Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Stanje na tržištu rada je loše. Ili odlično. Zavisi koga pitate. Ako pitate državu, reći će „istorijski minimum stope nezaposlenosti“ i razne druge floskule na koje smo navikli. Ako pitate poslodavce, reći će vam međutim da postoje ozbiljni problemi jer „nema ko da radi“. Ako se dalje konsultujete o istom pitanju sa sindikatima, reći će – osim toga što nema ko da radi – da se povlače potezi koji će omogućiti damping radne snage iz inostranstva, koji će nam rešiti par problema, ali će istovremeno doneti niz novih, a koji neće uticati na poboljšanje uslova rada. Naprotiv, uvozom radne snage iz azijskih i afričkih zemalja, zacementiraćemo izuzetno loše uslove rada, kako zarade tako i druge. Pa će i ono malo ljudi koji su ostali u Srbiji da rade, poželeti da odu. To su sasvim drugačije dimenzije sagledavanja iste perspektive. Samo što tamo gde državni funkcioneri vide uspeh, ostali uglavnom vide – propast.

Više puta sam pisao kako ljude na vlasti nije briga za socijalne funkcije države. One se uglavnom posmatraju kao nužno zlo i kao nepotreban trošak para koje bi inače mogle da se sliju u džepove stranih investitora i njihovih lobista. Otuda imamo niz primera da neke stvari jednostavno više ne funkcionišu, država ih se prećutno odrekla i postoje samo nominalno dok ne ispunjavaju svoju svrhu – kao rezultat imamo niz građana koji ne mogu da ostvare svoja prava po osnovu socijalnog osiguranja i socijalne zaštite, raznih drugih mera podrške porodici.

Konačno, na delu je i kršenje osnovnih prava radnika u javnom sektoru, od strane države naravno. Ne samo da je udeo neustavnih ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova najveći u javnom sektoru (zato što su takvi radnici najjeftiniji, a istovremeno i potpuno nezaštićeni pa, na primer, mogu lako da se regrutuju za mitinge) nego se sve češće pojavljuju primeri da zaposleni u javnom sektoru dobijaju zaradu koja je niža od minimalne zarade. Na nekim pozicijama se ona „dopunjava“ (kao što sam već pisao, pravni institut „dopune zarade“ ne postoji pa je samim tim i nezakonit) a na nekim – ako pročitamo svedočenja pojedinih radnica u medijima – ostaje na nivou koji je očigledno nezakonit. Pravu golgotu su prošli radnici koji su na minimalnim (i „dopunjenim“ minimalnim) zaradama, kada su poželeli da ostvare neka svoja prava koja im po zakonu očigledno pripadaju. I kako jedna od intervjuisanih radnica kaže, na kraju su svi oni srećni jer im država nije naplatila troškove vođenja postupaka (koje su radnici na nezakonit način izgubili) a ostvarivanje prava koja (i dalje) imaju po zakonu, više niko ni ne pominje. Ovakav neverovatan odnos države prema radnicima koji svakodnevno omogućavaju funkcionisanje važnih sistema, kao što su predškolske ustanove, škole i celokupno zdravstvo, nužno dovodi do toga da većina njih – jedva čeka da ode.

Prethodnih nedelja smo svedoci još jedne negativne posledice ovakvih politika. Imajući u vidu sve rečeno, ne treba da čudi što je došlo do popriličnog raspada sistema u vrtićima u Beogradu. Pre svega zbog toga što – nema ko da radi. Jednostavno je prevaliti krivicu na (odjednom nepredvidivo) tržište rada, ali činjenica je da su samo došle na naplatu sistemske greške koje se bez ikakve svesti o posledicama rade godinama unazad.

Vrtići naime gotovo da više nemaju pomoćno osoblje, pre svega zaposlene koji se brinu o higijeni i spremaju hranu deci. Oni su ponižavani i marginalizovani toliko dugo, da su očigledno poželeli da odu i napuste „siguran državni posao“ (kakva zabluda!) i ponude svoje iskustvo i znanje negde drugde, sasvim moguće i van granica Srbije. Ovo je dovelo do najmanje dve posledice. Sa jedne strane, više nije moguće redovno funkcionisanje vrtića u nekim segmentima, pre svega onom koji se odnosi na spremanje hrane za decu. Sa druge strane, ovo dovodi do povećanog obima posla onih koji su preostali, uključujući i vaspitačice i vaspitače, ali naročito osoblje koje sprema hranu, a koji sada svi zajedno pokušavaju da održe privid da sistem ipak radi. Zbog toga su roditeljima u beogradskim vrtićima plasirane razne informacije (i poluinformacije) kao što je ona da će vrtići preći na usluge keteringa, dakle prepustiti poslove spremanja hrane za decu nekoj spoljnoj (privatnoj) firmi.

Iako je ova informacija za sada demantovana, čini se da u budućnosti ona nije nerealna za realizaciju – iz zapisnika sa sastanka Radne grupe za predškolsko obrazovanje i vaspitanje koji je održan 3. februara 2023. godine, jasno se vidi da je država (sastanku su prisustvovali predstavnici više ministarstava) ostavila sindikatima da do 20. februara dostave informaciju o tome koja zanimanja se mogu „otuđiti“, uz napomenu da insistiranje sindikata da takvih poslova nema, „neće dovesti do konstruktivnog dugoročnog rešenja“ (kakvo suptilno obesmišljavanje odgovora sindikata, pre nego što je uopšte dobio šansu da argumentuje svoje stavove!).

Roditelji dece koja pate od određenih alergija na hranu dobili su tragikomično uputstvo prema kojem je rešenje nađeno u tome da deci hranu spremaju kod kuće (od ovoga se, za sada, ipak odustalo ali je veoma indikativno kako će se situacija razvijati u slučaju evidentnih daljih problema u funkcionisanju vrtića). Iako su roditelji racionalno primetili da će to rešiti samo deo rizika da dete ipak dobije neodgovarajući obrok (zato što je obroke potrebno obeležiti, sortirati, podgrejati i podeliti bez greške, što je prilično komplikovan posao kada nemate dovoljno zaposlenih) meni je vrhunac (nezvanična?) preporuka da, osim što roditelj može da spremi hranu detetu kod kuće, kao i da dete može da jede kod kuće (očigledno se provlači kroz redove da bi trebalo da se najede što više, jer je obrok u vrtiću neizvestan), jedno od rešenja može da bude da roditelj svrati do vrtića i dete izvede na ručak. Da nije tužno, bilo bi smešno, ali se dobro uklapa u to kako vlast vidi građane: kao neke parazite, koji koriste velikodušnost države da bi se zezali na njen račun.

Tako je i sa nezaposlenima, kojima je naknada smanjena ispod svake mere; sa primaocima novčane socijalne pomoći, koji se smatraju lenjima i prevarantima; sa trudnicama i porodiljama, koje je Vulin svojevremeno nazvao trudničkom mafijom. Pa i sa penzionerima, koji traže tamo neke penzije koje su zaradili, a poznato je da njima novac ne treba da bi živeli, jer je penzija samo čekanje na smrt bez ikakvog dostojanstva i kvaliteta života.

Šta se tačno dešava sa strukturom zaposlenih, može se pokazati na primeru jednog beogradskog vrtića, a na osnovu podataka koje je jedno udruženje roditelja dobilo po zahtevu za informacijama od javnog značaja. U tom vrtiću prema sistematizaciji bi trebalo da bude 14 radnika koji pripremaju hranu (zaposleno je devet); 22 radnika koji servisiraju hranu (zaposleno je 18); 56 radnika koji održavaju higijenu (zaposlen je 51); 11 radnika koji obavljaju tehničke poslove (zaposleno je devet). Od potrebna 123 radnika, dakle, zaposleno je 87, od kojih je u trenutku dostavljanja informacije 13 bilo privremeno sprečeno za rad, tako da su radila 74 radnika, što je jedva oko 60% predviđenog broja. U periodu februar 2022. – maj 2023. godine, čak 33 radnika su svojevoljno napustila posao. Od ovog broja, njih 24 su kuvari ili pomoćni kuvari. Jasno je da su otišli na bolje plaćene poslove, budući da je zanimanje kuvara trenutno izuzetno traženo i deficitarno (zasigurno je veća potražnja od ponude na tržištu rada).

Iz razgovora sa roditeljima, moguće je saznati još ponešto. Situacija je uglavnom alarmantna, pa tako jedna od majki piše: „Iz razgovora sa predstavnicima Samostalnog sindikata roditelji su saznali da je u PU Dečji dani Stari grad zaposleno 12,5 u centralnoj kuhinji. Da danas radi 0 ljudi, a 2 je na bolovanju. Kao ispomoć je došla po jedna kuvarica iz Grocke, Rakovice, Čukarice i jedna iz Lipe. U Grockoj su zbog toga sada ostale samo dve žene koje rade na 270 dece.“

A bolje uslove rada nije teško naći. Prema informacijama iz već pomenutog dopisa, predškolska ustanova ne raspolaže samostalno sa sredstvima koje roditelji uplate, već se ona prenose na gradsku upravu. To znači da vrtić ne može da kadrovski planira van okvira koji mu je nametnut (obavezni troškovnik utvrđen – opet! – rešenjem gradonačelnika), kao i da ne može samostalno da određuje zarade (ili makar neke dodatke na zaradu) kojima bi mogli da pokušaju da zadrže zaposlene. Oni rade na poslovima koji su zahtevni i odgovorni, a primaju zaradu koja je niža od minimalne. Samo ovaj podatak je dovoljan da se shvati zašto odlaze, da ne pominjem ponovo izuzetno opterećenje koje nastaje smanjenjem broja izvršilaca tih poslova, gde teret manjka radne snage podnose oni koji su ostali. Ovo opterećenje se nužno preliva i na druge kategorije zaposlenih u vrtiću, tako da su sve lošiji uslovi i vaspitačicama i vaspitačima. Da ne pominjemo psihologe, medicinske sestre, i drugo osoblje koje je i sada već opšte deficitarno u svim državnim sistemima. Istovremeno, roditelji su na primer izračunali da njihova predškolska ustanova oko 50.000 evra mesečno na dodatne aktivnosti, one koje su već „otuđene“.

Saglasnost na zapošljavanje daje gradonačelnik što je samo po sebi suludo rešenje ali saglasnost u ovom slučaju nije problem, ona je pribavljena. Prema podacima koji su dostavljeni, vrtić praktično kontinuirano ima otvorene oglase za poslove na kojima nedostaju izvršioci, naravno i poslove pripreme i serviranja hrane, ali očigledno da niko nije zainteresovan. Nije ni čudo, prema rečima roditelja „kuvarica s polovinom dnevnog i polovinom noćnog rada prima 36.800 dinara“ – misli se dakle na mesečnu zaradu koja je ispod minimalne.

I ovde se dolazi do ključnog pitanja. Zašto niko do sada nije razmatrao poboljšanje položaja ovih ljudi? Da li je moguće da će se pre poslovi poveriti nekoj ketering kompaniji, nego što će se (sigurno manji iznos sredstava) izdvojiti da se ljudima koji već rade ove poslove u vrtićima značajno povećaju zarade i unaprede uslovi rada? Da li je ozbiljno pričati o „privremenim poteškoćama“ i uporno držati otvorene oglase za posao sa istim bednim uslovima rada, iako se na njih niko ne javlja? Odgovor države na nedostatak radne snage je da se otvori tržište rada za poplavu onih radnika kojima naši minimalni uslovi rada odgovaraju, jer dolaze iz još siromašnijih zemalja. Pri tome ne postoji svest da na ovaj način ne možemo da „uvezemo“ lekare-specijaliste, inženjere, druge visokoobrazovane i specijalizovane radnike, jer su njima otvorena druga, značajno bogatija tržišta rada. Ali čini se da još više zaboravljamo da nemamo zamenu ni za neke druge profesije, koje istina ne zahtevaju visoko obrazovanje ali su po svojim specifičnostima i značaju podjednako važne za naš svakodnevni život.

Taktika države da se „snalazi“ plitkim i jednokratnim rešenjima, ne samo da neće dati dugoročno rezultate, nego ćemo u mnogim oblastima svakodnevnog života u kojima smo navikli da država vrši svoju funkciju socijalne podrške, uskoro imati nadrealna obaveštenja poput onog o ishrani dece sa alergijama. Na primer: ujutru dete neka doručkuje i ponese ručak sa sobom; odvedite ga zatim kod komšinice/komšije koji su ove nedelje na bolovanju i sa kojima ste se dogovorili da čuvaju decu iz kraja. U vrtić idite samo kada i ako je to apsolutno neophodno! A ni tada nemojte predugo zadržavati dete! Ali ne zaboravite da smo vam obezbedili besplatan vrtić, koji zapravo ne možete da koristite. U potpisu, vaša snalažljiva država.

Peščanik.net, 03.06.2023.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)