Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Joseph Stiglitz, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju objavio je novu knjiguEvro: kako zajednička valuta ugrožava budućnost Evrope. U poslednje vreme objavio je i nekoliko dužih članaka u kojima se zalaže za „postepeno napuštanje“ evra. Stiglitz veruje da „kraj zajedničke valute ne bi nužno bio kraj evropskog projekta“. Takvim stavom on pokazuje duboko nerazumevanje evropske stvarnosti.

Kao i većina američkih ekonomista koji se čvrsto drže teorije o „optimalnim valutnim zonama“, Jospeh Stiglitz je još od 90-ih godina prošlog veka bio veoma kritičan prema projektu jedinstvene valute. Ideju o optimalnim valutnim zonama prvi je početkom 60-ih izložio Kanađanin Robert Mundell, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1999. Da bi određena zona imala interes za korišćenje zajedničke valute, pisao je Mundell, ona mora ispunjavati izvesne preduslove, što uključuje visoku pokretljivost proizvodnih faktora (kapitala i rada), dominaciju simetričnog obrasca šokova (usklađenost poslovnih ciklusa između zemalja), značajne fiskalne transfere i homogene kolektivne preferencije stanovnika zone.

U više elemenata buduća evrozona te uslove nije ispunjavala. Ali to je često problem sa teorijskim konstrukcijama – u stvarnosti verovatno ne postoji zona koja ispunjava sve postavljene kriterijume. U praksi, „optimalna valutna zona“ nije ništa drugo do zona koja iza sebe ima višedecenijsko iskustvo korišćenja jedinstvene valute.

Sam Robert Mundell nije tvrdio da njegova teorija implicira da jedinstvena evropska valuta nije moguća ili nije poželjna. Štaviše, aktivno je podržavao projekat jedinstvene valute s kojim je bio blisko povezan od 70-ih godina, iako je često je kritikovao stavove nemačkih političara koji su učestvovali u projektu.

Ono što u ovom kontekstu posebno iritira, s obzirom da dolazi od jednog progresivnog ekonomiste kakav je Jospeh Stiglitz – i to je stav u kojem Stiglitz nije usamljen – jeste nerazumevanje visine političkih uloga u ovom projektu: evro je pre svega bio sredstvo raskida sa neoliberalnim pristupom procesu evropskih integracija, prema kojem je integracijama trebalo da upravljaju isključivo tržišne sile. Jedinstveno tržište bi u takvom režimu bilo opterećeno praksom dampinga ne samo u domenu poreskih i socijalnih politika – što je i danas veliki problem – nego i u domenu monetarne politike. Bilo je pokušaja da se takvi trendovi stave pod kontrolu uvođenjem fiksnih, ali prilagodivih kurseva između evropskih valuta, ali taj mehanizam nije zaživeo.

Evro je prekinuo tako što je ključni element suvereniteta prebacio na Evorpsku uniju, što je konačno omogućilo da se nedodiriva politika tržišne konkurencije zameni zajedničkim vođenjem politika – monetarne i valutne. Joseph Stiglitz je očigledno u pravu kada naglašava da su uslovi zacrtani u vreme koncipiranja evra Mastrihtskim sporazumom 1992. i pravila ustanovljena u vreme konačnog uvođenja valute 1999. bili neadekvatni i da su doprineli velikim razmerama krize 2010. (na šta sam i sam sa svojim kolegama neumorno ukazivao u Alternatives Economiques poslednjih 25 godina).

Današnji američki ekonomisti koji dobar deo globalnog autoriteta duguju dominantnom statusu dolara imaju tu neprijatnu naviku da zaboravljaju da je i američka monetarna unija rezultat dugog i komplikovanog procesa: trebalo je da prođe 137 godina od proglašenja nezavisnosti (i jedan krvavi građanski rat) da bi Amerikanci dobili centralnu banku (1913). Ta burna istorija je opisana u nedavno objavljenoj i veoma korisnoj publikaciji ekspertske organizacije Bruegel u kojoj se taj „dug, težak i politički rastrzan proces“ (stvaranja monetarne i finansijske unije u SAD) poredi sa znatno kraćom istorijom evra.

Takođe, Jospeh Stiglitz očigledno potcenjuje značaj promena koje su izvršene u evrozoni posle krize 2010. On objašnjava da je Evropska unija pre svega morala biti „bankarska unija“. Što je, naravno, tačno: to je jedan od ključnih elemenata koji su nedostajali od samog početka i uzrok mnogih nevolja koje su usledile kada se uspostavio začarani krug između država i banaka. Ali bankarska unija postoji od novembra 2014, mada još nije prošla probu stvarnosti i ima dosta manjkavosti. Naročito joj nedostaje zajedničko osiguranje depozita, kao što ovaj nobelovac ispravno zapaža.

Takođe, kaže Stiglitz, nedostaju „pravila za kontrolu trgovinskih viškova“. I tu je u pravu: veliki trgovinski suficit Nemačke je glavni uzrok disfunkcionalnosti evrozone. Ali i ta pravila su sada uvedena paketom od šest regulatornih mera iz 2011, što je bio veliki korak napred za evrozonu. Ipak, zbunjuje odsustvo političke hrabrosti Evropske komisije, bar za sada, da te mere primeni i javno se izjasni o nemačkim viškovima.

Stiglitz dalje tvrdi da su potrebne „evroobveznice ili neki drugi mehanizam za ujednačavanje duga“. Iako se ne zovu tako, jer bi to bilo kršenje političkog tabua, Evropski mehanizam za stabilnost koji će verovatno obezbediti 700 milijardi evra duga, i 300 milijardi iz Junckerovog plana, predstavljaju oblik evroobveznica u začetku. Osim toga, politika velikih otkupa instrumenata suverenog duga od strane Evropske centralne banke vodi u de fakto ujednačavanje evropskih dugova u bankarskim bilansima – što će vremenom otvoriti neka nova teška pitanja.

Još jedan element koji nedostaje, nastavlja Stiglitz, jeste „monetarna politika koja će se fokusirati na zaposlenost, rast i finansijsku stabilnost, a ne samo na inflaciju“. Francuski političari i s leva i s desna želeli su 70-ih godina da uvođenjem evra povrate deo monetarne suverenosti koju su gubili zbog slabljenja franka. Cilj je bio da se spreči unilateralno upravljanje evropskom monetarnom politikom iz nemačke centralne banke koja je vodila računa samo o inflaciji i nije obraćala pažnju na rast i zaposlenost.

Na tom frontu, šta god tvrdio Joseph Stiglitz, evro je ostvario postavljene ciljeve. Evropska centralna banka danas sprovodi izuzetno ekspanzivnu monetarnu politiku i njen bilans obimom već premašuje bilans sistema federalnih rezervi u SAD. Najoštriji kritičari te politike unutar ECB su predstavnici nemačke centralne banke. Zbog toga su dvoje od njih 2011. podneli ostavke na članstvo u upravnom odboru ECB.

Ali čak i pre krize 2010, glavna zamerka koja se mogla uputiti na račun Evropske centralne banke u periodu od 1999. do 2008. bila je to da već sprovodi previše ekspanzivnu monetarnu politiku koja stvara spekulativne mehurove u južnoj Evropi. Moguće je da sve te promene izvršene na ivici provalije čine „premalo i prekasno“, što je produžilo krizu evra.

Ipak, da je početkom 2010. godine neko rekao Angeli Merkel i Wolfgangu Schäubleu da će u narednih pet godina biti ustanovljen fond od 700 milijardi evra za pomoć zemljama u krizi, da će se uspostaviti bankarska unija i da će Evropska centralna banka na veliko početi da otkupljuje privatne i javne dugove, teško bi bilo pogoditi da li plaču od smeha ili od besa. U tom trenutku oboje su bili sigurni da se za njihovog života ništa od toga neće dogoditi.

Klauzula o zabrani finansijskog spasavanja koja je bila u samom jezgru Mastrihtskog sporazuma i koja nije dozvoljavala solidarnost sa zemljama u fiskalnoj krizi praktično je opozvana. Ali Jospeh Stiglitz s pravom naglašava upadljivo odsustvo industrijskih politika, da ne pominjemo i dalje strukutrno restriktivnu orijentaciju fiskalnih politika. To je suština problema koji sprečavaju ekonomiju evrozone da uđe u period održivog oporavka. Taj problem je veoma teško rešiti iz političkih razloga.

Što se tiče Francuske, šteta je što za pet godina koliko je François Hollande na vlasti ništa bitno nije učinjeno. Uspeh, naravno, ne bi bio garantovan, ali Hollande nije ni pokušao da nešto preduzme.

Ipak, ovaj nobelovac najviše greši kada iz takvih propusta i dubokih političkih problema izvlači opšte zaključke. Budući da su Evropljani nesposobni da ostvare napredak na ovom polju, Stiglitz smatra da je najbolje potražiti način za „postepeno napuštanje evra, uz mogućnost prelaska na neki fleskibilniji evro sistem“. Po njegovom mišljenju, „kraj jedinstvene valute ne bi morao biti kraj evropskog projekta“. Ali to je veoma rizična opklada.

Prvo, nejasno je kako bi napuštanje evra pomoglo bilo kojoj zemlji u zoni. Zemlja koja bi izašla iz sistema prvo bi primetila da su kamatne stope po kojima se zadužuje naglo porasle. Tako se opet vraćamo na komplikovano pitanje dugova koji su se akumulirali prema ostatku sveta. Ako bi država nastavila da obračunava dugove u evrima, uprkos depresijaciji nove nacionalne valute, teret duga će se povećati: ako bi jednostrano odlučila da dugove ne vraća, makar i delimično, morala bi da se pripremi za dug period isključenosti sa međunarodnih tržišta.

U svakom slučaju, takva zemlja bi godinama morala da primenjuje mere štednje surovije od onih koje (nepromišljeno) propisuje Trojka. Čak i Grčka, zemlja evrozone koja bi najmanje izgubila izlaskom iz monetarne unije, oduprla se iskušenju i zaustavila na ivici provalije. Takav potez nisu nametnule lokalne elite, već ogroman pritisak grčke javnosti: oni koji im savetuju da skoče neće biti tu da snose posledice, a grški građani će u svom novačniku radije držati evra nego drahme, šta god o tome imao da kaže Joseph Stiglitz koji ne mora da brine o snazi svog dolara.

Ideja o postepenom napuštanju evra koje neće ugroziti temelje evropske građevine liči na naučnu fantastiku. Ako do toga dođe, logično je očekivati da će evropske zemlje pokušati da preduhitre susede, ojačaju „konkurentnost“ tako što će prigrabiti deo njihovog izvoznog tržišta i privuku investitore nižom cenom rada posle devalvacije nove valute u odnosu na nekadašnji evro – što bi istovremeno smanjilo domaću potrošnju usled pada kupovne moći izazvanog istom devalvacijom. Drugim rečima, počeo bi proces trke prema dnu koji bi rasplamsao ekonomski rat svih protiv svih.

U stvarnosti, napuštanje evra ima samo jednu svrhu, onu koju u tom potezu vidi Marine Le Pen, a to je dovođenje u pitanje procesa evropskih integracija i izlazak iz unije koji će gurnuti kontinent u užase prošlosti. Uprkos onima koji ih podstiču i guraju u tom smeru kao Joseph Stiglitz, građani Evrope ne pokazuju želju da naprave takvu grešku: i pored osnovanog nezadovoljstva evrom, oni ne žele da ga se odreknu. Mogućnost da se to dogodi toliko je zabrinula francuske birače – sasvim opravdano – da je čak i Marine Le Pen ublažila retoriku o napuštanju evrozone.

Zadatak je težak, a napredak spor. Ipak, nakon što je odluka doneta, Evropa nema alternativu osim da postepeno ispravlja propuste u svojoj monetarnoj uniji. Sve drugo je fikcija, ponekad fikcija visokog kvaliteta u žanru ekonomske teorije, kao u slučaju Josepha Stiglitza. Njegova zabrinutost za Evropu je dirljiva, ali način na koji pristupa problemu potvrđuje da kada su u pitanju teme u kojima istorijski, društveni i politički kontekst imaju presudnu ulogu, čisto teorijski pristupi nisu od velike koristi.

Možemo li ga kriviti zbog toga? Da je neki Evropljanin napisao knjigu o tome šta Amerikanci treba da preduzmu da smanje nivo nejednakosti u SAD, kako da premoste jaz između republikanaca i demokrata, belih i crnih ljudi ili država juga i onih u priobalnim zonama, verovatno bi promašio temu isto koliko i Stiglitz u svojoj poslednjoj knjizi.

Preveo sa francuskog Anton Baer za Voxeurop. Prvi put objavljeno na AlterEcoPlus.

Guillaume Duval, Social Europe, 13.09.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 16.09.2016.