Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Je li korona virus „najsmešniji virus na svetu“ ili je virus „koji će nas ostaviti bez mnogih najdražih“? Da li žene ne treba da brinu, ne obolevaju, mogu slobodno ići u šoping u Milano ili je ta tvrdnja opasna besmislica? Je l’ deca ne obolevaju ili „praktično“ ne obolevaju? Zatvarati škole je bespotrebno ili neophodno?

Ovih dana bukvalno smo zatrpani ovakvim i sličnim dilemama koje su bili i još uvek su dužni da otklone medicinski stručnjaci.

A juče je objavljena vest da je ministar odbrane pismom upućenim predsedniku republike predložio uvođenje vanrednog stanja u zemlji. I predsednik je, kako su mediji preneli, to pojasnio rečima: „Vanredno stanje se uvodi ukoliko ministar odbrane pošalje vrhovnom komandantu, predsedniku države, pismo da je ugrožena bezbednost države. Zatim ga šaljemo u skupštinu, ali pošto je zabranjeno okupljanje više od 100 ljudi, moguće je da predsednik Srbije, predsednik skupštine i Vlade, zajedničkim trostrukim potpisom uvedu vanredno stanje. Onda znate šta to znači. Nema više kafića, barova, bioskopa, pozorišta, već vojska na ulice.“

Da li stvari zaista stoje tako kako je predložio ministar odbrane, a pojasnio predsednik? Ili je pre virus korona postao uzrok dileme koju su dužni da otklone pravnici?

Pa da pokušamo.

Za početak, nužno je razlikovati formalne pojmove „vanredno stanje“ i „vanredna situacija“. Razlikuju ih i ustav i zakon, uvode se iz različitih razloga, predlažu ih i o njima odlučuju različiti organi, podrazumevaju različite mere i, što je najvažnije, bitno se razlikuju po posledicama koje mogu imati za prava građana zajamčena Ustavom.

Vanredno stanje je uređeno Ustavom (čl. 200) a vanredna situacija Zakonom o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama.

Vanredno stanje uvodi Narodna skupština. Spekulacije da bi u trenutnim konkretnim okolnostima umesto skupštine to mogli zajednički da urade predsednici Republike, skupštine i Vlade su bez osnova. Tačno je da Ustav predviđa takvu mogućnost za situacije kad skupština „ne može da se sastane“, ali nije tačno da smo u takvoj situaciji. Pomenuta ustavna odredba ima u vidu faktičku nemogućnost okupljanja poslanika – bilo bi apsurdno tumačenje da se zbog nekakve uredbe ili odluke Vlade o zabrani skupova skupština ne može sastati. Nikakav akt Vlade ili ma kog organa izvršne vlasti ne može biti smetnja za održavanje sednice najvišeg zakonodavnog tela.

Međutim, mnogo važnije od pitanja ko odlučuje o vanrednom stanju je pitanje kada se vanredno stanje može uvesti? Odgovor koji Ustav daje je: „kad javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana“. Već sam termin „ugrožava opstanak“ (a ne bezbednost) govori da je reč o krajnje izuzetnim situacijama. Tako se i odredbe članova 87 i 88 Zakona o odbrani koje se pominju kao osnov za predlog ministra odbrane predsedniku Republike istovremeno odnose na uvođenje ratnog i vanrednog stanja. Te odredbe zakona odnose se očito na uvođenje vanrednog stanja zbog bezbednosti države, situacije kakva je na primer neposredna ratna opasnosti i slično. A epidemija virusa niti je u nadležnosti ministra odbrane niti je – koliko god bila neprijatna, opaka i opasna – nešto što ugrožava opstanak države i naroda.

S druge strane, Zakon o sprečavanju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama odnosi se ne samo na situacije koje ugrožavaju opstanak, nego na više mogućih teških, čak katastrofalnih situacija među kojima se izričito navode epidemije i pandemije zaraznih bolesti.

Vanrednu situaciju ne proglašava skupština nego Vlada, ne na predlog ministra odbrane već Republičkog štaba za vanredne situacije, onda kada su, kako zakon kaže, „rizici i opasnosti takvog obima i intenziteta da njihove posledice nije moguće otkloniti redovnim delovanjem nadležnih službi, već su nužne posebne mere, dodatna sredstva i pojačan režim rada“. Situacija sa kojom smo suočeni je upravo takva.

Posebno je bitno i važno napomenuti da proglašavajući vanrednu situaciju Vlada ne može propisivati nikakva ograničavanja ustavom zajamčenih prava građana.

I na kraju, kad je već pomenuta Vojska Srbije, treba reći da ona svoju ulogu može imati ne samo u uslovima vanrednog stanja nego i vanredne situacije. Ali ta uloga, u oba slučaja, nije ni obavezno ni nužno „izlazak na ulice“ u funkciji ograničavanja prava građana, već mnogo pre u angažovanju njenih jedinica i ustanova u pružanju pomoći i spasavanju građana.

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Peščanik.net, 15.03.2020.

KORONA