Protest u Beogradu, foto: Marko Miletić
Protest u Beogradu, foto: Marko Miletić

U državi socijalne nepravde ništa nije kako se čini na prvi pogled. Kad zvanična statistika meri pad nezaposlenosti mladih u Srbiji, događa se pad njihovih zarada i rast njihove životne nesigurnosti.

Građanke i građani Srbije smatraju da su nezaposlenost i ekonomska situacija najveći problemi našeg društva. Za razliku od njih, zvaničnici koje plaćaju ti isti građani tvrde da je zahvaljujući njihovim (političkim i inim) zaslugama nezaposlenost nikad manja, a ekonomski rast nikad veći. Ekonomski rast paradoksalno rezultira time da je u evropskim okvirima Srbija u vrhu po stopi rizika od siromaštva i nejednakostima među građanima.

Narativ o najnižoj nezaposlenosti praćen je trivijalizacijom ovog problema: selektivno se prikazuju statistički podaci s namerom potcenjivanja razmera nezaposlenosti. Podaci iz dva istraživanja koja Srbija sprovodi u skladu s metodologijom Eurostata daju bitno drugačije podatke o nezaposlenosti u našoj zemlji, za razliku od podataka u zemljama EU, gde takve diskrepance gotovo da nema. Učešće nezaposlenih prema podacima Ankete o prihodima i uslovima života, koja dozvoljava ispitanicima samoizjašnjavanje o profesionalnom statusu, tri puta je veće nego učešće nezaposlenih prema Anketi o radnoj snazi koja koristi restriktivnu definiciju nezaposlenosti.

Povećanju zaposlenosti i posledično smanjenju nezaposlenosti u Srbiji doprinosi prekarizacija rada: visoka stopa neformalne i ranjive zaposlenosti i rast broja zaposlenih s ugovorima ograničenog trajanja. Fleksibilnija definicija nezaposlenosti, koja uključuje tri mere podzaposlenosti (zaposleni s nepunim radnim vremenom koji žele da rade više sati, neaktivni koji ne traže posao ali žele da rade i neaktivni koji traže posao ali nisu raspoloživi u naredne dve nedelje) udvostručuje stopu nezaposlenosti, a broj nezaposlenih približava milionu.1

Trivijalizacija nezaposlenosti nema za cilj samo ulepšavanje stvarnosti već abolira odgovornosti državu za stvaranje ekonomskih uslova za kreiranje kvalitetnih radnih mesta. Poruka za sve one koji su bez posla je da treba da razviju strategije preživljavanja radeći bilo šta i po svaku cenu.

Šta očekuje mlade u zemlji koja ne nudi mogućnosti za posao koji je siguran ekonomski, vremenski i u pogledu ostvarivanja radnih i socijalnih prava? Prema podacima Eurostata mladi su po indikatorima tržišta rada u znatno nepovoljnijoj situaciji od opšte populacije: dvostruko veće stope nezaposlenosti i dvostruko manje stope zaposlenosti samo su dva pokazatelja (ne)mogućnosti pronalaženja posla.

Trećina mladih radi u neformalnom sektoru, više od polovine (55%) onih koji rade za platu ima ugovore s ograničenim trajanjem, a razlog za privremenu zaposlenost je to što ne mogu da nađu stalan posao. Devet od deset mladih ima ugovore čije je trajanje kraće od godinu dana, što znači da će izvesno postati nezaposleni i neće ostvariti pravo na naknadu za slučaj nezaposlenosti, budući da im je potrebno da doprinosi za slučaj nezaposlenosti budu uplaćivani najmanje godinu dana.

Kada uđu u prekarne oblike rada, u njima će i da se zadrže: 42% mladih starosti 25-29 godina radi s ugovorima ograničenog trajanja. Osim toga što ne mogu da dođu do stalnog posla, mladi su manje plaćeni za poslove koje rade. Prosečna zarada mladih u formalnom sektoru za petinu je niža od prosečne zarade u Srbiji.2 Nezaposleni mladi imaju veoma niska očekivanja u pogledu zarade, spremni su da rade za zaradu koja je gotovo upola manja od prosečne zarade u Srbiji.3 Iako je većina mladih u radnom odnosu, to nije garancija da će ostvarivati prava iz rada i po osnovu rada: dve trećine mladih ne dobija naknadu za prekovremeni rad, polovina ne ostvaruje pravo na naknadu za prevoz ili bezbednost na radu, trećina nema pravo na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor.4

Obrazovanje mladima u Srbiji nije garancija za zapošljavanje. Jednako teško do posla će doći nekvalifikovani i visokokvalifikovani, budući da su ove dve kategorije izjednačene po stopi nezaposlenosti (34%). Tek 46% visokoobrazovanih mladih radi na poslovima koji odgovaraju njihovim kvalifikacijama, a 39% radi na poslovima koji zahtevaju niže kvalifikacije od onih koje poseduju, dok 15% radi na poslovima koje zahtevaju više kvalifikacije. Visokoobrazovani do posla u struci jednako teško dolaze bez obzira na oblast studiranja − višak su oni s diplomama iz oblasti ekonomije, prava i administracije, ali i oni koji su završili prirodne ili tehničke nauke.

Zanimljivo je da autori studije5 iskazuju iznenađenost time da poslodavci zapošljavaju mlade s nedovoljnim kvalifikacijama, ali ne i činjenicom da poslodavci visokoobrazovane zapošljavaju na poslovima koji su ispod njihovih kvalifikacija. Šta to znači za mlade koji u nedostatku odgovarajućih poslova prihvataju da rade na ovakav način? Svakako niže zarade od onih koje bi ostvarili da imaju posao koji odgovara njihovim kvalifikacijama, ali i nemogućnost da dođu do odgovarajućeg posla, kada i ako se on pojavi. Potencijalni poslodavac će im zameriti što nemaju odgovarajuće iskustvo ili će im spočitati da su im zastarela znanja i veštine, jer su fakultet završili odavno. Prihvatajući iz nužde bilo koji posao mladi postaju „nekonkurentni“, jer je za poslodavca uvođenje u posao i obuka radnika samo trošak.

Većina angažovanih (57%) preko agencija za ustupanje ili omladinskih i studentskih zadruga su mladi do 34 godine.6 Nedavno usvojeni Zakon o agencijskom zapošljavanju ne reguliše ustupanje radnika preko omladinskih i studentskih zadruga, tako da u narednom periodu možemo očekivati da zbog „pogodnosti“ koje zadruge nude poslodavcima postanu privlačnije od agencija. Uskraćivanje prava mladim radnicama i radnicima omladinske i studentske zadruge ističu kao prednost:

„Za određene poslove poslodavac ne mora sa radnikom da zaključuje ugovor o radu , već može da ga angažuje po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, po kome radnik nema sva prava koja bi inače imao kao zaposleni. Ugovorom može biti predviđeno i pod kojim uslovima poslodavac može da ga otkaže. Ovo predstavlja posebnu pogodnost za poslodavce obzirom da je moguće ugovoriti prestanak radnog odnosa u situacijama koje nisu izričito predviđene Zakonom o radu. Naručioca finansijski ne opterećuju bolovanja, godišnji odmori, odsustva radnika.“

Zaista primamljivo i vrlo pogodno, naročito za zloupotrebe. Grad Subotica tri godine zaredom objavljuje konkurs za usluge angažovanja lica preko omladinske/studentske zadruge za potrebe obavljanja pomoćnih fizičkih poslova za Gradsku upravu, i to za dva zadrugara na godinu dana. Imajući u vidu vremenski kontinuitet, izvesno je da poslovi nisu ni povremeni ni privremeni. Iako su u pitanju fizički poslovi (utovar i istovar robe i čišćenje), naručilac traži osobe sa srednjom stručnom spremom mlađe od 26 godina i na školovanju. Iz obaveštenja o zaključenom ugovoru saznajemo da je ugovorena cena 227,50 dinara značajno niža od minimalne naknade za teže fizičke poslove (387,77 dinara), koju je utvrdio Studentsko-omladinski zadružni savez, a koja je obavezujuća za sve zadruge. Dva zadrugara za godinu dana treba da odrade 7.033 sata ili, ako rade samo radnim danima, svaki od njih ima radno vreme od 13,5 sati. Kako se školovanje uklapa u ovu satnicu, ostaje zagonetka.

Očekivali bismo da kreatori omladinskih politika ponude rešenja za probleme s kojima se suočavaju mladi u oblasti zapošljavanja. Međutim, Nacionalna Strategija za mlade za period 2015. do 2025. godine ukazuje na potpuno nerazumevanje uzroka nezaposlenosti mladih, svodeći probleme na individualni nivo, uz prenebregavanje prepreka na makronivou (kreiranje poslova) i prepreka vezanih za tržište rada (nedostatak informacija o slobodnim poslovima, radno zakonodavstvo). Mladima se spočitava nedostatak iskustva, znanja i veština koje su potrebne na tržištu rada, pri čemu se ne navode podaci o tome šta je potrebno tržištu rada. Odgovornost za kreiranje poslova prebacuje se na mlade – oni su ti kojima nedostaju preduzetnička znanja i veštine.

Deregulacija i fleksibilizacija radnog zakonodavstva u Srbiji dovela je do povećanja neravnoteže moći između poslodavaca i radnika. Oni koji imaju veću moć (poslodavci) dobili su još više moći da onima koji su slabiji (radnici) nametnu neadekvatne uslove rada i zarade. U takvom okruženju, mladi imaju najviše teškoća da dođu do posla i da ostvare standarde dostojanstvenog rada. Kakve to posledice ima na njihove živote? Nesigurnost posla je izvor stresa i ima za posledicu narušavanje mentalnog i fizičkog zdravlja. Neizvesnost trajanja zaposlenja i niske zarade onemogućavaju osamostaljivanje mladih, što potvrđuju podaci Ankete o prihodima i uslovima života − sedam od deset mladih u Srbiji starosti 20-34 godine živi s roditeljima. Nepredvidljivost profesionalnog života vodi ka nepredvidljivosti privatnog života − ka odlaganju zasnivanja porodice i dobijanja dece.

U državi socijalne nepravde pesimizam u pogledu budućnosti pojačava nameru mladih da napuste zemlju. Odlazak je način da se izbegne besperspektivnost i apatija. Alternativa je borba.

Autorka je istraživačica Fondacije Centar za demokratiju.

Mašina, 17.01.2020.

Peščanik.net, 24.01.2020.


________________

  1. Bradaš, S. i Reljanović, M., Indikatori dostojanstvenog rada u Srbiji, Fondacija Fridrih Ebert, Beograd, 2019.
  2. Republički zavod za statistiku, Pilot istraživanje o strukturi zarada, Beograd, 2017.
  3. Marjanovic, D. Tranzicija mladih žena i muškaraca na tržištu rada Republike Srbije, International Labour Office. Geneva: ILO, 2016, str. 32.
  4. Ibid. str. 23.
  5. Bartlett,W., Uvalić,M., Durazzi, N., Monastiriotis, W. and Sene,T., From University to Employment: Higher Education Provision and Labour Market Needs in the Western Balkans, European Commission, 2016.
  6. Jandrić, M. i Krivokapić, D. Profil radnika zaposlenih preko agencija za privremeno zapošljavanje, Fondacija Centar za demokratiju, Beograd, 2017.