MOŽE LI STUDENTSKI POKRET U SRBIJI DONETI POLITIČKI PREOKRET
1. Tragedija i mobilizacija
Danas se navršava tačno tri meseca od tragedije u Novom Sadu, koja se dogodila 1. novembra 2024. godine, kada se betonska nadstrešnica srušila na nedavno renoviranu železničku stanicu, usmrtivši 15 osoba. Ova katastrofa, koju javnost vidi kao rezultat korupcije i nemara vlasti, izazvala je ogorčenje, naročito među studentima. Prvi protesti održani su u Novom Sadu, gde je opozicija bila vidljivo prisutna i glasna. Međutim, kako je pokret dobijao na zamahu, studenti su preuzeli inicijativu i organizovali proteste ne samo u Novom Sadu, već i u Beogradu i drugim većim gradovima, sve se više distancirajući i od vladajuće stranke i od opozicije.
Seoske sredine, koje su i dalje političko uporište režima, uglavnom su ostale tihe. Ova geografska podela nije slučajna. Dok su protesti zahvatili urbane centre, vladajuća stranka je 24. januara organizovala masovni miting podrške u Jagodini, gradiću od samo 35.000 stanovnika, daleko od većih gradova. Ovo odražava svesnu strategiju vlasti da zadrži kontrolu nad ruralnim biračkim telom, dok istovremeno izbegava nestabilna gradska jezgra u kojima je otpor najjači.
Razmere protesta su bile značajne. Novogodišnje okupljanje na Slaviji u Beogradu okupilo je, prema procenama, oko 100.000 učesnika (među kojima su bila i moja deca), što ga čini najvećim protestom od 5. oktobra 2000. godine. Blokada Autokomande, jednog od najvećih saobraćajnih čvorišta u Beogradu, krajem januara trajala je 24 sata i prema zvaničnim procenama privukla je 16.750 učesnika, dok opozicioni izvori tvrde da su brojke bile daleko veće, a neki pominju i pola miliona demonstranata na različitim protestnim lokacijama.
Lenjinova teorija spontanosti i organizacije pruža koristan okvir za razumevanje zašto ovi protesti, uprkos svojoj veličini, još uvek nisu prerasli u širu revolucionarnu mobilizaciju. U delu Šta da se radi? (1902), Lenjin tvrdi da spontani pokreti, ukoliko nisu vođeni organizovanom revolucionarnom snagom, imaju tendenciju da se rasprše bez suštinskog izazova vladajućem poretku. Protesti u Srbiji pokazuju mnoge karakteristike spontanosti, uz masovnu, ali ipak ograničenu participaciju, bez jasnog vođstva ili organizacije koja bi njihove zahteve povezala sa širim klasnim sukobom.
Lenjinovi kriterijumi za revolucionarnu situaciju – vladajuća klasa koja više ne može da vlada kao pre, potlačena klasa koja ne želi da prihvati status kvo i rast masovne političke aktivnosti – samo su delimično ispunjeni u Srbiji. Iako je nezadovoljstvo očigledno, vladajuća klasa i dalje održava kontrolu, a organizovana revolucionarna snaga još nije nastala kako bi usmerila to nezadovoljstvo ka sistemskoj promeni. Ipak, prisustvo sistemskih protivrečnosti – rašireno ogorčenje zbog korupcije, ekonomske nejednakosti i neuspeha političke reprezentacije – ukazuje na to da uslovi za dublje lomove sazrevaju. Kao što je Lenjin naglašavao, režim ne može biti svrgnut dok ne dođe do njegove unutrašnje slabosti i dok se ne pojavi politička organizacija sposobna da iskoristi priliku. Studentski protesti, iako sami po sebi nisu revolucionarni, značajni su jer razotkrivaju i produbljuju pukotine unutar srpskog kapitalizma, potencijalno postavljajući temelje za dublje političke promene u budućnosti.
2. Studenti kao vodeća snaga: Protivrečnosti i istorijske paralele
Za razliku od protesta 1996-97. i 2000. godine, koji su pre svega bili pobune srednje klase protiv izborne krađe i autoritarnog upravljanja, trenutni protesti stavljaju studente u središte javnog nezadovoljstva. Ovaj razvoj događaja je značajan jer ukazuje na nesposobnost tradicionalnih radničkih pokreta da preuzmu vodeću ulogu u društvenim borbama – fenomen karakterističan za periferni kapitalizam, gde je radna snaga fragmentisana i depolitizovana.
Gramscijev koncept hegemonije koristan je za objašnjenje odsustva socijalističkih ideja u ovim protestima. Neoliberalna hegemonija, koja dominira srpskim političkim i ekonomskim diskursom još od raspada Jugoslavije, efektivno je marginalizovala socijalističke alternative. Decenije ideološke dominacije oblikovale su javnu svest, čineći kapitalizam jedinim zamišljenim i prihvaćenim ekonomskim sistemom. Ovo se poklapa sa analizom Krafta (2015), koji tvrdi da je diskreditacija socijalizma nakon raspada Jugoslavije onemogućila nastanak širokih antikapitalističkih zahteva unutar protesnih pokreta. On primećuje da protesti često suprotstavljaju merama štednje, korupciji i privatizaciji, ali retko artikulišu sistematsku kritiku kapitalizma.
Dok su prethodni pokreti bili direktno povezani sa širim političkim promenama, bilo da su se suprotstavljali Miloševićevom režimu ili kasnijim postmiloševićevskim elitama, današnji protesti proističu iz nerešenih sistemskih kriza. Odsustvo radničkog vođstva pokazuje kako je neoliberalna restrukturacija, uključujući deindustrijalizaciju i slabljenje sindikata, oslabila političku agenciju rada. Ipak, u kontekstu atomizacije radništva u privatnom sektoru, sindikati u javnom sektoru postali su organizovanija snaga. Oni su krajem januara, kroz kolektivni ugovor, izdejstvovali značajne ustupke od vlade, poboljšavajući finansijski položaj prosvetnih radnika i okončavši njihov štrajk. Ovo pokazuje da, iako su tradicionalni radnički pokreti oslabljeni, određeni segmenti radničke klase i dalje poseduju pregovaračku moć.
Međutim, veliki sindikati distancirali su se od poziva na generalni štrajk, što odražava i strukturna i politička ograničenja. Dok sindikati u javnom sektoru uživaju određeni stepen centralizovane organizacije pod državnim ministarstvima, sindikati u privatnom sektoru su visoko fragmentisani, delujući u izolovanim preduzećima sa slabijom zakonskom zaštitom. Još važnije, dominantna klijentelistička ekonomska struktura u Srbiji obezbeđuje da su mnoge politički povezane firme – i njihovi radnici – indirektno zavisni od režima kroz subvencije, državne ugovore i ekonomsku stabilnost. To stvara situaciju u kojoj su veliki delovi radničke klase, naročito u privatnom sektoru, nevoljni da se mobilizuju protiv vlasti koja, uprkos eksploataciji, osigurava njihovu ekonomsku egzistenciju.
Pored ovih ekonomskih zavisnosti, ideološki i politički faktori takođe objašnjavaju ograničen otpor radničke klase prema režimu. Vučićeva populistička vlada naginje desnici, što rezonuje sa velikim delom srpske radničke klase, posebno među plavim okovratnicima, poljoprivrednicima, penzionerima i drugim tradicionalno konzervativnim grupama. Decembarsko istraživanje javnog mnjenja NSPM-a iz 2024. godine pokazuje drastične generacijske razlike: podrška studentskim protestima iznosi 95,5% među mladima od 18 do 30 godina, ali pada na svega 22% među onima starijim od 60 godina. Širi evropski trend pomeranja prosečnog birača udesno takođe je odigrao ulogu, učvršćujući političku klimu u kojoj levica teško stiče uporište. Za mnoge radničke birače, Vučićev režim – uprkos svojim neoliberalnim ekonomskim politikama – nudi kombinaciju nacionalističke retorike, paternalističkih socijalnih mera i političke stabilnosti, što mnogi doživljavaju kao prihvatljivije od neizvesnosti opozicije. U takvom kontekstu, radnička militantnost nije samo ekonomski ograničena, već i ideološki sputana sličnostima između vladajuće stranke i velikog dela radničkog biračkog tela.
Odsustvo radničkog vođstva pokazuje kako su neoliberalna restrukturacija, deindustrijalizacija i erozija sindikata oslabili političku agenciju rada. Međutim, ovaj vakuum ne popunjavaju tradicionalne političke partije. Kako Boris Kagarlitski (2007) ističe, partije sve više gube sposobnost da kanališu narodno nezadovoljstvo, dok masovni pokreti postaju glavni agensi političkih promena. Ovu realnost vladajući režim nije propustio da primeti. Nedavni miting u Jagodini, na kojem je predstavljena vladina inicijativa za pokret „narod i država“, pokazuje pokušaj vlasti da preventivno apsorbuje nezadovoljstvo van partijskih struktura, stvarajući široki populistički front lojalan režimu.
Studenti, često prikazivani kao apolitična grupa, sada postaju jedini koherentan blok sposoban za mobilizaciju nezadovoljstva. Međutim, njihov položaj ostaje krhak, s obzirom na ograničenu direktnu povezanost sa procesom proizvodnje i manjak ekonomske poluge u poređenju sa radnicima. Njihova dominantna uloga u protestima ne odražava samo njihovo nezadovoljstvo postojećim sistemom, već i širi politički vakuum koji je nastao zbog nesposobnosti tradicionalnih radničkih pokreta da preuzmu vodeću ulogu.
3. Distanciranje od političkih partija: Kriza opozicije
Posebno upečatljiv aspekt protesta jeste namerno distanciranje studenata i od vladajuće koalicije i od opozicije. Dok je očekivano izbegavanje povezivanja sa Vučićevim režimom, nevoljnost da se sarađuje sa opozicionim partijama ukazuje na širu krizu političke reprezentacije. Ova pojava se poklapa sa argumentom Borisa Kagarlitskog u Dugom povlačenju (2024): sistemska nesposobnost levice i opozicije da ponude smislen alternativu neoliberalnoj hegemoniji rezultira time da se društveni pokreti razvijaju u političkom vakuumu.
Neoliberalna hegemonija u Srbiji, obeležena merama štednje, privatizacijom, slabljenjem socijalne zaštite i erozijom radnih prava, efektivno je depolitizovala ekonomske zahteve. Decenije neoliberalne restrukturacije transformisale su politički pejzaž do tačke u kojoj nijedna značajna snaga unutar establišmenta ne dovodi u pitanje fundamentalnu logiku tržišta. Ovo je posebno vidljivo u potpunom odsustvu istinski socijalističkih ili socijaldemokratskih partija u parlamentu. Socijalistička partija Srbije (SPS), nominalni naslednik Saveza komunista Srbije, odavno je napustila bilo kakvu socijalističku platformu, u potpunosti se integrišući u vladajuću neoliberalnu koaliciju. Istovremeno, parlamentarna opozicija se uglavnom sastoji od proevropskih demokratskih partija čija se ekonomska agenda jedva razlikuje od one koju sprovodi vlast. Kako Kagarlitski (2007) primećuje, savremene socijaldemokratske partije postale su toliko prožete ideologijom neoliberalizma i „monetarizma“ da danas principe neoliberalizma brane odlučnije i doslednije nego tradicionalne desničarske partije, koje su, zbog pragmatizma, ponekad spremne na određene kompromise.
Rezultat je politički sistem u kojem neoliberalizam ostaje neupitan, a politički spektar se svodi na takmičenje u administraciji, a ne u ideologiji. Položaj Srbije kao poluperiferne zemlje dodatno pogoršava ovaj izazov. Kao što je Samir Amin (1976) tvrdio, poluperiferne ekonomije, za razliku od perifernih, često žive u iluziji da mogu manevrisati unutar globalnog ekonomskog sistema kako bi postigle nezavisan razvoj. Međutim, njihova strukturna zavisnost od globalnih finansijskih i trgovinskih mreža čini gotovo nemogućim izlazak iz neoliberalnih okvira. U slučaju Srbije, ova zavisnost se ogleda u tome što studenti istovremeno odbacuju i vladajuću elitu i EU, ali bez jasne alternative. Dominantni diskurs je oblikovao percepciju stanovništva da je kapitalizam, makar u svojoj „reformisanoj“ verziji, jedini održiv model, što ograničava mogućnost sistemskih promena.
Istovremeno, odsustvo značajnog levičarskog ili radničkog pokreta dodatno izoluje studentske proteste od šire društvene borbe. Iako je neoliberalna restrukturacija oslabile organizovani rad i učvrstila ekonomsku zavisnost, ograničavajući mogućnost radničke mobilizacije, sam studentski pokret nije uspeo da uokviri svoje zahteve na način koji bi omogućio povezivanje sa radničkom klasom. Ovo odražava kritiku Volodimira Iščenka iz Ka ponoru (2024): postsovjetski protestni pokreti, kada su lišeni suštinske klasne politike, postaju ciklički neefikasni, na kraju reprodukujući vlast elita umesto da ih izazovu.
4. Specifični zahtevi umesto političkih ciljeva: Namerno ili strukturno ograničenje?
Za razliku od protesta 1996-97. i 2000. godine, koji su bili eksplicitno antirežimski, današnji pokret se uzdržava od zahteva za ostavku predsednika ili vlade, iako se ostavka vlade već dogodila. Umesto toga, studenti se fokusiraju na konkretne zahteve: privođenje odgovornih za tragediju u Novom Sadu pravdi, oslobađanje uhapšenih studenata i kažnjavanje odgovornih za nasilje nad njima, kao i povećanje budžeta za obrazovanje.
Nejasnoća ovih zahteva nije samo strateški izbor, već i odraz političke nezrelosti studentskog pokreta. Kako Jana Baćević (2015) primećuje, studentski pokreti u regionu često ostaju „neartikulisani“ i „neodređeni“, čak i kada predstavljaju značajan izazov vladajućoj klasi. Kao što marksistička analiza sugeriše, studenti—posebno oni koji su na putu da postanu deo profesionalne klase—često imaju poteškoća u artikulaciji šireg klasnog interesa zbog sopstvenog klasnog položaja. Iako studenti mogu igrati radikalizujuću ulogu u trenucima krize, oni sami po sebi ne predstavljaju radničku klasu niti šire mase. Kako su Marks i Engels primetili u Nemačkoj ideologiji, vladajuće ideje u svakoj epohi su ideje vladajuće klase, a buduća profesionalna klasa se često oblikuje kroz svoje aspiracije da se integriše u postojeće strukture moći, a ne da ih sruši. Ovo objašnjava zašto studentski pokreti često formulišu zahteve u okvirima reformi, umesto da se zalažu za revolucionarnu transformaciju.
Vlada je vešto iskoristila ovu nejasnoću u svoju korist. Selektivnim ispunjavanjem određenih zahteva demonstranata, poput prilagođavanja budžetskih izdvajanja ili ograničenog oslobađanja pritvorenih, može tvrditi da je udovoljila studentskim zahtevima, dok u isto vreme izbegava dublje strukturne ustupke. Paralelno s tim, režim koristi nedostatak jasne ideološke artikulacije da diskredituje pokret, prikazujući ga kao neorganizovan, elitistički ili vođen uskim interesima, a ne istinskom borbom za socijalnu pravdu. Ova dinamika, gde su protesti ograničeni sopstvenim političkim dometom, odražava ono što Iščenko (2024) opisuje kao cikličnu neefikasnost postsovjetskih protestnih pokreta, koji, kada nemaju jasnu klasnu perspektivu, na kraju ne uspevaju da izazovu vladajući poredak, već samo prenose moć sa jedne grupe kapitalista na drugu.
Tako, iako studentski pokret predstavlja značajan raskid sa dominantnim političkim snagama u Srbiji, njegova ograničenja u artikulaciji koherentne, klasno zasnovane kritike čine ga ranjivim i na kooptaciju od strane države i na gubitak podrške javnosti. Bez šire koalicije koja bi povezala studentske zahteve sa radničkim borbama, pokret rizikuje da bude neutralisan kroz delimične ustupke i diskreditaciju, umesto da postane trajni izazov sistemu.
5. Odbacivanje međunarodnih političkih simbola: Jedinstven postsocijalistički slučaj
Jedan od najupečatljivijih aspekata protesta jeste odbacivanje međunarodnih političkih afilijacija, što predstavlja oštar kontrast u odnosu na nedavne pokrete u Moldaviji, Gruziji i drugim postsocijalističkim zemljama, gde su zastave EU bile uobičajen simbol. Ipak, bilo bi pogrešno tumačiti protivljenje EU simbolima kao izraz antievropskog sentimenta. Naprotiv, ovo odbacivanje odražava pro-srpski, nacionalni karakter protesta, koji stavlja domaće probleme iznad geopolitičkih opredeljenja.
Dominantna ikonografija pokreta, krvavocrveni otisci ruku, srpske nacionalne zastave, insignije fakulteta i transparenti posvećeni žrtvama, jasno pokazuje da je ovo protest ukorenjen u akademskom i građanskom besu zbog tragedije u Novom Sadu, a ne politički pokret pod stranim patronatom. Izbegavanjem međunarodnih simbola, studenti uskraćuju vlastima priliku da diskredituju proteste kao spolja orkestrirane – uobičajenu strategiju režima za delegitimizaciju opozicionih akcija. Istovremeno, ovo odbacivanje odražava neodređen i sve izraženiji osećaj razočaranja prema EU, naročito među mladima u Srbiji.
Mnogi više ne vide EU kao nepristrasnog arbitra, već kao podržavaoca i saučesnika Vučićevog režima, a samim tim i stanja koje je dovelo do tragedije u Novom Sadu. Tokom godina, EU je održavala pragmatičan, ako ne i otvoreno kolaboracionistički odnos sa Vučićem, tolerišući njegove autoritarne tendencije u zamenu za političku stabilnost i usklađivanje sa zapadnim strateškim interesima. Ova percepcija EU kao garanta istog sistema protiv kojeg studenti protestuju dodatno je udaljila mnoge od tradicionalnih proevropskih narativa.
Iako srpski studenti nesumnjivo sebe vide kao deo Evrope u kulturnom i istorijskom smislu, oni se ne identifikuju nužno sa političkim i birokratskim institucijama EU. Proces pristupanja Srbije, koji godinama stagnira (od 2021. nijedno novo pregovaračko poglavlje nije otvoreno), podstakao je frustraciju umesto entuzijazma. Česti zahtevi EU za političkim i ekonomskim reformama, u kombinaciji sa percipiranim dvostrukim standardima u regionalnoj geopolitici, doprineli su skepticizmu prema EU kao istinski demokratskoj sili. Istraživanje NSPM-a iz februara 2024. pokazalo je da je podrška ulasku u EU pala na 42,8%, dok se 36,8% ispitanika izjasnilo protiv, što je oštar pad u odnosu na 75% podrške iz 2006. godine. U tom smislu, odbacivanje EU simbola nije toliko izraz protivljenja Evropi koliko je odraz nezadovoljstva poluperifernim položajem Srbije u globalnom kapitalizmu, gde ostaje politički podređena i ekonomski zavisna od evropskog kapitala.
Ovo se uklapa u širu perspektivu teorije svetskog sistema: srpski studenti, čak i ako nisu eksplicitno protiv EU, odbacuju ideju da je budućnost njihove zemlje neizbežno vezana za integraciju u sistem koji ih decenijama tretira kao periferiju. Njihovo odbijanje da usvoje tipičnu prozapadnu protesnu estetiku sugeriše složeniju političku realnost, onu u kojoj ni usklađivanje sa EU, niti kvazi-suvereni retorički okvir vladajuće elite ne nude stvarno rešenje za ekonomske i političke krize Srbije.
6. Protest bez pokreta
Studentski protesti u Srbiji razotkrivaju duboke protivrečnosti unutar političkog i ekonomskog sistema zemlje, ali ostaju izolovani od šire radničke borbe i lišeni jasnog ideološkog pravca. Njihova pojava ukazuje na krizu političke reprezentacije, gde ni vladajuća elita ni opozicija ne nude kredibilnu alternativu. Međutim, bez sposobnosti da mobilišu šire slojeve društva ili povežu svoje zahteve sa sistemskom kritikom neoliberalnog kapitalizma, njihov transformativni potencijal ostaje ograničen.
Narodno razočaranje u aktuelni režim još uvek nije kristalisano u alternativnu viziju izvan opozicije statusu kvo. Značajan deo populacije i dalje podržava vlast. Najnovije ankete pokazuju da protesti nisu značajno promenili balans političkih snaga: više od 50% birača i dalje podržava vladajuću koaliciju, dok podrška najjačoj opozicionoj partiji ne prelazi 6%. Uključujući neodlučne glasače, podrška predsedniku Vučiću i dalje se kreće oko 50%.
Kao što je ranije pomenuto, Lenjinovi kriterijumi za revoluciju još nisu ispunjeni, ali ovi protesti ukazuju na rastuće tenzije koje bi u budućnosti mogle doprineti krizi. Iako su sistemske protivrečnosti sve očiglednije, one još nisu dovele do situacije u kojoj je vladajuća klasa oslabljena do tačke kolapsa, niti se pojavila revolucionarna snaga sposobna da iskoristi ovu nestabilnost. Strukturne prepreke masovnoj mobilizaciji, od ekonomske zavisnosti do političkog klijentelizma, obezbeđuju da nezadovoljstvo ostane zarobljeno unutar sistema koji neutralizuje opoziciju kroz selektivne ustupke i represiju.
Situacija ostaje fluidna i nepredvidiva. Ipak, ukoliko se protesti ne razviju u širi pokret sposoban da poveže socijalne i ekonomske borbe, postoji rizik da se utopi u poznati ciklus otpora koji izaziva poremećaje, ali ne dovodi do fundamentalne promene sistema. Još kritičnije, kako je Gramsci upozoravao, trenuci krize, kada tradicionalne partije gube legitimitet, ne vode nužno progresivnim ishodima. Ako se ne pojavi koherentna politička snaga koja bi artikulisala alternativnu viziju u klasnim terminima, politički vakuum može popuniti reakcionarni pokreti, nacionalistički projekti ili autoritarna konsolidacija. Srbija se suočava sa sličnim rizikom: u odsustvu jasne levičarske alternative, današnji protesti ne samo da možda neće rešiti dublje kontradikcije zemlje, već bi mogli nehotice otvoriti prostor za snage koje će dodatno učvrstiti postojeći poredak.
Pored toga, sama pozicija studenata je unutrašnje kontradiktorna i dugoročno neodrživa. Oni zahtevaju promene od iste vlasti i istih institucija koje istovremeno proglašavaju nepouzdanima i nedelotvornima. Iza toga stoji skrivena pretpostavka da će svaki potez vlasti nužno ostati ispod njihovih očekivanja, čime se unapred blokira mogućnost bilo kakvog realnog dijaloga ili institucionalnog rešenja. Još veći problem je što studenti odbijaju ne samo kontakt sa vladom, već i sa bilo kojim drugim institucijama, političkim partijama, sindikatima i drugim akterima koji bi mogli dati političku težinu njihovim zahtevima. U takvoj situaciji, oni ostaju izolovani kao društvena grupa, bez ozbiljnih savezništava koja bi mogla omogućiti trajni uticaj na sistem.
U tom smislu, široka i naizgled univerzalna priroda zahteva protesta, funkcionalne institucije, socijalna pravda i pravednost, možda prikriva dublje protivrečnosti unutar srpskog društva. Opozicija pretpostavlja da će se suštinske odluke donositi tek nakon Vučićevog odlaska, ali šta ako je podela oko Vučića zapravo samo zamaglila fundamentalnije dileme Srbije? Kao što je jedan oštrouman posmatrač primetio, stavovi o Trampu, EU i Putinu oblikuju gotovo sve opozicione projekcije, ali ostaju uglavnom neizgovoreni. No, jednako kritično, protesti izbegavaju suočavanje sa unutrašnjim protivrečnostima Srbije: progresivnom komodifikacijom života, učvršćivanjem neoliberalizma i erozijom socijalne zaštite. Neformulisanje ovih problema na jasan način ili njihovo potiskivanje pod nejasan diskurs pravde i pravednosti rizikuje odlaganje neophodnog obračuna sa samom prirodom srpskog kapitalizma.
LINKS, 02.02.2025.
Peščanik.net, 08.02.2025.
NADSTREŠNICA