Hillary Clinton, Florida, septembar 2016, foto: Brian Snyder/Reuters

Hillary Clinton, Florida, septembar 2016, foto: Brian Snyder/Reuters

Oktobra 1860. James Russell Lowell, osnivač The Atlantica, na ovim stranama je upozorio na opasnosti koje prete američkom demokratskom eksperimentu ako građani (tada beli muškarci) olako shvate svoje pravo glasa: “U društvima poput našeg, gde svaki čovek svojim glasom može da promeni istoriju i sudbinu, pojedinac ima veliku odgovornost… Iako je izabrana vlast nezavisna od volje građana, oni svake četiri godine ocenjuju njen rad. U tom smislu, svaki birač je potencijalni državnik ili mislilac”.

Jedan od glavnih ciljeva ovog magazina od njegovog osnivanja 1857. bilo je ukidanje ropstva, tako da je Lowell smatrao da Republikanska partija i njen kandidat za predsednika na izborima 1860. nude jedini razuman izlaz iz egzistencijalne krize u kojoj se tada nalazila naša zemlja. U svojoj podršci Abrahamu Lincolnu za predsednika, Lowell je u ime magazina napisao: “Najveća snaga Republikanske partije leži u moralnoj averziji prema ropstvu kao velikoj nepravdi”. Dodao je i da Abraham Lincoln “ima dovoljno iskustva u državnim poslovima da bude državnik, iako nedovoljno da bude političar”.

Možda zato što na sledećim izborima niko nije bio dorastao Lincolnu ili zato što ulozi nisu bili tako veliki kao 1860 – The Atlantic je tek 104 godine kasnije ponovo podržao jednog kandidata za predsednika. Oktobra 1964, Edward Weeks je u ime magazina citirao Lowellove reči pre nego što je podržao Lyndona B. Johnsona. “Divimo se predsednikovoj doslednosti u spoljnoj politici, jer smo preuzeli svetsku odgovornost još od Maršalovog plana. Verujemo da će Johnson rešiti teško pitanje građanskih prava i sprečiti da pođemo putem Južne Afrike”.

Međutim, The Atlanticova podrška Johnsonu manje se bavila njegovima pozitivnim stranama, a više negativnim osobinama njegovog protivnika i senatora iz Arizone Barryja Goldwatera. Weeks je o Goldwateru napisao: “Njegov predlog da se vojnim licima omogući da odlučuju o upotrebi nukleranog naoružanja uzdrmao bi osnovni princip koji postoji još od Abrahama Lincolna: u vreme krize civilna vlast mora da ima kontrolu nad vojskom… Glodwaterova želja da državama poput Misisipija, Alabame i Džordžije dozvoli da same odlučuju o primeni građanskih prava dobila bi podršku segregacionističkog guvernera Alabame George Wallaca, Kju-kluks-klana i konzervativnog John Birch udruženja”.

Odsustvo odmerenosti i odgovornosti kod Goldwatera je posebno zabrinulo The Atlantic: “Žao nam je što Barry Goldwater kritiku smatra ličnom uvredom. Mislimo da je veoma pogrešno što nas u napadima besa naziva “radikalnom” štampom, stavljajući u isti koš The New York Times, Washington Post i sovjetsku Izvestiju. Ovde iz njega progovara Joseph McCarthy. Pritom, ovde ne sporimo Goldwaterovu iskrenost, već ozbiljno sumnjamo u njegovu sposobnost rasuđivanja”.

Danas je naša pozicija slična onoj u kojoj su se 1964. našli urednici The Atlantica. Impresionirani smo mnogim kvalitetima demokratske kandidatkinje za predsednicu, razočarani nekima od njih, ali nas pre svega brine kandidat Republikanske partije Donald J. Trump, koji je verovatno najnekvalifikovaniji kandidat za predsednika jedne od velikih partija u istoriji SAD.

Ova briga nas je navela da po treći put od osnivanja ovog magazina podržimo jednog kandidata za predsednika. Hillary Rodham Clinton je zaslužila, kao prva dama, senator iz Njujorka i državni sekretar, da je shvatimo kao ozbiljnog kandidata za Belu kuću. Ona nije bez mana (neke od njih su zaista zabrinjavajuće, a neke prenaduvane od njenih protivnika), ali je u svakom slučaju jedna od najspremnijih osoba koje su se ikada kandidovale za predsednika. Uvereni smo da ona razume ulogu SAD u svetu, ne sumnjamo da će se ozbiljno posvetiti problemima sa kojima se naša zemlja suočava i mislimo da je pokazala prisebnost i spremnost na težak rad.

Donald Trump, sa druge strane, nikada nije obavljao, niti ima potrebne kvalifikacije za javnu funkciju. On je prodavac senzacionalističkih vesti koji se razbacuje teorijama zavera i rasističkim uvredama, odvratni seksista, nepredvidiv je, stalno nešto krije, ksenofob je; divi se autoritarnim vođama i sam ima autoritarne sklonosti. Lako ga je isprovocirati, što je veoma loša osobina za čoveka koji kontroliše američki nuklearni arsenal. On ne voli činjenične rasprave; ne poznaje Ustav i ravnodušan je prema njemu; on ništa ne čita.

Ovo ne misle samo urednici The Atlantica. Veliki broj vodećih političara i državnih službenika iz Trumpove partije je odbio da mu pruži podršku. On se diskvalifikovao pre nego što se kandidovao. U jednoj od najmračnijih epizoda moderne američke politike, on je predvodio kampanju “krštenica”, čiji je neposredni cilj bio demonizacija prvog afroameričkog predsednika u istoriji ove zemlje. Njegov širi cilj je bilo raspirivanje straha od svih tamnoputih stranaca. U tome je postigao neverovatan uspeh, koji ga je i doveo na samo jedan korak od pobede.

Naša podrška Hillary Clinton i odbijanje Trumpa ne predstavlja površno odbacivanje svih Trumpovih pristalica koji imaju opravdani strah za svoju budućnost i svoje mesto u američkoj ekonomiji. Ali Trump je iskoristio, raspirio i radikalizovao ove strahove ne ponudivši realna rešenja.

The Atlantic je u svome osnivačkom aktu obećao da će biti nepristrasan. Naša namera nije da pomognemo Demokratskoj partiji i oštetimo Republikansku. Da su protivkandidati Hillary Clinton Mitt Romney, John McCain ili George W. Bush ili neki od kandidata koje je Trump pobedio na preliminarnim izborima, ne bismo ni pomišljali da je podržimo. Verujemo u američku demokratiju u kojoj pojedinci iz različitih partija i različitih ideologija promovišu svoje ideje i bore se za naklonost birača. Ali Trump je čovek bez ideja. On je demagog, ksenofob, seksista, neznalica i lažov. On je spektakularno nekvalifikovan da postane predsednik. Glasači – državnici i mislioci iz glasačke kutije – treba da odbrane američku demokratiju i izaberu njegovu protivnicu.

The Atlantic, novembar 2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 09.10.2016.

Srodni linkovi:

The New York Review of Books – Glas nepoverenja

Paul Krugman – Kako namestiti izbore

Paul Krugman – Nameštanje igre

The New Yorker – Podrška Hillary Clinton

Paul Krugman – Trampova partija

Paul Krugman – Hilari pobednica

Vladimir Gligorov – Trgovina i protivnici

Predrag Lucić – Hrvatski trumpoljubi

Paul Krugman – Predatori

The New Yorker – Moj glas

Paul Krugman – Glasaj kao da je važno

Paul Krugman – Veliki lažov

Robert Reich – Da li je Hillary shvatila?

Adam Gopnik – Iskreno o Trumpu

TRAMPOZOIK