemlji uvažena ličnost.

Žarko Korać: Sledeći koji mogu da dođu na vlast su Srpska radikalna stranka i Toma Nikolić, nisu građani Srbije glupi, oni ne vide ozbiljnu političku snagu koja bi bila stvarna alternativa. Tadić je alternativa. Ako je ovakva alternativa šta je onda alternativa alternativi?

Teofil Pančić: Vi kad pogledate strukturu glasova koje su dali građani Vrbasa vama je jasno da su građani Vrbasa razmišljali samo o jednoj stvari, a to je princip manjeg zla.

Žarko Korać: Zamislite selo u koje dolaze u tri dana dva podpredsednika vlade, jedan ministar, paketi su deljeni, u subotu celu noć su zvonili ljudima na vrata, asfaltirani su putevi, izvršena je gasifikacija, otvorena je renovirana škola, obećano da se izgradi još jedna škola pored. Vi ne možete zamisliti koliko miliona je ubačeno u Vrbas. Daj bože da i vi imate lokalne izbore, procvetaće vam Obrenovac. Brzo srušite opštinsku vlast, svi će da na vas zajašu.

Svetlana Lukić: Čuli ste šta su Obrenovčanima govorili Žarko Korać, Mirko Đorđević i Teofil Pančić. Maločas nam je stigla najnovija, peta dnevna kolumna Teofila Pančića koju možete pročitati na našem sajtu pescanik.net. Tu su i najnoviji tekstovi Vladimira Gligorova, Ivana Torova, Žarka Koraća, a preveli smo i nekoliko tekstova iz ruske opozicione štampe. Za kraj emisije čućete književnicu Dubravku Ugrešić koja govori svoj tekst Razglednica sa ljetovanja.

Dubravka Ugrešić: čita tekst Razglednica sa ljetovanja

Emisija Peščanik, 23.10.2009.

Peščanik.net, 23.10.2009.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić-Vodinelić – Časni sudija Nebojša Simeunović

Vesna Rakić-Vodinelić – Nasledni krunski svedok

Tamara Kaliterna – Od oktobarske revolucije do majskog prevrata

RADIO EMISIJA br. 65.