Čovek na ulici u zaštitnom odelu
Foto: Predrag Trokicić

Za koji dan ističe rok za novu pobedu nad Koronom. Krizni štab, sklepotina koja nije pravno utemeljena (Sofija Mandić, Krizni štab, revealed) ponovo raspiruje stidljivi optimizam. Evo je kriva, pogledajte, ona se polako ispravlja, takva joj je narav, ide gore-dole. Dolazimo u ravan, a onda će početi da pada.

To je ta neubedljiva nacrtna geometrija zaraze, kojom upravlja estradni tim režima. Grupa ljudi kojima se ništa ne može verovati. Dokazali su se kao nepouzdane glasonoše ozdravljenja ili pomora, držeći se vladajuće politike kao neoborivog parametra u prebrojavanju zaraženih i umrlih. Ono što je najvažnije, nikada nećemo saznati. Imena umrlih niko ne saopštava, oni su samo brojevi i NN lica u logoru za pokojnike. Nema objašnjenja zašto je tajna da su ti ljudi postojali.

Ponovo se oglasio Predrag Kon, čovek koji govori samo ako nema šta da kaže. Njegov javni stav o lečenju bolesti nije ni u kakvoj vezi sa strukom, u kojoj je Kon najtvrđi delegat vladajućeg mišljenja. On će bez ikakvog obzira prema sebi okretati svoj važeći stav naglavce, objašnjavajući svoje lupinge okolnostima koje nije mogao da predvidi.

Ali, tokom čitavog njegovog agresivnog prisustva među podobnim ekspertima, on je pokazivao znake lične militarizacije i očiti elan u kreiranju okupacionog modela lečenja. I to čak pre nego što je milošću Gospodara promaknut u čin rezervnog potpukovnika. Taj bezvezni hir Vrhovnog, koji je želeo da pokaže neograničenu samovolju i u oblasti trivijalnog, Predrag Kon je shvatio suviše ozbiljno. Zavoleo je (nepostojeću) instituciju policijskog časa kao jedini ambijent u kome može da deli loše lekcije, ne radi ništa i obogaćuje svoju praksu.

U danu ukidanja vanrednog stanja rekao je da još malo moramo da budemo oprezni. Ali, slobodno možemo da se vratimo životu, jer on (život), zamislite, ne može da čeka.

Ta mudrost ga je odvela na odmor, epidemiju je arhivirao kao fino iskustvo i prilog za biografiju. Zaćutao je, ali je iz prikrajka morao da vidi sve izborne, fudbalske i slavljeničke bahanalije režima. Nije se oglašavao, neke godine donose mudrost, a neki starci poblesave od iznenadne, makar prividne javne moći. Ne zna se šta koga čeka kad izgubi tlo i počne da lebdi. Kon je progovorio tek posle izborne tragikomedije, izrazio strah da bi pošast mogla da se vrati. Pojavila se nedisciplina, broj obolelih raste, ali to ne može biti nemar vlasti, niti posledica njihove masovne fudbalske radosti, nego raspuštenost građanstva uopšte. Takvi su ljudi, jedino su oni krivi za sve što ih je snašlo.

Savetovao je Gospodara da uvede policijski čas (Vesna Rakić Vodinelić je ubedljivo objasnila da je ta sintagma u našem pravu i tradiciji nepostojeća u bilo kakvom obliku – zloglasna replika nastala iz okupacione nacističke prakse). Dakle, neprimenjiva je u bilo kojim okolnostima, pa i u nelegalnom limitiranju ljudskih sloboda, uključujući, naravno, i neustavno vanredno stanje.

Najava policijskog časa, bez vanrednog stanja, kao akt prezrive samovolje Gospodara zaraze, izvela je ljude na ulice i zamalo ga srušila. Bio je uplašen kao zec. Krizni štab je predložio druge mere, Kon je tvrdio da je Beograd tempirana bomba i da sve može da izmakne kontroli.

Gostuje uglavnom na Pinku i tamo je prekjuče ponovo prizvao zdravstveni ambijent specijalne policije. Otprilike, krivulja pada, ali sporo, maske nisu tako efikasne kao policijski čas.

Tako njegova nostalgija za unutrašnjom okupacijom u policijskoj državi postaje opsesivna. Njegove ideje su dovoljno radikalne da poslodavac uoči vojno-policijsku revnost svog najvernijeg podanika. Ali, sada je strah od pada snažniji od želje za masovnim sadizmom.

Svejedno, Kon je totalnu policijsku kontrolu nad životom ponovo proglasio terapijom i zaštitnim sredstvom.

Makar zbog njega je važna ona peticija lekara koji su javno digli svoj glas protiv sistema koji nekažnjeno obmanjuje, širi bolest i ubija.

Slutim da Predrag Kon ovako zamišlja svoju okupaciju. Policijski čas od 17 do 5 ujutru. Ili duže. Ili tokom vikenda, ili bez prekida. Svi su u svojim kućama, po gradovima se kreću samo patrole koje hapse. Virus je takođe na ulicama, ali nema na koga da ide. Vanredno stanje nema kraja, ljudi ne izlaze nikada i nigde, nezavisno od povoda. Nema snabdevanja, već su se navikli da im ne treba ništa.

To su uslovi u kojima Kon počinje da leči sebe i sve koji su zaključani, ali više ne može da zna od čega.

Peščanik.net, 31.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)