Ukrajina, foto: Sergei Chuzavkov, AP
Ukrajina, foto: Sergei Chuzavkov, AP

Sada je i onim najnadmenijim skepticima postalo jasno da spor Rusije i EU u vezi Ukrajine nije spor dva privredna subjekta oko ekonomskih interesa i višemilijardnih dugova ili kredita. Svi oni koji su tvrdili da izbor evropskog puta Ukrajini neće doneti nikakva osetna preimućstva i finansijske olakšice, trebalo bi sada da stanu u ćošak i da se tamo stide. Suština izbora je ležala i nečem sasvim drugom. Marksistička ideja o srećnom životu koji se meri blagostanjem i stabilnošću, sada je u Ukrajini odgurnuta u zadnji plan. Viktor Janukovič ne samo da se odrekao evropskog puta, nego je izabrao put ruskog autoritarizma.

Postalo je do kraja jasno da orijentacija na Rusiju zapravo znači put u policijsku državu, sistem koji u Ukrajini može biti mnogo očiglednije tako označen od onog koji vlada u samoj Rusiji. Oni su nedeljama stajali na raskršću i to stajanje na Majdanu, nezavisno od daljeg toka događaja, pamtiće se kao srećni trenutak ukrajinske istorije. A današnji izbor ukrajinske vlasti (zabrana protesta) će biti trajna lekcija budućim pokolenjima: žurite ka bogatstvu(?) – pašćete u ropstvo.

Ukrajina je danas u oblasti represivnog zakonodavstva ne samo stigla Rusiju, već ju je u koječemu i prestigla. Mlađi brat Vitja odlično je savladao gradivo i usvojio znanja i iskustva svog starijeg brata Vove. Trebalo je samo iskopirati ruski autoritarizam i još ponešto na to dodati, i pred nama se ukazao ukrajinski san Viktora Janukoviča. I ukrajinska opozicija uopšte ne mora da sumnja u to da će se sa represijama odmah početi, i da će se one sprovoditi sa istom onom bezobraznom i bahatom pravnom samovoljom sa kojom je čitav ovaj paket novih totalitarnih zakona 16. januara i bio donet.

Ukrajinskom društvu je ostalo vrlo malo vremena za dostojan odgovor. Ako Janukovičev napad na ukrajinsku slobodu ostane bez adekvatnog otpora, Ukrajina lako može potonuti u mrak autoritarizma koji će trajati godinama, ako ne i desetinama godina, sve poslušno sledeći bezumnu rusku politiku.

Nažalost, ukrajinska opozicija je počela da ponavlja greške ruske opozicije iz 2011: na putu osvajanja demokratije nema zaustavljanja. Ako se neprestano ne pojačavaju napori, ako se stalno ne otvaraju nove linije fronta, vlast se vrlo brzo osvešćuje od prvobitnog šoka i brzo skuplja snagu da svojim načinom odgovori na društveni protest. Jer samo stajanjem na trgu je nemoguće pobediti, kolko god se ljudi na njemu sakupilo.

U međuvremenu je Rusija posejala nova zrna mržnje prema sebi. Ona je ponovo nastupila u ulozi podjarmljivača tuđe slobode, ovoga puta ne silom oružja već snagom novca, uz pomoć svojih štićenika i sprovodilaca svojih interesa. I mada to nisu njeni interesi nego interesi jedne uske grupe uzurpatora u njenoj vlasti, u svetu, a pre svega u Ukrajini, svi će govoriti o Rusiji. Jer ruska vlast u naše ime učestvuje u gušenju ukrajinske slobode. U naše ime Kremlj potkupljuje ukrajinske političare spremne da prodaju svoju zemlju radi ličnog bogaćenja ruskim parama. U naše ime dejstvuje vlast koju nismo mi izabrali. I zato se ne treba (po ko zna koji put) ponovo čuditi „zašto nas Ruse u celom svetu ne vole?“ To je zato što mi dozvoljavamo našoj vlasti da se iživljava ne samo nad nama, već i nad drugim narodima.

Aleksandar Podrabinek, Ежедневный журнал, 17.01.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 23.01.2014.

UKRAJINA