Historija pojma svojina seže od Aristotelovog razumijevanja domaćinstva ili domazluka (oikos) preko srednjovjekovnog pojma feuda do Marxovog pojma robne strukture kapitalističke privrede. Tradicionalni oblici predmoderne svojine obuhvaćali su zemlju i ljude koji na njoj žive kao robovi i kmetovi.

Marx rezimira disoluciju tih arhaičnih oblika svojine, dakle domaćinstva i feuda, na privatnu svojinu nad činiocima privredne reprodukcije: zemlju, sredstva za proizvodnju i radnu snagu. Privatizacija zemlje, sredstava za proizvodnju i rada moguća je tek nakon univerzalnog ukidanja ropstva i kmetstva, dakle u uslovima kada su svi građani države u političkom i pravnom smislu – slobodne osobe. Bez tih političkih i pravnih sloboda nema ni kapitalističke privrede.

Kapitalistička privreda se razlikuje od antičkog, feudalističkog i socijalističkog gospodarstva. Gospodarstvo je termin koji pokriva odnose u kojima antičke, srednjovjekovne i komunističke političke elite bez konkurencije gospodare svojim teritorijem i reprodukcijom života na tom teritoriju, uključujući ljude koji na njemu žive. Narodno gospodarstvo pretpostavlja suverenu vlast na zatvorenom teritoriju koji je kadar reproducirati život stanovništva na tom teritoriju. Proizvodnja je organizirana tako da zadovoljava neposredne životne potrebe stanovništva i države, a izvozi se samo ono što pretiče tim životnim potrebama: viškovi žita, viškovi zemlje, mora, drva, vode, ljudi, sirovina općenito i tome slično.

Kapitalistička privreda funkcionira drukčije. U njoj najprije treba zadovoljiti tuđe potrebe, a tek zatim vlastite, odnosno najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga moglo zadovoljiti vlastite. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. Tek kad se zadovolji tuđa potreba, ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljavanja životnih potreba proizvođača. U kapitalizmu nisu dakako na tržištu samo gotovi proizvodi, nego i proizvodne snage: rad, zemlja i sredstva za proizvodnju. To i takvo stanje stvari u najoštrijoj je opreci s logikom gospodarenja i gospodarstva, kod nas poznatom kao logika ”svoj na svome”.

Vratimo se sada na pitanje svojine. Savremene teorije socijalnog sistema svojinu više ne reduciraju na raspolaganje stvarima i ljudima. Privreda je određena kao medij koji se diferencira na mnogobrojne svojine kao svoje različite forme. Kako u Privredi društva naglašava Niklas Luhmann, za savremeno razumijevanje svojine presudna je ”kodna razlika” svojina-nesvojina, pri čemu jedna forma prelazi u drugu, budući da se nalaze u otvorenoj semantičkoj sprezi koja omogućuje permanentnu evoluciju privrednog medija. Odnos između svojine i nesvojine reguliran je, s jedne strane, novcem kao komunikacijskim medijem koji u odnosu s medijem privrede omogućuje da njegove forme svojina/nesvojina permanentno komuniciraju i time pokreću evoluciju privrednog sistema. S druge pak strane, odnos svojine i nesvojine pod kontrolom je pravne forme. Bez pravne forme kapital ne bi mogao odoljeti socijalnom pritisku na odvajanje svog viška, što važi kako za društvenu tako i za privatnu svojinu.

Historijske forme evolucije privrednog medija danas su zadobile nove oblike. Nahodimo se u post-kapitalističkom, inovativnom društvu u kojem inovativna djelatnost proizvodi socijalnu diferenciju kompetentnih ili kreativnih i nekompetentnih ili nekreativnih. Na toj diferenciji ostvaruje se i uvećava svojina. Monetarizacija inovativnog konkretnog rada donosi veći dohodak nego eksploatacija apstraktnog rada (rada za kapital ili otuđeni rad), odnosno rada koji se mjeri apstraktnim mjerama vremena i učinka: nadnica po vremenu i nadnica po komadu. Inovacije na svim poljima ljudske djelatnosti, od nauke i filozofije preko umjetnosti do sporta, uvećavaju istovremeno i svojinu i nesvojinu te su pravno zaštićene autorskim pravima i licencijama. Inovacije poprimaju svojstvo robe (upotrebnu i razmjensku vrijednost) samo kao zaštićene ili tajne informacije. Informacija, naime, mora biti obavijena tajnom jer jedino tajna informacija ima razmjensku vrijednost. Kada bi, recimo, informacija o proizvodnji atomske bombe bila objavljena u dnevnoj štampi, ne bi bila skuplja od dnevnih novina. Pristup novom znanju, ali i bankama starog znanja kao sirovinama napretka, pažljivo se čuva, a pristup skupo naplaćuje. Disponenti proizvodnjom i distribucijom tajnih informacija i vlasnici banaka podataka i znanja postali su novi socijalni sloj kompetentnih vlasnika (imaoca svojine) znanja i informacija naspram nekompetentnih nevlasnika znanja i informacija. Umjesto klasične klasne podjele na radnike i njihove eksploatatore, u naše se vrijeme ”svjetsko društvo” polarizira na kompetentne i nekompetentne, dakle one koji se ignoriraju kao neupotrebljivi i egzistiraju samo još kao gladna tijela koja jedino još mogu unovčiti svoje organe: dijelove svojeg tijela. Drugim riječima, u toj konstelaciji nekompetentni su neupotrebljivi, apstraktni, rutinski, jeftini, priučeni ili poluškolovani rad zamjenjuju mašine, a nezamjenjivi kreativni rad izdašno je financiran i marljivo njegovan. Inovativno je društvo aplikacijom mikroelektronske tehnologije kadro proizvoditi velike serije raznovrsnih dobara, a ne više konfekciju. Kako ističe Holger van den Boom, ”dosad uobičajena poimanja produktivnosti, stvaranja vrijednosti, investicija ili kapitala, sva proizshode iz činjenice da se privredni napredak može postići s više snage, više temperature, više pritiska, dakle uz pretvaranje i potrošnju viška energije… u međuvremenu odlučujući princip usavršavanja brojnih proizvoda i postupaka postao je jedan sasma drukčiji kriterij, naime obrada podataka; iz nje, a ne više samo iz povećanja, pretvaranja i potrošnje energije, nastaje rast i prihod ili, općenito rečeno, rješenje problema što nam ugrožavaju život”. Drugim riječima, industrijska eksploatacija znanja pretvorila se u novu paradigmu, u industrijsku proizvodnju znanja.

Recimo na kraju da novi sistemi reprodukcije stvaraju i nekompetentnost intelektualnih i političkih elita. One, inertne kakve već jesu, ne prate galopirajuće promjene u savremenom svijetu i zato gube orijentaciju, utapaju se u ideologije i utopije, i ne znaju kako svoje narode izvući iz krize. Zemlje jugoistočne Evrope (JIE), koje još ne funkcioniraju kao (kapitalističke) privrede nego (pretežno) kao socijalistička, skoro feudalna gospodarstva, moraju uz prebacivanje iz gospodarstva u privredu (strukturalne promjene) istovremeno sprovesti i modernizaciju koju klasičan kapital više ne može financirati. Moraju sve svoje snage upregnuti u moderne istraživačke nauke, u inovativnu umjetnost i vrhunski sport, i s mladim učenim i kreativnim ljudima početi graditi društvo koje neće živjeti od prodaje vrhnja ili rakije i obala mora, nego od prodaje najskupljeg proizvoda što ga poznaje današnji svijet – od prodaje znanja i kompetencija.

 
Peščanik.net, 09.01.2012.

Suntunnels rasprava: