Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Pre dve godine, ili tek nešto manje, tamničar je proglasio vanredno stanje. Zaključao je u kuće babe i dede, izveo vojsku na ulice. Pojavljivao se kao upravnik svega što je još živo, ili samo što nije umrlo. Mislio je glasno na kakve muke da nas stavi, odredio balove vampira za najstarije i put ka bakalnicama tek koji čas posle gluvog doba a pre prvih petlova. Za neposlušne su parcelisana grobna mesta svuda gde mesta ima. Rekao je da će groblja biti tesna za onoliki narod i njegovu budućnost.

Proglasio je pobedu nad virusom pred izbore, Predrag Kon je overio smrt bolesti, govoreći kako je vreme da se vratimo uobičajenim radostima. Broj obolelih je bio desetak, broj umrlih pet-šest. Dobio je izbore, svi pobednici su se na balu trijumfa međusobno izljubili tri puta po tri puta. Igralo se Žikino kolo i Kukunješte, Ana je pokazala svoju ozarenost folk đuskanjem i pobedničkim podvriskivanjem. Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine. Ništa nije moguće bez te jedine mudrosti Mitra Mirića.

Voleo je sintagmu iz filmova o nacistima „policijski sat“. Želeo je da tih časova bude što više. Jedino tako se od suvišne slobode i nemira može sačuvati ipak još neprokuženo krdo nad kojim bdi ludi pastir sa svojim besnim kerovima.

Jedan najavljeni „sat“ koštao ga je pobune, koja je okončana divljačkim pirom kriminalaca, kriminalne policije i Miletovih legija. Psi su učinili sve što su mogli u raspirivanju zaraze i straha.

Kasnije je bilo i više desetina hiljada obolelih, ali nije bilo zatvaranja, a iskopani grobovi su čekali nove doseljenike. Koliko je naroda pomrlo, to je tajna brižne države, čiji je tragikomični krizni štab nepogrešivo donosio najgore odluke. Gospodar zaraze je davno digao ruke od svoje haotične klinike. Evo, uskoro će kraj pandemije, bar se tako misli. Ukidaju se mere, vraćamo se normalnim oblicima umiranja. Kao što je rat, na primer.

Pamtite li sve ovo, podanici, ili makar nešto od toga? Ili je sve najgore isparilo iz nepouzdane memorije pred još gorim i odvratnijim?

Ako bih birao reč pandemije, ružni pojam koji se iz nekih razloga ne zaboravlja jer je obeležio početak masovne traume, onda je to svakako respirator.

Nikada nisam znao šta je to, a ni sada, hvala tvorcu nemam saznanje o toj napravi. Ne sumnjam u njenu važnost za masovno zdravlje, mada… Moja komšinica Mitra, 80 godina, koja je u Batajnici odležala mesec dana i preživela, priča o svom iskušenju putovanja ka onostranom: Za malo da me ture na taj respirator! Doktor, bog mu dao zdravlje, reče, neka još malo bude na kiseonik, pa će da vidimo. A svi u sobu smo znali – koga tamo metnu, na taj respirator, posle obavezno ide u vreću.

U martu pre dve godine, tamničar je govorio samo o respiratorima. Ako isključimo potrebu širenja nezasitog grobnog prostora.

Nabavili smo još petsto. Ili sedamsto respiratora. Ne hvatajte me za reč. Sve što umem i mogu, učiniću da ih imamo bar još hiljadu. Imaćemo najviše respiratora u ovom delu sveta. Možda najviše uopšte. Respiratori su kao suvo zlato, niko nije lud da daje respiratore. Ali, meni su dali. Ne pitajte me odakle mi pare ni ko mi je dao.

Pokazivao je skladišta u kojima su stajali predmeti zavijeni u celofan: evo, vidite, ovo su respiratori. Jedan moj prijatelj iz jedne velike zemlje mi je dao. Ostavio je svoje ljude bez respiratora, a meni je dao. I daće mi još. Uskoro će ovi respiratori biti instalirani i stavljeni na raspolaganje pacijentima.

Upravo sam krenuo u novu potragu za respiratorima. Ne pitajte me gde ni kako. Samo ako načujem gde ih ima, sam ću da pilotiram avionom, poletim, letim, sletim i donesem ih ovde. Niko mi ne treba, sam ću da utovarujem. Bez respiratora mi ne smemo da čekamo sutrašnji dan. Respirator je život, ja neću da se igram sa životima naših ljudi. Ne mora niko da mi zahvaljuje, ako spasem bar jedan život, to će mi biti nagrada za hrabrost i sve sudnje muke kojima sam izložen oko respiratora. Niti spavam niti jedem, samo mislim o respiratorima.

Evo gledajte, ovo su respiratori. Ništa me ne pitajte šta, kako, koliko i odakle. Objasnio sam lekarima kako se to koristi, evo ni Lončar nije znao. Pokazaću svima, pluća sama rade, ovo diše umesto vas. To je respirator, ponižavao sam se, molio i kumio da bismo ih imali više od svih. I još ću, nemam sa tim problema.

Ključar se u neko doba zasitio te sumanute igre i našao sebi novu. Jesmo li zaista imali preko 1.500 respiratora? I šta je bilo sa njima? Možda su samo bili iznajmljeni i vraćeni prijateljima. Ili odneti na crno tržište odakle su i stigli.

Profesor Čupić je uveren da je priča o ventilatorima za pluća vrlo mračna. Tačnije, da su poslovi oko kupovine, pilotiranja i raspodele bili sumnjivi, ilegalni i koruptivni.

Odgovora o tajnama respiratora nema i neće ga biti, niti je ovaj tekst napisan da bi se odgovor tražio. U pitanju je samo reč, koja je opstala kao obeležje gubitka svakog kontakta sa pameću, zdravljem i bolešću. Ostaje nam respirator in memoriam, kao simbol borbe za neznalačku prevlast nad skupim pojmovima. Šta je za Gospodara zaraze respirator kao predmet? Pa ništa. Samo deo bolesne logoreje koja otežava disanje svima koji to pokušavaju. I bolesnima i onima koji još ne znaju šta im se sve dogodilo.

Duško Radović je ovako govorio: „Ako ne znate šta vam je, pogledajte gde vam je. Pa ako ga ne nađete – to vam je što vam je.“

Peščanik.net, 11.03.2022.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)