Tri su moguća kritička pristupa demokratskom kapitalizmu.

Nacizam, fašizam, komunizam, nacionalizam i klerikalizam prema njemu gaje nedvosmisleno i ljuto neprijateljstvo jer u privatnom vlasništvu, individualizmu, građanskim slobodama, vladavini prava i parlamentarnoj demokraciji vide prepreku za podčinjavanje društva nekoj Višoj Ideji ili Višem Cilju, a u slobodi trgovine i slobodi govora nedopustiv remetilački spontanitet. To je pristup koji ostavlja najmanje prostora za nesporazume i nejasnoće.

Drugi pristup ne dovodi u pitanje temeljna demokratska načela nego, ovisno o rasporedu političkih snaga, oponira aktualnoj vladajućoj eliti s konzervativnih, demokrišćanskih, socijaldemokratskih, liberalnih ili libertarijanskih pozicija. Taj se pristup može nazvati konstruktivno-evolutivnim i sastavni je, ako ne i suštinski dio poretka jer i nije ništa drugo nego demokratska rasprava na djelu, nezavisno od toga zbiva li se u kritičkoj javnosti, publicistici, nauci, parlamentu ili bilo kojem institucionalnom okviru namijenjenom artikulaciji političkog stava.

Treći pristup pojavio se u vakuumu nastalom nakon propasti komunizma i krize identiteta socijaldemokracije a rasplamsala ga je svjetska ekonomska kriza. Dade se sažeti u tvrdnju da je demokratski kapitalizam insuficijentan, vrlo nepravedan, potrošen i historijski prevaziđen. Iz nekog razloga “kritičari trećeg pristupa” – kako ćemo ih nezgrapno nazvati za potrebe ove rasprave – moderni demokratski kapitalizam nazivaju “neoliberalizmom”. Taj pojam nema naročitu upotrebnu vrijednost, osim kao sredstvo razlikovanja tržišnog liberalizma koji je dominirao zapadnim demokracijama do 1929. i tržišnog liberalizma Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Pojam prikriva trend malignog jačanja državnog intervencionizma u ekonomijama Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope posljednjih dvadesetak godina. Kritičari “neoliberalizma” ne znaju objasniti porijeklo ogromnih budžetskih deficita iako su ti deficiti matematički dokaz državne svemoći. Ni grčki dug, taj generator evropske krize, iako je posljedica pomahnitalog državnog intervencionizma, nije naveo kritičare “neoliberalizma” da se upitaju je li problem u isuviše raspuštenom tržištu ili u isuviše osionoj državi.

To nije jedini pojmovni i kategorijalni problem koji otežava polemiku s kritičarima trećeg pristupa. Ostale pojmovne nejasnoće dale bi se klasificirati ovako:

– kada govore o štetnim učincima slobodnog tržišta kritičari “neoliberalizma” izbjegavaju očitovanje o alternativi; drugim riječima ako slobodno tržište drže štetnim i surovim ne kazuju treba li ga potpuno likvidirati ili ga sačuvati u određenoj mjeri, a ako ga treba sačuvati ne kazuju u kojoj mjeri ga treba sačuvati;

– neprijateljstvo prema tržištu implicira sklonost prema jačanju uloge države; implicira zato što je neka druga alternativa za sada nepoznata pa nemamo drugog izbora nego da protivnike tržišne slobode a contrario smatramo pristašama državnog intervencionizma;

– ako pođemo od pretpostavke da su protivnici tržišne slobode pristaše državnog intervencionizma ostajemo uskraćeni za odgovor na pitanje kako zamišljaju kroćenje države nakon što država ukroti tržište i jesu li svjesni opasnih posljedica koncentracije ekonomske, financijske i političke moći u državnim rukama;

– kritičari trećeg pristupa ne izjašnjavaju se o sudbini privatnog vlasništva kao temeljnoj ustanovi demokratskog kapitalizma i, uopće, o drugim ustanovama građanskog prava; naime, sa stanovišta prava tržišna utakmica i nije ništa drugo nego sloboda raspolaganja vlasništvom i sloboda ugovaranja obligacionih odnosa; to pitanje dobiva nesagledivu važnost ako se uzme, a mora se uzeti, u obzir činjenica da je privatno vlasništvo temelj individualne slobode; ono nije samo pravo kapitaliste da spekulira s vrijednosnim papirima nego i pravo građanina da slobodno raspolaže svojim stanom, automobilom, radio-aparatom, pisaćom mašinom, telefonom, cipelama i četkicom za zube;[1]

– nejasno je da li i u kojoj mjeri kritičari slobodnog tržišta drže prevaziđenom i parlamentarnu demokraciju; oni koji je eksplicitno drže prevaziđenom govore o takozvanoj neposrednoj demokraciji ali šute o njenoj praktičnoj nesprovedivosti;

– kada su se kritičari “neoliberalizma” suočili s primjedbom da ne nude alternativu reterirali su s tvrdnjom da nisu ni dužni ponuditi alternativu i da je sasvim dovoljno reći da postojeći poredak “ne valja”;

– kritičari ne spominju rizike koji nastaju prilikom svake likvidacije nekog poretka; štoviše ne izjašnjavaju se treba li likvidaciju provesti evolutivnim ili revolucionarnim putem; ignoriraju historijsko iskustvo koje kazuje da je u svakoj revoluciji nemoguće izbjeći ljudske žrtve i patnju;

– kada pokazuju simpatije za ulične proteste “kritičari trećeg pristupa” zaboravljaju da je ulica samo mjesto za konzumaciju prava javnog okupljanja i da je proceduralno i tehnički nepodobna za artikulaciju stava, raspravu i donošenje odluka; demokracija je prije svega procedura, a “mnoštvo” postaje demos tek kada poštuje proceduru, kada istupa u medijima, glasuje na izborima, podnosi ustavne tužbe, podnosi krivične prijave protiv korumpiranih političara, organizira se u stranke ili sindikate ili koristi neko drugo zakonom uređeno sredstvo za artikuliranje političkog stava; bez procedure demos je navijačka gomila;

– kada se pozivaju na socijaldemokraciju (Brandt, Palme) i njena nesumnjiva civilizacijska dostignuća kritičari zaboravljaju da socijaldemokracija nikada nije dovodila u pitanje ustanove demokratskog kapitalizma i da načelo po kojem “svako ima prava da se neograničeno bogati, ali samo uz jedan uslov – da to ne bude na štetu drugoga” nije ni po čemu ekskluzivno i antikapitalističko; slobodan sam primjetiti da je proturječno hvaliti socijaldemokraciju i tvrditi da je kapitalizam historijski prevaziđen jer socijaldemokracija nije ništa drugo nego neodvojiva sastavnica i važna poboljšica demokratskog kapitalizma; možda bismo do došli zanimljivijih i korisnijih zaključaka kada bismo raspravljali o krizi socijaldemokracije a ne o krizi “neoliberalizma”;

– pojmovno je nejasno da li “kritičari trećeg pristupa” kada govore o “neoliberalizmu” misle na demokratski kapitalizam općenito ili na liberalizam u užem smislu, dakle na političku doktrinu koja se zalaže za državu “noćobdiju”, najveću moguću slobodu tržišta (što ne isključuje postojanje socijalne politike), individualizam i kozmopolitizam; ako drže da je vladajući poredak u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi “(neo)liberalan” zaboravljaju protumačiti kako je moguće da u tom “liberalizmu” država ima ogromnu intervencionističku i fiskalnu moć; nejasno je dakle što je zapravo meta njihove kritike: ideologija koja se zalaže za slabu državu i jakog građanina ili čitav poredak utemeljen na privatnom vlasništvu i tržišnoj utakmici koja se odvija po pravilima koje propisuje ustavna država čija se, pak, vlast smjenjuje u određenim vremenskim periodima na općim i slobodnim izborima; (ovo je ujedno lapidarni i pojednostavljeni odgovor na pitanje koje je Milutin Mitrović postavio u članku Bog i tržište ili Bog Tržište: što bi trebalo podrazumijevati pod pojmom liberalizam?);

– začuđuje lakoća kojom kritičari trećeg pristupa, iako su antifašisti i protivnici staljinizma, nacionalizma i klerikalizma, nemilice kritiziraju poredak koji je, kakav god da jest, historijski i globalno jedina moćna i relevantna prepreka raznim oblicima totalitarizma i autoritarizma; zar su zaboravili na Rooseveltov Arsenal demokracije i na presudni utjecaj koje su zapadne “neoliberalne” sile odigrale u kakvoj-takvoj normalizaciji prilika na jugoslavenskom prostoru?

To su razlozi koji mi otežavaju polemiku s Milutinom Mitrovićem. Biva mi utoliko teže jer znam da Mitrović ne zaziva svemoć države, ukidanje privatnog vlasništva i plansku privredu.

Nadalje, kada Mitrović tvrdi da je, primjerice, Tuđmanov režim bio kapitalistički shvaćam da čitavom problemu pristupamo potpuno različitim, zapravo inkompatibilnim kategorijalnim aparatom. Nacionalizacija sredstava za proizvodnju koju je Tuđmanov režim proveo devedesetih godina klasičan je socijalistički, da ne kažem komunistički postupak. Država je dakle otela sve, pa je nešto zadržala a nešto podijelila svojim kabadahijama da bi uspostavila klijentelistički režim u kojem nije bilo ni konkurencije, ni zaštite privatnog vlasništva, ni vladavine prava, ali je zato bilo državnog intervencionizma i fiskalnog nasilja. Činjenica da je sâm Tuđman takvo stanje nazvao “kapitalizmom” ne znači ništa jer ga je iz jednako providnih propagandnih razloga nazivao i “demokracijom”. Istodobno se “ekonomska politika” u Srbiji svodila na spregu DB-a, kriminalaca, švercera koji su se obogatili za vrijeme sankcija i Miloševićevih besprizornih bankara i, kasnije, na pogodovanu privatizaciju, što se samo u nijansama razlikuje od situacije u Hrvatskoj. Sloboda poduzetništva i sloboda trgovine ostale su na margini (usporedive s razinom tržišne slobode u doba Lenjinovog NEP-a) i bile su dekorativne koliko i ritualni parlamentarizam koji je Tuđmanu i Miloševiću služio tek kao taktički trik za prikrivanje nacionalističke diktature.

Većina pristaša demokratskog kapitalizma ne brani taj poredak iz ideoloških razloga. Nema ničeg samo po sebi vrijednog ni u slobodnoj trgovini ni u parlamentarnoj demokraciji ni u neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Oni nisu nikakav ideološki cilj nego puka sredstva koja su se u ukupnom historijskom iskustvu ljudskog roda pokazala kao najmanje loša, kao najmanje štetna po slobodu i život pojedinca. To, s druge strane, uopće ne znači da je taj poredak “dobar” i da njegovi kritičari nisu u pravu kada kažu da “ne valja”. Svakako da ne valja! Svaki poredak ne valja jer je svaki utemeljen na vlasti i moći a utemeljen je na vlasti i moći zato što mora postojati država koja raspolaže monopolom na silu da bi provodila zakone. Demos je državi delegirao te ovlasti jer bi bez tih ovlasti svijet potonuo u hobbesovski kaos i zato je pristao na uspostavu centara političke (državne, represivne) moći kao na manje zlo.

Svejedno, to manje zlo, da bi ostalo manje, treba uporno i neumorno obuzdavati demokratskom kontrolom, nezavisnim sudstvom, kritičkim javnim mnijenjem i redovitom smjenom na parlamentarnim izborima kako se ne bi degeneriralo u diktaturu. Svaki liberal će dodati i kako državi treba ostavljati što je moguće manje novaca jer ona jednostavno ne zna s parama. Ona je opasna i u demokratskim uvjetima i zato treba biti izložena stalnoj sumnji i provjeri, ali – opet – u institucionalnim i zakonom predviđenim okvirima.

Da je moguć poredak koji “valja” demokracija ne bi bila ni potrebna, kao što ne bi bila potrebna ni tržišna utakmica kada bi bez nje ljudski rod bio sposoban osigurati potrebne robe i usluge i razmjenu tih roba i usluga. Ni demokracija ni tržišna utakmica nisu nezamjenjive i najbolje zato što su takve eo ipso, ili zato što zaslužuju biti fetiš, nego zato što je ljudski rod nesposoban za nešto bolje, a provjereno je sposoban za gore. Liberalna demokracija je jedini poredak u historiji koji je uspio da, u donekle podnošljivoj mjeri, obuzda ljudsko zlo i ljudsku glupost, a to je uspio zato što se nije nadahnjivao naivnim antropološkim optimizmom nego je polazio od pretpostavke da su ljudi loši, kvarni i pohlepni i nikada o sebi nije mislio samodopadno nego kao o nečem što je najmanje loše od svih raspoloživih alternativa.

Historijsko iskustvo je pokazalo da je ljudski rod nesposoban uspostaviti i organizirati pravedno društvo i da je moguć isključivo evolutivni napredak prema onim oblicima društvene i ekonomske organizacije koji bi bili manje nepravedni i manje nehumani. Svaki nestrpljivi, da ne kažem revolucionarni, iskorak prema ad hoc većoj pravednosti i humanosti započinjao je i završavao u tragičnom degradiranju pravde i humanosti.

Činjenica da se demokratski kapitalizam nalazi u stanju permanentne, veće ili manje krize jedna je od njegovih najvećih vrlina. Njegova nestabilnost i podložnost krizama proizlazi iz njegove suštine, iz neizvjesnosti tržišne i političke utakmice, iz njegove trajne nedovršenosti, iz pomanjkanja ambicija da bude savršen i konačan, a u tome se krije i njegova sposobnost da evoluira nabolje.

Liberalni ili demokratski kapitalizam neće nikada, pa čak i ako se proširi na čitav svijet, osvanuti na visoravni gdje će moći reći da je ukinuo svaku vrst neslobode i nepravde. Zauvijek će teturati od krize do konjunkture, od konjunkture do krize, kroz vječnu ekvilibristiku između slobode tržišta i državne intervencije, a na vlasti se će se smjenjivati više ili manje korumpirane političke stranke i provodit će polovičnu i kompromisnu politiku. Nekom to zvuči užasno. Meni zvuči kao olakšanje. Ne zato što uživam u svojem cinizmu nego zato što me svega drugoga strah.

Prije dvije stotine godina djeca su radila u rudnicima. Prije stotinu godina radnici nisu imali socijalno osiguranje. Prije pedeset godina u nekim, inače uzornim demokracijama, nije bilo razvoda braka niti su žene imale pravo glasa. Današnji predsjednik Sjedinjenih Država stasao je za osnovnu školu 1968., u doba kada bi mu u mnogim školama na američkom Jugu zbog boje kože bio zabranjen pristup. Francuski generali su se za vrijeme rata u Alžiru javno hvalili kako primjenjuju torturu. Zabrana prikazivanja Posljednjeg tanga u Parizu ukinuta je u Italiji tek 1987. U međuvremenu je poredak kako-tako evoluirao i pojedinac, njegova sloboda, način života i njegovo vlasništvo dosegli su razinu državne i pravne zaštite kakva je bila nezamisliva u prošlosti i kakva je dandanas nepoznata izvan Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope. Ne postoje razlozi da posumnjamo da je demokratski kapitalizam izgubio svoju evolutivnu sposobnost i da su njegovi normativni i institucionalni okviri postali prepreka slobodi i blagostanju pojedinca, ali i ukupnom civilizacijskom napretku.

Je li zato demokratski kapitalizam nezamjenjiv? Jest. Sve dok ljudska vrsta ne pronađe neko sredstvo koje bi slobodi bolje služilo od privatnog vlasništva, tržišne utakmice i parlamentarne demokracije. A i kada ga pronađe, to sredstvo će se dokazati kao doista bolje samo pod uvjetom ako privatno vlasništvo, tržišnu utakmicu i parlamentarnu demokraciju zamijeni mirnim putem, s dužnim poštovanjem, u skladu s ustavnom i zakonskom procedurom.

Nema nikakve potrebe da se držimo Murphyjevog zakona i isprobamo sva pogrešna rješenja iz jednostavnog razloga što smo to već učinili.

Milutin Mitrović kaže: “Ima nečeg karakterističnog i dubljeg u elitizmu neoliberalizma. Ta podela na mnoštvo i izabrane, na sposobne i nesposobne, bogate i siromašne – njegova je u osnovi imanentna težnja za podelama i konfrontacijom unutar ljudskog društva. Meni to sluti na zlo, na permanentne konflikte, na atmosferu u kojoj se lakše obavlja preraspodela društvenog bogatstva”.

Nije “neoliberalni” elitizam ni po čemu specifičan, karakterističan niti ima dublje značenje. U svakom poretku na vlasti je neka politički odlučujuća grupa, s jedinom razlikom da se u “neoliberalnom” poretku ta grupa dade smijeniti na parlamentarnim izborima. Logično je da postoji jaz između demosa koji vlast vrši svake četiri godine i konzumira je u glasačkoj kabini, s jedne strane, i političke elite koja faktično vlada, s druge strane, i da takvo stanje stvari nije posebno ugodno, ali za sada se ničeg boljeg nismo dosjetili, točnije posezali smo za neusporedivo gorim oblicima vladavine ili, ako hoćete, neusporedivo perverznijim oblicima savezništva između “naroda” i onih koji ga “vode”. Da, ljudi se dijele na sposobne i manje sposobne i nema ničeg nepravednog u tome da manje sposobni i manje zarađuju. Podjele i konflikti imanentni su ljudskom društvu i mogu se razriješiti na dva načina: uspostavom nacionalnog jedinstva i klasnog pomirenja zarad nekog historijskog cilja, što je zastrašujuće, ili stvaranjem institucionalnih i proceduralnih pretpostavki za artikulaciju različitih interesa i nenasilno rješavanje konflikata.

Beskonfliktna društva su odvratna osim što su nemoguća jer nasilnim potiskivanjem konfliktnosti nedemokratski režimi stvaraju kičastu idilu lažne sloge i samo potiskuju ili odgađaju konflikt ili ga, pak, ratom prenose preko svojih granica, a potiskivanjem tržišnih zakona odgađaju neminovni bankrot.[2]

U međuvremenu takvi poredci, utemeljeni na “dijalektičkom materijalizmu ili katekizmu”, doista prinuđuju i ucjenjuju pri čemu je nebitno zove li se njihov katekizam Mein Kampf, Maova Crvena knjižica, tisućljetni državotvorni san ili Velika Srbija. Ne shvaćam kakvo proturječje vidi Milutin Mitrović između Friedmanove konstatacije da nema demokracije i tržišta bez mogućnosti izbora i prava građanina u “potrošačkom društvu” da ne kupuje gluposti koje se reklamiraju. Nema tako glupe reklame i tako glupog proizvoda koliko ima prinude i ucjene u tvrdnji Dobrice Ćosića da je “zaostalost naša prednost” ili u tvrdnji nekog hrvatskog nacionaliste da je hrvatska državna nezavisnost vrednota koja nema cijene.

Ne znam u kojem kontekstu je Zoran Đinđić izrekao rečenicu “Svaka generacija dužna je da pokuša da modernizuje društvo, bez obzira na cenu koju će platiti”. Ako je Đinđić, kao što slutim, pod cijenom mislio na odricanje od nacionalističkih mitologema potpuno se slažem, štoviše, to odricanje ne smatram cijenom nego čistim dobitkom. No ovako, izvan konteksta, ta me rečenica užasava jer upravo u cijeni i jest problem. Ništa nije toliko vrijedno da bi za to generacije plaćale cijenu. Samo s tom spoznajom je moguća modernizacija. Spora, polovična i mukotrpna, dakako.

 
Peščanik.net, 08.01.2012.

Suntunnels rasprava:

Vuk Perišić – Bog i tržište. Čija ruka je nevidljiva?

Milutin Mitrović – Bog i tržište ili Bog Tržište

Vuk Perišić – Šta da se radi?

Vladimir Milutinović – Neoliberalni kapitalizam je kriza

Mario Kopić – Što je svojina?

Milutin Mitrović – Šta da se ne radi

———–    

  1. Automobil, pisaća mašina, telefon i radio-aparat prvi su predmeti koje je antikapitalistički nacizam oduzimao Židovima tridesetih godina; slično je postupao i ustaški režim s imovinom hrvatskih Srba; nakon toga oduzimani su stanovi; uslijedila su ponižavanja s četkicama za zube, a sve se završilo sa sablasnom hrpom cipela i naočala.
  2. Nije Margaret Thatcher ratom na Falklandu “olakšala provođenje svojih reformi” kako kaže Mitrović, nego je britanski teritorij legalno i legitimno branila od agresije jednog tiranskog režima.