Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kada su režimski analitičari upozoravali da Srbiji preti „makedonski scenario“, smejao sam se. Sada priznajem, ja sam pogrešio, a oni su bili u pravu. Podsetimo se, u Makedoniji je došlo do ozbiljne političke krize nakon što se pokazalo da do tada vladajuća stranka nije u stanju da obezbedi skupštinsku većinu za svog mandatara. Nakon toga je predsednik ove države, inače pripadnik vladajuće stranke, odbio da ponudi mandat za sastavljanje vlade kandidatu opozicione koalicije, iako je ovaj imao podršku skupštinske većine. To je dovelo do višemesečne blokade parlamenta, koja je eskalirala upadom nasilnika iz vladajuće stranke u skupštinsku zgradu i fizičkim napadima na poslanike opozicije.

Naivno sam mislio da se tako nešto ne može desiti u Srbiji, bar ne u doglednoj budućnosti. Vladajuća koalicija ima ubedljivu većinu u parlamentu, kao i novog, pa makar i nelegitimno izabranog, predsednika. Imenovanje novog mandatara trebalo je stoga da bude samo formalnost. Očekivalo se da na konsultacijama sa novim predsednikom vladajuća većina izađe sa svojim kandidatom za mandatara, kojeg bi zatim predsednik predložio skupštini, a ova ga, glasovima iste te vladajuće većine, izabrala za novog premijera.

Međutim, desilo se nešto drugo – predsednik je odlučio da mandat ponudi osobi za koju nije znao da li ima podršku većine poslanika – ili bar tako tvrdi predsednikov posilni, koji trenutno obavlja dužnost ministra policije. Posilni je izjavio da nije sigurno da će kandidatkinja za mandatarsko mesto biti u stanju da dobije većinsku podršku u parlamentu, ali da predsednik uprkos tome neće predložiti nikog drugog, te da nas možda očekuju i novi izbori kao jedini način da se ova kriza razreši. Ukratko – očekuje nas „makedonski scenario“, samo sa jednom značajnom razlikom. U Makedoniji, naime, nije bilo nikakvog scenarija – imali smo političku krizu generisanu odbijanjem vladajuće stranke da preda vlast u ruke opoziciji koja je izbore dobila. U Srbiji, međutim, nema nikakve političke krize, čak ni sukoba. Opozicija nije ni blizu mogućnosti da formira vladu, vladajuća koalicija nije ni blizu silaska sa vlasti. Srpska politička „kriza“ zaista se odvija po scenariju poznatog scenariste, koji je slične obrte koristio i u ranijim nastavcima serijala o vanrednim izborima.

Sećate se svakako ovih blokbastera – u prvom nastavku je naš junak morao da raspiše nove izbore kako bi osigurao većinu (koju je već imao) za hrabre, ali bolne ekonomske reforme. U drugom nastavku, isti junak se neustrašivo suočio sa „negativnom atmosferom u društvu“, tj. zviždanjem na vaterpolo utakmici – pogađate – raspisujući vanredne izbore. U trećem se upustio u neizvesnu borbu sa brojčano nadmoćnim protivnikom (on sam, a njih deset!) za mesto predsednika Srbije, u kojoj je ubedljivo pobedio. U četvrtom nastavku, koji upravo gledamo, prisustvujemo unutrašnjoj borbi glavnog junaka sa samim sobom. Originalno da, ali ne baš i naročito napeto – kako god okreneš, pobediće naš junak. Ne samo zato što je najjači, nego zato što se nalazi sa obe strane ove navodne borbe.

Pa ipak, kako nam je pokazao nedavno emitovani britanski spin-off serijala o vanrednim izborima, politika nije film, i lako se može desiti da građani ne pristanu na ulogu statista koju im je scenarista dodelio – suprotstavljajući se zadatom scenariju, oni mogu postati ko-autori zajedničke priče. Dokle ćemo gledati ovaj već odavno zamorni i potrošeni serijal, zavisi samo od nas.

Peščanik.net, 20.06.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Marionetsko pozorište

Mijat Lakićević – Viktor/Viktorija

Vladimir Gligorov – Izborna autokratija

Boban Stojanović – Ana u šećernoj vuni ili tragedija državne službenice

Vesna Pešić – Ana je tu

Nadežda Milenković: Ko, bre, sirotinja – daj pet premijera!

Da se zna! – Šta izbor Ane Brnabić za premijerku Srbije (ne) znači za LGBT zajednicu u Srbiji

Rastislav Dinić – Jedan razlog protiv

IZBORI I PROTESTI 2017.