U sporu sa Mišom Brkićem koji se odvija već nekoliko nedelja, našla se i jedna tačka oko koje na prvi pogled nemamo previše nedoumica. Sindikalno delovanje u Srbiji jeste neadekvatno. I pored toga što sindikata ima manje[1] nego što obično navode oni koji seire nad radničkim pravima, oni u poslednjih dvadeset godina nisu ispunili ni delić onoga što im je osnovni zadatak.

Ono što mene buni je Brkićev lament nad sindikatima. Jer kada čitate njegove tekstove imate utisak da cela Srbija vrvi od spoticača novog zakona i ekonomskog napretka koji on navodno donosi. I autor kao avangardu spoticanja ističe sindikate. Time Brkić samog sebe, ukratko, stavlja u paradoksalan položaj: sindikati bi trebalo da mu, po logici sopstvenog stava, smetaju ali on se i pored toga žali na njihovu slabost. Jer notorna je činjenica da neaktivnost sindikata najviše ide na ruku onima koji su za ukidanje elementarnih radničkih prava.

Paradoks u koji je Brkić upao nije specifičan za njega: od iste boljke pati, ukratko, većina onih koji se zalažu za mere koje će radnicima smanjiti prava da bi se poslodavcima povećao profit. Iz neočekivanog lamenta nad sindikalnim delovanjem onih koji se zalažu za deregulaciju tržišta, dakle za brisanje svih posrednika između radnika i poslodavca,[2] vidi se krajnji paradoks ovih libertarijanaca koji slobodu poistovećuju sa deregulacijom tržišta (prvenstveno tržišta rada).[3] Jer nešto je tu nelogično: liberali pozivaju na kolektivni dogovor, dok u isto vreme tvrde da je kolektiv nekakva zastarela kategorija, koju što pre treba baciti u zapećak istorije, jer postojimo samo kao ekonomske individue, čiji (ponovo ekonomski) uspeh ne zavisi ni od koga drugog, a ponajmanje od nekakvog „kolektiva“. Paradoks će, međutim, postati razumljiv ukoliko se setimo da se iza kolektivnih interesa kriju neki partikularni i to interesi krupnog, nužno spekulativnog kapitala.

Postoji strukturalna nejednakost između radnika i preduzetnika: prvi na svojoj strani nemaju nikoga, dok drugi imaju ekskluzivnog nosioca sile: državu. Ukratko, u državi koja je sebe stavila u službu kapitala, poslodavci mogu da implementiraju kakav god žele zakon, a u eventualnim “pregovorima” radnici će biti svedeni na ulogu ikebane. Pogledajmo način na koji se donosi novi zakon o radu. Javna rasprava je trebalo da bude više nego simbolična predstava za javnost, ali ni kao takva nije dozvoljena. Poslodavci (u kojima bismo, da bolje pogledamo, možda mogli da prepoznamo iste onakve hohštaplere kakve Brkić prepoznaje u sindikalistima) i država su doneli zakon koji će za unapred preglasanu treću stranu biti poguban. Pozvati tu stranu na dijalog je besmisleno, a učestvovati u takvim trojnim razgovorima za sindikate bi bilo kao učešće u razgovorima u kojima su se dve strane dogovorile da treća mora biti ubijena, ali se rasprava organizuje da bi se ravnopravno razgovaralo o metodu izvršenja kazne.

Sindikati nisu podbacili kada je došlo do javne rasprave, već onda kada su dozvolili da do ovakvog predloga uopšte dođe. Time je, usput, uspela i državna korupcija sindikata o kojoj Brkić govori i koja je jedan od ključnih komponenti dvadeset pet godina starog projekta pljačke društvene imovine.


Sindikati kao politički subjekti

Sindikati su serijski propuštali prilike za delovanje: kada su, namesto da se usprotive vladajućem oduševljenju skorim ratovima, devedesetih organizovali prevoz dobrovoljaca na front; kada su, namesto delovanja protiv Miloševića i njegovih četrdeset razbojnika, odlučili da deluju u pravcu njegovog ustoličenja; kada su dozvolili da se raspadne Jugoslavija; sve su to samo rani primeri sindikalne propasti.

Jedan od retkih momenata kada je, po mom mišljenju, sindikat delovao ozbiljno je kada je organizovan štrajk 2000, koji je doveo do smene Miloševića i to bi trebalo da nam bude nauk: sindikati svoj uticaj imaju (ili ga nemaju) kao politički subjekti. I upravo je od države organizovano svođenje sindikata na dilere polutki bilo ključno za ukidanje njihovog političkog potencijal i političke moći. A u krajnjem slučaju i opasne ali neophodne ratobornosti, jer prava koja nismo spremni da branimo i silom, oduzeće nam prvi koji se osmeli da nam ih silom uzme.

Danas je glavna strategija tog oduzimanja moći uvijanje partikularnih interesa u „kolektivne“. Zadatak sindikata je da kažu da interesi kapitala nisu interesi radnika. I tu dolazimo do ključne tačke: ekonomsko pitanje je političko – koliko god nam eksploataciju koja se nalazi u srcu kapitalizma predstavljali kao neizbežnu i nadpolitičku.

Peščanik.net, 18.01.2014.

Srodni linkovi:

Novi plamen – Dušebrižništvo Miše Brkića

Srećko Mihailović – Ode Miša Brkić u ministre

Miša Brkić – Kriza sindikalne industrije

———–    

  1. Broj od 24 hiljade kojim se razbacuje naokolo je broj registracija sindikata, što podrazumeva i podružnice i centrale i nepostojeće sindikate i ko zna šta još. Sindikata ima znatno manje. Ispostavilo se da je upravo zakonski definisana obaveza prijavljivanja sindikata učinila da ih, na papiru, bude ovoliko. Razjedinjenost sindikata je, vidimo, posledica zakonske regulative. Dakle, državni projekat.
  2. Dok je na strani drugog „samo“ država kao mehanizam preraspodele u novoj akumulaciji kapitala, na strani prvog ne bi trebalo da bude nikog. Jednakost.
  3. A to je, usput, i najvažniji deo tržišta: rad je jedina nezamenjiva roba.