Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Skupština Srbije je juče, po kratkom postupku i nakon iste takve rasprave, razrešila dužnosti ministra privrede Radeta Bastu. Nepunih sedam dana ranije, Skupština je posle skoro dva meseca rasprave izglasala poverenje ministru unutrašnjih poslova Bratislavu Gašiću. Razrešeni ministar je navodno prekršio stranačku disciplinu i to je bilo sasvim dovoljno za smenu. Gašić je pozvan na političku odgovornost zbog stanja opšte građanske nebezbednosti, politizacije policije i ubistava najmanje 19 mladih ljudi u Beogradu i Mladenovcu. Kao dodatna optužba pojavljuje se i ona koja je ovih dana sve glasnija – da je Gašić u najmanju ruku bio informisan (u lošijem scenariju po njega, da je direktno podržavao) proizvodnju droge u Jovanjici. Ti razlozi i sumnje, kao što vidimo, ni izbliza nisu bile dovoljne za smenu Gašića.

To je prvi i najvažniji nivo problema. Ministri su politički odgovorni samo svojim strankama. Oni suštinski ne odgovaraju Narodnoj skupštini koja ih je birala na funkcije. Tek ne odgovaraju i ne misle da treba da odgovaraju građanima kao nosiocima vlasti koji tu vlast vrše preko slobodno izabranih predstavnika (narodnih poslanika). Da je drugačije, Bratislav Gašić bi se makar uzvrpoljio na ministarskoj stolici koja mu je dodeljena u Narodnoj skupštini. Umesto toga, on je samouvereno ponavljao da ima zaštitu partijskog vrha. Partijski vrh je to uporno potvrđivao.

Međutim, iako je zaključak o partijskoj vlasti kao nesumnjivo najvišoj vlasti u Srbiji odavno nesporan, intrigira koincidencija smene ministra Baste i odsustva smene ministra Gašića. Ta slučajnost budi sumnju da je u ovom slučaju cilj bio da se kroz kraći dramski prikaz građanima Srbije, a naročito građanima na ulici, jasno stavi do znanja (ili ako hoćete – da im se natrlja na nos) da je Vlada spremna na razrešenja, pa čak i na izuzetno brza razrešenja – ali ne na ona predložena van partijskih struktura.

Šta nas može navesti na ovakav utisak? Pre svega analiza „slučaja“ ministra privrede Radeta Baste. Ako pogledamo i dalje dostupne podatke na sajtu Bastinog ministarstva, vidimo da je on kao svoju glavnu poruku po izboru za ministra istakao sledeće:

Trudiću se da opravdam poverenje svoje stranke, premijerke Brnabić i predsednika Vučića obavljajući časno i pošteno dužnost koja mi je poverena.

Drugim rečima, Radetu Basti nije palo na pamet da se u najistaknutijoj izjavi na sajtu ministarstva zaklinje privrednom rastu ili bilo čemu sličnom iz njegove nadležnosti. On se, kako je to i red u srpskoj Vladi, zakleo stranci, predsednici Vlade, a onda čak i predsedniku Srbije (koji nije predsednik njegove stranke, više nije predsednik nijedne stranke, ali je očigledno nešto kao svestranački predsednik).

Dakle, taj i takav pokorni Rade Basta u međuvremenu i naprasno daje dve sporne izjave – da Srbija treba da uvede sankcije Rusiji (na ovo su zaboravili čak i predstavnici EU, a Basta se tobož revnosno setio) i da svi članovi Vlade treba da se pridruže protestima „Srbija protiv nasilja“. Od poverenja stranke do moralne vertikale Bastu je, prema ovako napisanom scenariju, delilo čitavih šest meseci.

Nakon spornih izjava Glavni odbor Jedinstvene Srbije, ujedno i Bastine stranke, njega 22. juna razrešava svih funkcija. Dragan Marković Palma tog dana potpisuje akt Glavnog odbora stranke, tražeći od predsednice Vlade da „Bastu smeni na današnjoj sednici Vlade“. Markoviću nije pomogao ni višedecenijski skupštinski staž da shvati da se ministri biraju i razrešavaju u Skupštini (a ne na sednici Vlade). Njemu je to ionako sve isto, jer kao i njegove kolege, uvažava samo sud sopstvene partije.

Srećom po jagodinskog šerifa, Ana Brnabić je odmah, istog dana – dakle 22. juna – prevela njegov jezik na jezik parlamentarnih procedura, pa je Skupštini predložila da Rade Basta bude razrešen ministarske dužnosti. U svom predlogu Brnabić nije navela nijedan razlog za Bastino razrešenje (recimo – da nije postupao u skladu sa politikom Vlade), već je kao razlog za razrešenje otvoreno navela odluku Glavnog odbora Jedinstvene Srbije. Brnabić je u svojoj političkoj bahatosti i/ili neznanju otišla toliko daleko da je odluku Jedinstvene Srbije, a onda i propratni partijski amin Ivice Dačića, formalno priložila skupštinskom predlogu za razrešenje Radeta Baste.

Sve ovo se – podvucimo još jednom – dogodilo u jednom jedinom danu. Stigao je partijski nalog i on je bez ikakvog odlaganja prosleđen Skupštini. Tri nedelje kasnije, Rade Basta više nije ministar (ne treba sumnjati da će Basta, kao i mnogi njegovi prethodnici biti zbrinut – nekom drugom funkcijom i apanažom).

Dakle, deluje da Rade Basta nije bio neinformisan o tome šta se od njega očekuje. Štaviše, deluje da je od početka ministrovanja znao da se po mišljenje, pa i ministarsko, ide u stranku ili na Andrićev venac. Ovaj utisak pojačava i informacija da je Basta završio srednju policijsku školu, a u MUP-u je radio punih sedam godina. On vrlo dobro zna šta je subordinacija, a Vlada čiji je bio član funkcioniše po istom hijerarhijskom sistemu.

Iz navednih razloga imamo razloga da verujemo da je Bastina smena bila samo pokazna vežba za građane. Ta vežba je trebala da nam stavi do znanja da Vlada Srbije može da smeni bilo kog ministra, za svega nekoliko sati. Ali to važi samo za one ministre koji se ogreše o nekakve partijske norme. Oni koji se ogreše o zakon, javni interes i moral, ostaju zaštićeni do kraja. To je ono što je Vlada Srbije želela da nam poruči jučerašnjom smenom. Ne trudite se protestanti i ne trošite vreme – neće biti nikakvih pojedinačnih smena na vaš zahtev. Tako kažu iz Vlade.

Međutim, praktično u istom trenutku kada je Skupština razrešila pogrešnog ministra, američko ministarstvo finansija uvelo je sankcije direktoru BIA Aleksandru Vulinu zbog sumnji u umešanost u organizovani kriminal, trgovinu narkoticima i ilegalnu trgovinu oružjem. Ove individualne sankcije direktoru BIA, čiju smenu građani takođe traže na ulici, sve više ukazuju na to da Vlada još neko vreme može da se igra smenama i odbijanjem smena funkcionera. Ali stvari se komplikuju iz dana u dan, te je moguće da će, ako ostanu rešeni da ne odlaze jedan po jedan, na kraju morati da odu svi zajedno.

Peščanik.net, 12.07.2023.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)