Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović
Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović

Naslov je neprecizan, jer Biković nije jedini. Ali, pre nego što dođemo do toga, par ograda. Nije moje da pišem o tome kakav je glumac Miloš Biković. Nećemo ovde ni o nahvaljenoj i nagrađivanoj HBO-ovoj seriji „Beli lotos“. (To što se meni ta serija ne sviđa, nebitno je za našu temu). Stoji da je popularna i da su kritičari i publika njom zadovoljni. Ovde nas zanimaju dva ministarstva spoljnih poslova i njihovo zanimanje za američku seriju i glumce iz njene treće sezone.

Siguran sam da ministarstvo spoljnih poslova Ukrajine, usred rata, ima posla preča i pametnija od razmišljanja o glumcu iz jedne serije. Siguran sam da ministarstvo spoljnih poslova Srbije – zemlji u večitoj posleratnoj ili predratnoj krizi – ima mnogo poslova prečih i pametnijih nego što je sastavljanje odgovora na besmislene postove po društvenim mrežama ukrajinskog ministarstva spoljnih poslova. Ali, ko sam ja da sudim. Jer evo: Ukrajinci iz tamošnjeg ministarstva spoljnih poslova napali su američku TV mrežu HBO jer je pozvala Miloša Bikovića da glumi u trećoj sezoni „Belog lotosa“. Pitaju Ukrajinci Amerikance: je l to znači da podržavaju istrebljenje Ukrajinaca? Ispade Biković istrebljivač.

Naše – bolno je kad se napiše da je naše, al kad jeste – ministarstvo pak odgovara ukrajinskim kolegama da Biković ne zagovara genocid nad Ukrajincima i to argumentuje na sledeći način: Biković je jedan od „srpskih“ najboljih i najpopularnijih glumaca; iako mlad, ostavio je već trag i u „srpskoj“ i u „međunarodnoj“ kinematografiji; konačno, odlikovao ga je Ivica Dačić, dok je – Dačić dakle – bio ministar inostranih poslova. Ima to smisla: na budalastu optužbu, budalast odgovor. Prva dva „naša“ argumenta promašuju temu. Moglo se samo reći da Biković nema izjava podrške genocidu.1 A koliko znamo – nema ih.

Pominjanjem Dačića, pak, kao da je naše ministarstvo dalo za pravo ukrajinskom. Mogli su ovi naši da dodaju da je Bikovića odlikovao i Putin, ako već odlikovanja u ovakvoj raspravi imaju ikakvog smisla.

Samo, naši su Putina prećutali, jer da nisu – mora da su tako nekako razmišljali – onda bi veza glumca s genocidom postala nekako suviše opipljiva. Ali, Dačić ili Putin, svejedno je. Barem kada je reč o genocidu. U stvari nije, jer za Rusiju na sudu tek treba utvrditi da li je zaista u napadu na Ukrajinu učinila genocid (šta god svako od nas ponaosob o tome mislio), dok se za Dačića zna da je bio deo režima koji je stajao iza genocida u Srebrenici. Tako je, sve braneći ga, naše ministarstvo sirotog Bikovića zapravo dovelo u direktnu vezu s genocidom. Pod uslovom da su odlikovanja relevantna za utvrđivanje umešanosti u genocid.

A nisu, barem ne ova dva konkretna. Na stranu sad što ih je Biković dobio pre nego što je Rusija (ponovo) napala Ukrajinu. Sve i da ih je oba dobio juče, to opet ne bi išlo u prilog tvrdnji ukrajinskog ministarstva. Za optužbu za učešće u genocidu ili za zagovaranje genocida potrebno je mnogo, mnogo više. Optuživši Bikovića, ukrajinsko ministarstvo zapravo je bagatelisalo čitavu tu stvar u vezi s ratnim zločinima Rusije u Ukrajini. Samo, to ministarstvo zapravo za Bikovića uopšte ne mari. Optužba je otišla na račun američke TV mreže HBO, čija je serija. Biković je za njih izgubljen slučaj, a Amerikanci bi se, kao da se nadaju u ukrajinskom ministarstvu, još mogli prizvati pameti.

U vezi s tim, uopšte nije jasno što je naše ministarstvo skočilo na zadnje noge da brani Bikovića. Jer, braneći Bikovića, to ministarstvo zapravo brani Amerikance, a to je opet sve suprotno od naše dosledno resantimanske antiameričke spoljne politike. (Stvari tako stoje i dalje uprkos aktuelnom trudu američkog ambasadora da se umili ovdašnjem kriminalnom režimu.) S druge strane, ako je ukrajinsko ministarstvo već htelo da uđe u principijelni spor s Amerikancima, zar to ne bi uradilo upečatljivije i delotvornije da je HBO-u poslalo nešto drugačiju poruku. Recimo, zar vas nije stid da snimate treću sezonu serije u trenutku kada vaša zemlja aktivno podržava genocid nad Palestincima u Gazi?

To bi se dalje moglo elaborirati na sledeći način: Palestinci su izloženi uništenju, a uništava ih izraelska vojska kao što ruska vojska pokušava da uništi Ukrajince. Ko god ne digne glas protiv izraelskog genocida nad Palestincima, prećutno odobrava i rusko uništavanje Ukrajinaca. Sve bi u toj poruci bilo i tačno i principijelno. Samo što ta poruka nije poslata. Jer, smatra ukrajinsko ministarstvo, u redu je da se snima američka serija bez obzira na stradanje Palestinaca, dok god u njoj nema „Srbina“ iz Putinovog šinjela. Isto misli i „srpsko“ ministarstvo, uz dodatak s Bikovićem. U suštini, nema spora. Sve je pogrešno u objavi ukrajinskog ministarstva. Kao što je sve naopako i u „srpskom“ odgovoru. HBO pak mudro ćuti. Kao što se ne oglašava ni američki sekretar Blinken, Bidenov glavni savetnik za spoljne poslove.

Smešna vam je i pomisao da Blinken ili neko od njegovih podređenih reaguje na objavu Ukrajinaca? Jeste, smešno je. Samo osobe iz našeg ministarstva za spoljne poslove smrtno ozbiljno shvataju ukrajinsku objavu, tako ozbiljno da se na nju morali da (naravno, glupo) odgovore.

Ruku na srce, u ukrajinskom ministarstvu nisu sasvim sišli s uma. Intuitivno, oni ispravno naslućuju da neka veza mora postojati između ratnog vođe, ratnih zločina i intelektualne i umetničke – nazovimo je tako – elite oko vođe. Na jedan način, ta elita legitimiše vođu i njegove odluke, pa tako, posredno, i ratne zločine vojske pod njegovom komandom. Samo što je naglasak u prethodnoj rečenici na „posredno“. Nekada je te posredne puteve relativno lako pokazati, a nekada iako znamo da su tu, naprosto ih ne vidimo. U tom drugom slučaju, nije posao zvaničnih institucija, pa ni ministarstva da o tome govori. To je stvar publike i javnosti.

Zamislimo sad da HBO otkaže Bikoviću – da li bi to popravilo ukrajinske izglede u ratu? Ako Biković ostane u seriji, da li ih kvari? Nije moguće odgovoriti na ova pitanja naprosto zato što su loše postavljena. I u ukrajinskom ministarstvu to sigurno znaju. Ali nisu odoleli iskušenju da pogon popularne kulture zloupotrebe u svrhe ratne propagande. Da ponovimo, time su potcenili razmere i ozbiljnost zločina nad žiteljima Ukrajine. Ali, neka oni dalje razmišljaju o tome.

Nama je čitava ta stvar zanimljiva jer Bikovića stavlja u ulogu koju je jednom davno, pre stotinjak godina, odigrala (za sva vremena) Leni Riefenstahl. Čitalac zna da se nemačka rediteljka proslavila dokumentarnim filmom s nacističkog mitinga u Nirnbergu 1934.2 O moralnim dilemama u samoj Riefenstahl i oko nje i njenog filmskog dela, maestralno je pisala naša Ildiko Lovaš u romanu „Kamenčić“. Ali, Lovaš je Riefenstahl – recimo to tako – fikcionalizovala ili domaštala. (Nije na ministarstvima da to rade.) Kada je reč o tvrdim činjenicama, iako je bila uhapšena odmah posle 2. svetskog rata, Riefenstahl nije osuđena jer se nije mogla jasno utvrditi veza između nje, njenih filmova i nacističkih zločina.

Sve tako redom važi i za Bikovića. I kad smo već kod filmske elite oko Putina, isto važi recimo i za Nikitu Mihalkova. Niz bi se po analogiji mogao nastaviti i u našoj domaćoj sredini. Hoću da kažem, glumci, reditelji… mogu biti politički idioti,3 ali i dalje dobri glumci, reditelji… Tražiti da se kazne, da im se zabrani da glume ili prave filmove jednostavno nema nikakvog smisla.

Peščanik.net, 26.01.2024.

Srodni link: Dejan Ilić – Ode Biković

UKRAJINA

________________

  1. Šta su izjave podrške genocidu, čitalac će pronaći u aktuelnim primerima javnih poziva da se Palestinci u Gazi pregaze, na šta u Izraelu pozivaju redom od političara do javnih ličnosti.
  2. Iako se danas niko ne bi otvoreno pohvalio da se ugleda na nju, niz reditelja – kako vreme prolazi sve ih je više – koristi njena vizuelna rešenja. Najsvežiji primer je film „Rebel Moon“. U polju popularne kulture, pogotovo u serijama filmova o superjunacima (i Marvelovim i DC-jevim) dominira njena estetika. Producenti i reditelji su u toj estetici otkrili efikasan pogon za zgrtanje novca. I, šta ćemo sad s tim?
  3. Baš to što je politički idiot omogućilo je Mihalkovu da snimi – poslužimo se ovde stereotipima – „istočnu“ verziju zapadne, to jest američke priče o 12 gnevnih ljudi. Njegov film „12“ iz 2007. vredi gledati uporedo s filmom „12 Angry Men“ Sidneyja Lumeta iz 1957, koji mu je poslužio kao predložak, ne da bi se povukle razlike između „istoka“ i „zapada“, nego da bi se videlo kako se u pola veka rastakao liberalni mit o pravnoj državi i na istoku i na zapadu. Na Lumetov posleratni prosvetiteljski zanos, Mihalkov pola veka kasnije odgovara elaboracijom populističkog iracionalizma. Film Mihalkova je izvanredan, bez obzira na to što su ga zajedno s rediteljem na specijalnoj projekciji odgledali i pohvalili Putin i Kadirov, i što ga je opozicija u Rusiji pročitala kao proputinovsku propagandu.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)