Razgovor vodio Boris Šleper

Prema nedavno sprovedenoj anketi, svaki četvrti Nemac smatra da u Trećem rajhu nije baš sve bilo loše – a nije moguće da ima toliko neonacista. Je li tada nije bilo nečeg dobrog?

To je podmuklo pitanje. Ironičan primer koji ja dajem jeste zabrana pušenja na javnim mestima: danas polako sprovodimo ono što je još Hitler hteo. Takođe je došlo i do poboljšanja uslova rada i nekih aspekata socijalnog osiguranja, zatim i do radne nedelje koja je obuhvatala i vikend – mnogi propisi koje imamo danas uvedeni su za vreme Trećeg rajha. Uz to se, naravno, uvek mora reći pod kojim predznakom i u koju svrhu. Ali nikome ne pada na pamet da bismo morali ukinuti neke delove socijalnog osiguranja koje su uveli nacisti.

Zaboravljate autoput, što je izum Adolfa Hitlera…

E pa nije. Taj mit predstavlja jedan od najdugovečnijih uspeha nacional-socijalističke propagande. Postoje knjige i filmovi iz tog vremena u kojima se kaže da je Hitler „1924, kada je bio u zatvoru u Landsbergu, otvorio kartu otadžbine i ucrtao ih – tuda će ići njegovi putevi!“ Prvi planovi za mrežu autoputeva zapravo potiču iz 1927. Propaganda je jednostavno stavila raniji datum i uspostavila Hitlerovo tobožnje autorsko pravo.

No, barem je nesporno da su prvi autoputevi sagrađeni pod Hitlerom.

Ni to nije tačno. Prvi nemački autoput sagrađen je 1932. između Kelna i Bona, dok je Konrad Adenauer bio gradonačelnik (Konrad Adenauer, prvi premijer Nemačke nakon 1945. – Prim.prev.). Kao i u svakom mitu, i u „firerovom autoputu“ je problem što se u njemu krije zrno istine: autoputevi sigurno ne bi bili tako brzo izgrađeni da se Hitler za to nije izborio svojim opsesivnim diktatorskim talentom.

Pa ipak je otvarao radna mesta za sve nezaposlene tog vremena, zar ne?

Godine 1934, kada je izgradnja zaista započela, uposlila je ukupno 50 000 ljudi. Ali je to bilo vreme kada je broj od šest miliona nezaposlenih iz 1933. godine već pao na 2,5 miliona. Broj od 50 000 graditelja autoputeva predstavljao je samo neznatno mali udeo. A krajem tridesetih godina na izgradnji autoputeva bilo je zaposleno i do 125 000 ljudi i još toliko kod podizvođača. Diljem čitavog Rajha započeta je izgradnja delova autoputa, ne bi li Nemci uvideli jednu stvar – da ima posla. To je svakako ostalo upamćeno.

Dakle, ne može se ništa reći protiv argumenta nečijeg dede – ili argumenta Eve Herman (jedna od legendi nemačke televizije, moderatorka javnog servisa NDR; nedavno je otpuštena zbog svojih pohvalnih izjava o porodičnoj politici u vreme nacional-socijalizma, što je u Nemačkoj bio povod za uzavrelu javnu debatu. – Prim. prev.) – da se i danas vozimo Hitlerovim autoputem?

Prvo moramo razmisliti u koju su svrhu oni građeni: Hitler i njegov inspektor Rajha za autoputeve, Fric Tod, hteli su da „urbanizuju domovinu za svoju nemačku etničku braću“. Govorili su da autoput ima psihološki efekat, da se se ljudi navikavaju na veće prostore i veću mobilnost – što je dobro za ekspanziju na istok. Osim toga, putevi su finansirani novcem za osiguranje nezaposlenih, jer se računalo na priliv iz potonjih pohoda. No, jedno tako kompleksno „Da, ali…“ teško je preneti na rođendanskoj proslavi u krugu porodice ili kod Johanesa B. Kernera (talk-show na nemačkoj televiziji ZDF u kojoj je gostovala Eva Herman. – Prim. prev. ).

Debata je počela jednim stavom Eve Herman o državnoj politici prema porodici…

U vezi sa porodičnom politikom i slikom žene u Trećem rajhu, uzročno-posledična veza daleko je jasnija nego kod autoputeva: nacisti su, prosto rečeno, hteli da stvore što veći priraštaj kojim bi se mogle naseliti osvojene oblasti i voditi ratovi. Za to je bilo nužno da žene pod hitno preuzmu ulogu majke i da se kao takve osećaju vrednim.

Dakle, Evi Herman su s pravom prebacivali „crnokošuljaštvo“?

Po meni je zaista splet nesretnih okolnosti što je iz toga proizišla jedna takva priča. Jedno je sigurno: treba koristiti svaku priliku da se stvari razjasne. No, to ne sme izgledati kao da su „pogrešne“ i „ispravne“ pozicije potpuno jasne. Kao da je gospođa Herman glupačica, a gospodin Kerner blistavi junak. Po meni se više izblamirao on: od samog početka je tako namestio pitanja, ne bi li dobio aplauz iz pravog ugla. Čini se kao da odaje nešto poput vlasnika morala i deoničara istine, koji su odjednom nevešti i moraju da razmišljaju separatno: „To sa autoputem neće moći“. Ako pažljivije posmatramo situaciju, takvo ponašanje predstavlja neku vrstu verbalne hajke, što se inače nemilosrdno prebacuje neonacistima. Javnosti, o kojoj se navodno vodi računa, to pre deluje kao da novinarčići nanovo pozivaju u lov na hrabre ljude koji samo kažu ono što zapravo svi misle.

Zar Vi ne smatrate nimalo zastrašujućim to što svaki četvrti Nemac na neki način misli da je gospođa Herman u pravu?

Ne. Pravljenjem tabua od svih tema u vezi sa Trećim rajhom činimo veliku grešku. Time obezvređujemo ono o čemu je u suštini reč: totalitarni rat i genocid. Kada ljudi kažu: „Autoput je bio dobra stvar!“ to se mora relativizovati. Ali se oni ne smeju stavljati u isti koš sa onima koji poriču holokaust. Radije treba pustiti ljude da ispričaju nekoliko sitnih gluposti, nego to smesta proglasiti tabuima. Možda su mitovi o dobrobitima nacional-socijalističke države i nastali zato što se nakon 1945. o tome zvanično nije govorilo, a na rođendanima u krugu porodice se onda pričalo kako je stvarno bilo.

Kernerova emisija imala je rekordnu gledanost, najnoviji broj časopisa „Stern“ tu temu je stavio u naslov, na internetu se žustro klikće i debatuje. U čemu se,  i nakon svih ovih godina, sastoji draž tog starog pitanja?

Nemci su isprva bili u potrazi za nečim dobrim, da bi mogli da kažu kako nisu pripadali „totalnom zlu“. Kasnije im je svakako bila potrebna i zajednica prema kojoj bi mogli gajiti osećaj pripadnosti. Priča o naciji nije svršena stvar – to smo videli za vreme Svetskog prvenstva u fudbalu. Prosvećen čovek može samo da žali, ali upravo kod mlađeg sveta očigledno postoji ta potreba.

Tu ne pomaže ni najbolji čas istorije?

Stvar se može upropastiti i iz najbolje namere, jer provokativni potencijal teme svakako predstavlja draž pre svega za mlade. S druge strane, mladi ljudi, pre svega nižeg obrazovanja, danas žive u sopstvenom medijskom svetu koji se sastoji od glasina, ličnih kontakata i internet foruma. Nakon jednog televizijskog intervjua o „Hitlerovom autoputu“ dobijao sam e-mailove prepune besa – kako ja navodno „učestvujem u organizovanoj hajci na gospođu Herman“ i „poričem autoput“ (Aluzija na poricanje Holokausta, što u Nemačkoj predstavlja krivično delo. – Prim. prev.). No, obrisao sam ih ne odgovorivši. Čovek se ne sme uzrujavati oko svake gluposti.

Erhard Šic (61), profesor na Humboltovom Univerzitetu u Berlinu, radi u Institutu za nemačku književnost. Predaje književnost 19. i 20. veka, Berlin u književnosti, istoriju motiva i istoriju književnosti i medija. Težište njegovog istraživanja čine novinarstvo u oblasti kulture, književnost Vajmarske republike i „Trećeg rajha“. Godine 1996. objavio je knjigu: „Mit zvani autoput Trećeg rajha“.

Frankfurter Rundschau, 22. 10. 2007.

Prevod Hana Ćopić

Peščanik.net, 21.10.2007.

HOLOKAUST