Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„I ono za šta sam položio zakletvu moram braniti do kraja. Predsednik Srbije koji bi pokazao nameru da potpiše nezavisnost Kosova i Metohije bio bi predsednik Srbije koji je pokazao nameru da krši svoju zakletvu. Takav predsednik Srbije ne bi imao nikakav kredibilitet da uputi javnosti bilo koju političku poruku kada je jednu, potpuno očiglednu kao što je zakletva, prekršio“. Boris Tadić, predsednik Republike Srbije, januar 2006.

Vekovima smo navodno čekali da povratimo Kosovo, spremni smo tako činiti i dalje, dakle, Vučić će vladati decenijama, a sistem koji je on uspostavio trajaće vekovima – sve do neophodnog svetskog obrta, kada će se najavljeni srpski svet realizovati kao Novi srpski poredak. Ali mirnim putem, pošto će okolni narodi biti ustrašeni ogromnom vojnom moći Vučićevih naslednika i zgroženi srpskim totalitarizmom, tako da im neće preostati ništa drugo nego da se predaju bez borbe, kako bi izbegli nepotrebna stradanja od nemilosrdnih potomaka kosovskih osvetnika i jasenovačkih mučenika. Pred kraj života, osedeo i star, Vučić će uzeti titulu Svetog kneza Lazara Novog, kako bi upotpunio zavetnost i sakralnost celokupne srpske istorije, i obezbedio da buduće generacije, u vekovima koji dolaze, neće skrenuti sa ostvarenja zavetnog puta. I biće pogreben svečano u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru, praćen molitvama više desetina episkopa i preko stotinu sveštenika. Svečani i sveti čin će prenostiti RTS i sve režimske televizije, dok će se u realizaciji TV Pink-a na noćnom nebu, iznad glava okupljenog sveta, specijalnim efektima proizvesti pokretne slike od Svetog Save do Slobodana Miloševića, kako blagosiljaju delo Lazara Novog Vučića i dočekuju ga u dvoranama Nebeske Srbije. No, pre nego što se nebeska vrata zauvek zatvore, Vučić će sa neba održati svoj poslednji govor – a prvi posle upokojenja.

***

Sa istorijskim analogijama treba niti oprezan, ali je teško poreći da je sadašnja naprednjačka vrhuška pored opijenosti apsolutnom vlašću, isto tako opsednuta i vizijama srpske varijante Hiljadugodišnjeg Rajha. Ovaj se fenomen može pratiti i u glasilima rodoljubive desnice (štampa, sajtovi, YouTube emisije) ali je najglasniji i najvidljiviji njegov promoter ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, neumorni zagovornik srpskog sveta. Posmatrače ovo podseća na politiku Slobodana Miloševića u novim okolnostima – ponovo analogija – ipak, podsećanje na Miloševića je adekvatno samo ukoliko bi se istovremeno konstatovao i njegov vojno-politički poraz i, shodno tome, naneta neprebolna trauma konceptu srpskog nacionalizma. U tom je smislu vulinoslovlje o srpskom svetu terapeutsko verbalno sredstvo na još uvek otvorenu i gnojnu nacionalističku ranu.

Vučić je stožer i heroj srpskog sveta i (ovan) predvodnik svih Srba, ali samo u kontekstu prethodnog poraza. Istovremeno je i mudar, pošto strpljivo zna da čeka promene u svetskoj politici, zadovoljavajući se, za sada, isključivo satiranjem demokratije i pluralizma unutar Srbije, te zamajavanjem Evropske unije. Ali poraz nije bio potpun, ne samo stoga što nije bilo famoznog „6. oktobra“, tako da su političke i (para)vojne formacije Miloševićeve Srbije i nakon 5. oktobra 2000. nastavile da politički i teroristički deluju (ubistvo Đinđića); on je bio nepotpun, pre svega, zbog Miloševićeve odluke da bude nedosledan prilikom konačnog sukoba sa zapadnim zemljama 1999. godine. Da je Milošević, dolično srpskom voždu i branitelju Kosova, prihvatio rat do kraja, sada bi i najnerazumnijem Srbinu bilo jasno da se od sablasnih vizija srpskih svetova i zemalja mora odustati jednom za svagda. Sa propuštenom odsudnom borbom, srpski je nacionalizam nastavio da živi vođen lozinkom: „Slobodno tlači, ali kada si jači“. Zato je i snaga Srbije, koju spominje ministar Vulin, neophodno sredstvo za realizaciju tzv. srpskog sveta, pošto presudna bitka tek predstoji. Fenomenološka analiza bi mogla biti i opširnija, ali je dovoljno ponoviti da narativ o srpskom svetu šalje političku poruku o potrebi trajanja ove i ovakve vlasti Vučića. A pošto je njegov zadatak – koji sam sebi zadaje preko Vulina – u vezi sa stvaranjem srpskog sveta realno neostvariv, to je potreba za Vučićevom autokratijom (i čekanjem pogodnog trenutka) nasušnija.

Međutim, osnovne smernice spoljne i regionalne politike Vučić ipak nije nasledio iz 90-ih; one su preuzete od političkih stranaka koje su vršile vlast u periodu od 2000. do 2012 (DS, DSS, G17, SPO, itd) – oličene u dva prioriteta: i Kosovo i EU. S tim što je Vučić na oba pravca zakazao. Niti je Srbija bliža EU, niti Vučić zna kako da reši pitanje Kosova – a da ostane na vlasti. Vučićev režim predstavlja terminalnu fazu dugogodišnje srpske zavetne politike, tako da uopšte nije paradoksalno što i sam Vulin mora javno potvrditi te smernice, čak i u situaciji kada je upravo završio svoj govor o srpskom svetu.

„Na komentar novinarke da Evropska unija, čijem članstvu Srbija teži, ne gleda blagonaklono na poruke o ’srpskom svetu’, Vulin je kazao da sadašnja vlast teži jakoj i razvijenoj Srbiji, da većina građana podržava članstvo u EU, a da se njegova lična uverenja neće odraziti na funkciju koju obavlja“, odgovorio je ministar Vulin. Pa zašto onda o srpskom svetu uopšte priča? Zato što su to njegova lična politička uverenja? Sasvim moguće, ali to ne objašnjava ništa, osim uvida u Vulinove lične iracionalne sklonosti. Vulin ponavlja narativ o srpskom svetu u čijem je središtu figura jakog i suverenog lidera Vučića, zato što je nagodba sa zapadnim partnerima bila prestanak antievropske retorike i težnje ka promeni granica, kao uslov za dolazak radikala-naprednjaka na vlast. Nacionalisti su trgovali svojim nacionalizmom – pošto su jedino to mogli da ponude na prodaju – ali ako te opasnosti više nema, onda neće biti ni potrebe za radikalima na vlasti. Otuda je i narativ o srpskom svetu stalno podsećanje na ranije zaključenu ortačku pogodbu, a na štetu interesa Srbije i njenih građana.

Iz vizure srpskog sveta mogu se objasniti i fotografije kriminalnih ubistava, koje je baš Vulin javno prikazao: one zamenjuju nekadašnje slike sa ratišta, uz poruku da samo jedan čovek zna šta i kako treba raditi. A to što fotografije nisu snimljene na pravom ratištu ne menja suštinu, s obzirom da je režim od Srbije napravio bojište svake vrste.

Teorijski posmatrano, Vučić bi mogao izvesti manevar silaska sa vlasti i vraćanja na prethodne pozicije, ali je takvo pregrupisavanje postalo neizvodljivo zbog objektivne mogućnosti da bi posle gubitka vlasti mogao zaglaviti na robiji. Vučićeva je računica jasna, bolje je od cele zemlje napraviti politički zatvor, nego slučajno završiti iza rešetaka. U perspektivi ostaje da i građani Srbije iznesu na videlo svoju računicu – samo ona će, na kraju krajeva, biti merodavna.

Peščanik.net, 22.07.2021.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Sablasna idila