Naslovna strana knjige na kojoj je Edward Said
Naslovna strana knjige, foto: Farrar, Straus and Giroux

Prikaz knjige: Timothy Brennan, „Places of mind: A life of Edward Said / Prostori uma: život Edvarda Saida“, Farrar, Straus and Giroux 2021.

Palestinski pjesnik Rashid Hussein umro je 2. veljače 1977. u svojem stanu u New Yorku. Hussein se rodio 41 godinu ranije u Musmusu, gradu nedaleko od Nazareta. Politika je za Husseina, sjećao se Edward Said, „izgubila svoju bezličnost i svoj okrutni demagoški duh“. Naprosto je, pisao je Said o svojem dragom prijatelju, „zahtijevao da se sjetimo potrage za pravim odgovorima, i nikad od nje ne odustanemo, da nikada ne budemo zavedeni pukim slaganjima“. Oštar i kritičan prema vlastitom društvu i njegovim vladarima – na zidu je imao kartu Bliskog istoka preko koje je rukom bilo napisano „Ovdje je zabranjeno misliti“ – Hussein je također bio zagovornik Trećeg svijeta. „Ja sam iz Azije“, napisao je u jednoj svojoj ranoj pjesmi, „Zemlje plamena / Kovačke peći boraca za slobodu“.

Pakistanski politolog Eqbal Ahmad, također Husseinov prijatelj, napisao je da je Hussein živio u „New Yorku kao da je New York palestinski grad“. Rođen je 1936., pa su on i Said bili gotovo vršnjaci. Da izmještenost njegovog života nije takvom težinom nasjela na njegovu dušu – umro je sam u svojem stanu, goruća cigareta zapalila je madrac dok je spavao – Hussein je mogao proživjeti još koje desetljeće uz Saida na Manhattanu.

Iako rođeni u drugačijim miljeima, Husseina i Saida zbližila je nužda anti-kolonijalne borbe u Palestini. Hussein, koji je bio musliman iz seljačke obitelji, nikad nije upisao fakultet, ali bio je vješt prevoditelj s hebrejskog i duboko pronicljiv pisac. Palestinac građanin Izraela, kao i poznatiji pjesnici Mahmud Derviš i Samih Al-Qasim, Hussein je svoje arapske pandane prvi puta susreo u Europi, kao što je to živopisno dokumentirala povjesničarka Maha Nasser u svojoj Brothers Apart: Palestinian Citizens of Israel and the Arab World / Razdvojena braća: Palestinci građani Izraela i arapski svijet (2017). Hussein je u New York stigao 1966. Tamo je radio kao pisac, prije nego je 1972. krenuo u potragu za poslom među drugim Palestincima u arapskom svijetu. Prvo u Bejrutu, zatim Kairu i konačno u Damasku. Ali političke okolnosti vratit će ga u New York, gdje je u vrijeme svoje smrti bio glasnogovornik Palestinske oslobodilačke organizacije pri Ujedinjenim narodima.

Said, s druge strane, arapski protestant, došao je iz urbane, buržoaske obitelji i bio je duboko ukorijenjen u obrazovne institucije anglofonog svijeta. U New York je stigao kao profesor engleskog na Columbiji, nakon što je već jedno desetljeće proveo studirajući u SAD, prvo u internatu u Massachusettsu, zatim na Princetonu i konačno na Harvardu, gdje je završio doktorat s disertacijom na temu života i rada Josepha Conrada.

Izvan je svake sumnje da je Saidov rad imao značajan utjecaj i učinak, ali Said nije bio sam. Svaka intelektualna povijest druge polovice 20. stoljeća mora uzeti u obzir mnoštvo iseljenika, prognanika i migranata iz Afrike i Azije koji su bili nositelji stupova anti-kolonijalizma diljem svijeta. Saidov se život presjecao sa životima mnogih prijatelja i drugova, suputnika na putu palestinske borbe i obećanja oslobođenja Trećeg svijeta.

Štoviše, upravo je Saidova pripadnost globalnom političkom pokretu – njegovo redovito, javno odbijanje da se pokori diktatima američkog imperijalističkog načina života – bila uzrok tolikog gnjeva koji je izazvao za svog života. Prije njihove nedavne metamorfoze, liberalni su časopisi poput New Republic ili Dissent redovito kolumnistički prostor posvećivali napadima na Saidovu misao i njega osobno. Ali floskule Irvinga Howea i Leona Wesieltiera nisu bili nikakva konkurencija za Saida, koji je bio utjelovljenje „konačne molitve“ Frantza Fanona iz njegove Crna koža, bijele maske (1952): „O tijelo moje, učini me uvijek čovjekom koji propituje!“

A ipak, mnogi su recenzenti nove knjige Timothyja Brennana, Places of the Mind / Prostori uma, iskoristili priliku da palestinskog pisca udomaće. Said je okarakteriziran kao predstavnik upravo onih njujorških intelektualaca koji su ga redovito omalovažavali. U London Review of Books, Adam Shatz jako se trudi pokazati da Said ne „liči toliko na Gramscija ili Fanona koliko na Susan Sontag“. Istu onu Sontag koja je prezrivo odbila Saidove (i mnogih drugih) goruće molbe da ne prihvati Izraelovu Jerusalem Prize 2001. Umjesto iskrenog promišljanja Saidove predanosti palestinskoj borbi i njegovog svjesnog povezivanja s globalnim anti-imperijalizmom, te koliko se, zbog navedenoga, Said razlikuje od tih suštinski američkih figura, recenzije su bile izraz ustrajnog orijentalizma. Shatz, iako kao jedan od Saidovih urednika u časopisu Nation, dobro upoznat sa Saidovom vizijom i politikom, svejedno se lijeno vraća starim klišejima kad Saida opisuje kao čovjeka koji je oblačio „Burberry odijela, a ne kefije“. Thomas Meaney u New Statesman svoju recenziju završava bez daha spomenuvši da je „pokraj dobro opremljene biblioteke i ozbiljne kolekcije klasične glazbe, profesor humanističkih znanosti također posjedovao kartu na kojoj je bilježio aktualne položaje izraelske vojske“. Upravo se ovakvim nastojanjima, da se kultura i profinjenost suprotstave praksi političke akcije, vječno protivio Said. Da bi se predstavio Saidov život, mora se priznati njegova uključenost u zajednicu intelektualaca, aktivista i, zaista, mučenika, koji su svoju predanost Palestini i svoju idejama smatrali ne samo neironičnima već, štoviše, esencijalnima.

U Places of the Mind, Brennan je najjači kad se bavi izravno temama, argumentima i okolnostima Saidovog pozamašnog opusa. Brennan obraća pažnju na način na koji su politički stavovi dugotrajno utjecali na Saidov rad čak i prije nego su Palestina i Treći svijet postali mjesta borbe kojima je Said posvetio većinu svog rada. U tom je smislu Brennanova knjiga bogata intelektualna povijest, koja sumira sadržaj Saidovih glavnih djela, iscrtavajući uvjete njihovog nastanka i mapirajući njihov utjecaj. Potanko opisavši kako su pojedini razgovori i lokacije stimulirali njegovo pisanje, te raspravljajući o prirodi Saidove neobjavljene poezije, priča i eseja, Brennan unosi dašak svježeg zraka u pretrpan prostor akademskog bavljenja Saidom.

Saidova knjiga Beginnings: Intention and Method / Počeci: Namjera i metoda, iz 1975., proslavila ga je u književno kritičarskim krugovima. Ona pokazuje pomno čitanje visoke modernističke književnosti te tumačenje Vicoa i Foucaulta. Jedan od Saidovih ranih studenata knjigu je opisao kao „neku vrstu priručnika za profesore“. Brennan piše da su „čak i oni kojima nikad nije predavao, na stranicama ove knjige mogli svjedočiti načinu na koji [Said] navigira kroz improvizirane rasprave u predavaoni“. Saidova zbirka eseja iz 1983., The World, the Text, and the Critic / Svijet, tekst i kritičar, na koju Brennan posebno svraća pažnju, „bila je upravo takav priručnik za profesore, ali ozbiljniji i mnogo gnjevniji“. U tim esejima, pogotovo u tri središnja, na temu suvremenih praksi u književnoj i kulturnoj kritici, Said gradi lucidnu kritiku određenih vrsta književne teorije, poput onih Jacquesa Derridae i J. Hillisa Millera, koje su 1980-ih zavladale humanističkim sveučilišnim odsjecima. Saidu, upletenom duboko u kulturu sveučilišta baš kao i borbu za slobodu Palestine, bilo je jasno da je lijeva teorija „jako daleko od stvarnog političkog aktera“. „Posjetioc s drugog svijeta“, napisao je Said, „bio bi sigurno zbunjen da slučajno čuje takozvanog starog kritičara kako novog kritičara naziva opasnim. Po što, posjetioc bi pitao, su opasni? Po državu? Po um? Po autoritet?“

***

Kako uopće Palestinac završi kao profesor književnosti u New Yorku? Nakba – inaugurirana 1948. uspostavom države Izrael – i danas rasijava Palestince po svijetu. Ali stanovnici istočnog Mediterana redovito su migrirali u Amerike još od 19. stoljeća, kad je nasilan ulazak kapitala u Otomansko carstvo katapultirao niz suštinskih društvenih i političkih promjena na Bliskom istoku.

Devetnaesto i 20. stoljeće bila su period intenzivnih intelektualnih previranja, period koji se često naziva nahda, ili arapska renesansa. Karakterizirana eksplozijom periodičnog tiska, žustrim prevođenjem i tumačenjem europskih tekstova, te pojavom novih žanrova u književnosti, novih oblika političkog organiziranja, i novih vizija društvenog poretka, nahda je dala primarne institucionalne i intelektualne temelje današnjem arapskom svijetu. Oni Arapi koji su se iselili, ostali su neraskidivo povezani s nahdawi nastojanjima svojih sunarodnjaka na Levantu, i izdavali vlastite arapske časopise, kao što je bio njujorški al-Funun (Umjetnost), gdje su svoje radove objavljivali pisci poput Khalila Gibrana i Amina al-Rihanija.

Tokom Prvog svjetskog rata neki su iseljenici krenuli prema SAD kako bi izbjegli otomansku mobilizaciju. Među njima bio je i Edwardov otac, Wadie, koji je zatim završio u američkoj vojsci i borio se protiv Njemaca u Francuskoj. Vojna je služba za Wadiea i njegovu obitelj zaradila američko državljanstvo, a u Wadiea usadila i čvrstu amerikofiliju. „Svakog četvrtog srpnja“, prisjeća se Wadieva kćerka, Jean Said Makdisi u svojem memoaru Beirut Fragments: A War Memoir / Bejrutski fragmenti: Ratni memoari iz 1990., „išli smo na piknike u američku ambasadu, gdje smo jeli hot dogove i Crackerjack kokice“.

Rođen u Jeruzalemu 1935., Edward Said odrastao je između britanskog Egipta i britanske Palestine. Brennan, oslanjajući se na Saidove privatne zapise te na više od 100 intervjua s prijateljima i članovima obitelji, daje detaljan opis bogatog literarnog i glazbenog života s kojim se Said kao mladić susreo u Kairu, svijeta koji je Said opisao u svojem memoaru Nepripadanje iz 1999. Da se rodio generaciju ranije, Said je lako mogao biti važan član posljednje nahda generacije, zaokupljene mahnitanjima carstva i modernitetom arapskog. Bio bi kod kuće među intelektualcima koji su posjećivali bar u hotelu King David u Jeruzalemu. Ti su Arapi – Jabra Ibrahim Jabra, George Antonius, Albert Hourani, Musa Al-Alami, Walid Khalidi (koji je pisao o njihovom miljeu) i drugi – svoje večeri provodili čitajući T.S. Eliota uz svjetlost svijeća, a svoje radne sate pišući historije ili romane ili elokventne, iako potpuno beznadne molbe Londonu, Parizu i Washingtonu za pravo na samoodređenje. „Baudelaire je rekao, srce ima jednu berbu samo“, napisao je Hourani 1957. „Ako je tako, moje će zauvijek nositi pečat onoga što se zbilo u Palestini“. Ipak, nakon 1948., Hourani će odustati od političkog aktivizma svoje mladosti, i postati doajen historije Bliskog istoka u anglofonom svijetu, sa svoje pozicije na oksfordskom koledžu St. Antony.

Drugi, poput Albertovog brata Cecila Houranija, nastaviti će aktivno razvijati političke i akademske institucije novih nacionalnih država u arapskom svijetu. Brennan potanko iscrtava Saidovu suradnju s nekim od mlađih predstavnika nahdae, pogotovo onima povezanima s American University of Beirut (AUB), sveučilišta koje su američki misionari osnovali 1866. pod imenom Syrian Protestant College, i koje je ključno mjesto u analima arapske misli. Među tim predstavnicima bio je Charles Malik, rani intelektualni utjecaj koji je slučajno bio i suprug sestričine Saidove majke. Filozof po struci, Malik je studirao s Martinom Heideggerom u Freiburgu i doktorirao na Harvardu 1937. Ali bio je također i važan libanonski diplomat. Obrazovan i uspješan, piše Brennan, njegova je prisutnost bila iznimno važna za mladog i ambicioznog Saida. Ali Malikova transformacija u agresivnog hladnog ratnika, šovinističkog kršćanina i fanatičnog antikomunista, dovela je Saida do toga da se odrekne svog ranog mentora. Said će kasnije napisati da je Malik bio „velika negativna intelektualna lekcija mog života“.

Na Američkom univerzitetu u Beirutu bio je i povjesničar Konstantin Zureiq, rođen u Siriji, obrazovan na Princetonu. Poznat po knjizi iz 1948., Ma’na al-Nakba / Značenje katastrofe, koja pokušava objasniti gubitak Palestine u vidu njene arapske prošlosti i budućnosti, Zureiq je također, u svojim administrativnim ulogama na AUB, bio ključni zagovornik razvoja modernih metoda podučavanja i istraživanja, kao što je nedavno zabilježila povjesničarka Hana Sleiman. Zureiq je bio blizak prijatelj Saidove supruge, Mariam. Prilikom svojih redovitih posjeta Beirutu nakon ženidbe, a pogotovo tokom akademske godine 1972-73. godine koju je proveo u Beirutu, Said se kontinuirano savjetovao sa Zureiqom. Brennan tvrdi da je Zureiq bio „glavni utjecaj“ na Saida u tom periodu.

Ali ubrzo je Saida privukla nova generacija arapskih intelektualaca, koji su se velikim dijelom odrekli reformističkih politika i patricijskog stila Zureiqa i njemu sličnih. Ti arapski pisci – u taksonomiji Jabrae Ibrahima Jabrae: „pobunjenici, predanici i drugi“ – nipošto nisu bili monolitni u svojim stavovima i politici. U časopisima kao što su bili Al-Adab, Al-Tariq, Shi’r, Hiwar, i Mawaqif, arapski su se intelektualci bunili protiv propisa za liberalnu političku akciju kakvu su zagovarali intelektualci nahdae i protiv formalnih konvencija arapske književnosti, posebno u slučaju poezije. Said će početi čitati i dopisivati se s mnogim od ovih mislioca, uključujući palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša i sirijskog filozofa Sadiqa Al-Azma.

Dogodilo se to tokom 1970-ih, usred njegovog sve intenzivnijeg uključivanja u političke i literarne revolucije arapskog svijeta, da su se Saidove intelektualne i političke energije slile u kritiku imperijalističkog znanja, kulminirajući publikacijom Orijentalizma, njegovog najpoznatijeg djela, 1978. U toj je knjizi, koja je u svojoj biti djelo intelektualne historije, Said opisao i kritizirao ono što je nazvao „sistemom ideoloških fikcija“, sistem do tada nekontroverzno poznat kao orijentalizam. Pozivajući se na glavna akademska i književna djela iz tog polja, nastala od kasnog 18. do kasnog 20. stoljeća u imperijalističkoj Francuskoj, Britaniji i SAD, Said je tvrdio da je orijentalizam bio armatura političkih i ekonomskih osvajanja tih carstava.

***

Publikacija Orijentalizma izazvala je žestoku debatu. Među najoštrijim kritičarima bio je Al-Azm, s kojim se Said upleo u zajedljivu raspravu. Al-Azm je u Arab Studies Quarterly, časopis u kojem je Said bio jedan od urednika, poslao vrlo kritičnu i prilično dugačku recenziju Orijentalizma. Kao odgovor, Said je autoru napisao, „Ja sam skeptik i na mnogo načina anarhist, koji ne vjeruje, kao što ti vjeruješ, u zakone, ili sisteme, ili bilo koje druge budalaštine koje inhibiraju tvoje mišljenje i ograničavaju tvoje pisanje“. „Marx je za tebe ono što je Khomeini za svoje sljedbenike“, nastavio je Said. „Ti si zapravo Khomeini ljevice, nešto što moji junaci, Gramsci i Lukacs, nikad ne bi mogli biti“. Al-Azm je uzvratio u istom stilu, zahtjevajući da se njegova recenzija objavi kakva jest ili nikako. Uznemiren, Said je ipak pristao objaviti recenziju od 40 stranica, pod uvjetom da se objavi i njegov odgovor.

Na kraju je Al-Azm svoju recenziju objavio 1981. u londonskom časopisu Khamasin, koji je izdavala skupina radikalnih izraelskih intelektualaca. U recenziji, Al-Azm je Saida optužio da je nepravedno ocrnio Marxa, a za isto će ga optužiti i drugi marksistički kritičari, uključujući Aijaza Ahmada i Mahdija Amela. Još važnije, Al-Azm je tvrdio da Said prakticira, kako je to nazvao Al-Azm, „obrnuti orijentalizam“, esencijalizirajući zapad na isti način na koji su orijentalisti koje je napadao esencijalizirali istok. U osvit Iranske revolucije 1979., Al-Azm se bojao da je Saidova kritika orijentalizma otvorila prostor za daljnje osnaženje ideje da je islam inherentno suprotstavljen zapadnim idejama, slikama i institucijama.

Ipak, Said nije bio jedina meta Al-Azmove kritike. Bila je usmjerena i na druge arapske intelektualce, uključujući sirijskog pjesnika Adonisa (Ali Ahmad Said Esber) i Eliasa Khouryja, koje je optužio da su preotvoreno prigrlili revolucionarne „islamanijake“, kako je nazivao partizane islamskog preporoda na Bliskom istoku.

Nakon što je Al-Azm objavio svoju recenziju, on i Said, tvrdi Brennan, nikad više nisu razgovarali. Krajem desetljeća, Al-Azm će napasti cijelu palestinsku intelektualnu i političku klasu, uključujući opet i Saida, u eseju provokativnog naslova „Palestinski cionizam“, objavljenom u njemačkom časopisu za islamističke studije, Die Welt des Islams. Al-Azm će Saida usporediti s ranim cionističkim ideolozima poput Eliezera Ben-Yehudae i Leona Pinskera. Saidova „palestinska ideja“, tvrdi Al-Azm u tom kasnijem eseju, ima znakove jasnih hegelijanskih sličnosti s „cionističkom idejom“. U tom smislu, zaključuje Al-Azm, Jaser Arafat je Chaim Weizmann, George Habash kopija Ze’eva Jabotinskog, a Naif Hawatmeh palestinski Ben Gurion.

Kao što će samo rijetki u mnoštvu njegovih kritičara priznati, Saidov je Orijentalizam bio tek najnoviji primjerak jedne tradicije. Potlačeni su se već dugo branili od omalovažavanja koja su dolazila u paketu s krađom zemlje, eksploatacijom radne snage i političkom dominacijom. Zapravo, kritika orijentalizma stara je koliko i orijentalizam sam. U prvoj polovici 19. stoljeća, arapski intelektualci koji su putovali i studirali u Europi, uključujući Ahmada Farisa al-Shidyaqa i Rifa’a al-Tahtawija, kritizirali su, ispravljali, čak i satirizirali radove poznatih orijentalista poput Silvestrea de Sacyja. Jamal al-din al-Afghani, peripatetik i utjecajan zapadno-azijski intelektualac, 1880-ih napisao je snažnu repliku na uvredljivu iako tipičnu izjavu francuskog filologa Ernesta Renana, da islam onemogućava znanstveni napredak. Intelektualci diljem Otomanskog carstva – i zaista diljem Afrike i Azije – redovito će, u antikolonijalnim revolucijama, pobunama i intifadama kroz čitavo 19. i 20. stoljeće, osuđivati imperijalističko znanje i njegove političke implikacije. Za kolonizirane, kritika kolonijalističkog znanja bila je fundamentalna. „Za mene“, pripovijedao je indijski društveni teoretičar Partha Chatterjee, „koji sam bio dijete uspješne anti-kolonijalne borbe, Orijentalizam je bio knjiga koja je govorila o stvarima koje sam osjećao da oduvijek znam ali nikad nisam pronašao jezik da ih jasno formuliram… Činilo se kao da po prvi put izriče ono što sam ja oduvijek htio reći“.

Said će i sam priznati, u desetljećima koja su prethodila 1978., arapski intelektualci koji su svoje radove objavljivali na zapadu, sve su žešće i sve jasnije napadali zdanje orijentalizma, nakon što su se imperijalističke strukture i stavovi pokazali ustrajnima čak i u osvit političke dekolonizacije. Na primjer, produktivni palestinski povjesničar Abdu Latif Tibawi, koji je doktorirao na Univerzitetu u Londonu 1948. i koji će ostatak života raditi i podučavati u Engleskoj, 1964. objavio je kratku ali pronicljivu studiju English-speaking Orientalists: A Critique of Their Approach to Islam and Arab Nationalism / Anglofoni orijentalisti: Kritika njihovog pristupa islamu i arapskom nacionalizmu. Godinu dana ranije, egipatski je marksist Anour Abdel-Malek, iz svog egzila u Parizu, objavio dugi esej „Orijentalizam u krizi“. Abdel-Malek namjerio se prvenstveno na „neo-orijentalizam“ Europe i SAD, kao i „europocentrizam“ društvenih i humanističkih znanosti uopće.

Štoviše, Saidova specifična kritika orijentalizma ne može se izolirati od općeg napada na etablirane institucije i protokole proizvodnje znanja koji su pratili masovne pokrete 1960-ih i 1970-ih na globalnoj razini. Dok su, usred beskrajnih ratova i slabog razvoja, praktične implikacije imperijalističke znanosti postajale sve jasnije, sveučilišni kampusi eruptirali su na ulice. Urednici kratkoživućeg ali utjecajnog časopisa Review of Middle East Studies, 1978. će priznati: „po našem mišljenju, mnogo od onoga što ne valja s bliskoistočnim studijima, također ne valja ni s ostalim društvenim znanostima ni s radovima koji se bave drugim regijama svijeta“. Priznali su svoj dug grupama kao što je Committee of Concerned Asian Scholars, organizacija koja će i sama krenuti u napad na hladno-ratovske azijske studije u SAD usred Vijetnamskog rata. Said će sa zahvalnošću spomenuti ove borbe za „dekolonizaciju“ znanja u posljednjem poglavlju Orijentalizma.

Iako su tragovi njegovog imperijalističkog dizajna i danas vidljivi, proučavanje orijenta, kako bilo, nakon Saidove disekcije doživjelo je dramatičan pomak. Bliskoistočni studiji, utemeljeni prvenstveno u košmaru Hladnog rata, s vremenom će postati sve žešći kritičari vlastitih institucija i porijekla. Utjecaj Saidove knjige na akademiju također je otišao mnogo dalje od polja na koje je ciljao. „Mi feministice čitale smo Orijentalizam kao Braillea“, napisati će Sondra Hale u svojem eseju „Edward Said – slučajni feminist“ iz 2005.1 Antropologinja Sudana i jedna od osnivačica časopisa Journal of Middle East Women’s Studies, Hale će zabilježiti snažan utjecaj Saidove knjige na rodne studije Bliskog istoka. Kao ni u Foucaultovoj Historiji seksualnosti, u Orijentalizmu uglavnom nema žena, ali knjiga je ipak potakla kritiku koja će postati temeljna za budući rad znanstvenica kao što su Lila Abu-Lughod, Laura Nader i Suad Joseph, koje će, između ostalih, proučavati način na koji su se žene na Bliskom istoku koristile za imperijalističko opravdavanje rata.

Ipak, Said svoju knjigu nikad nije vidio samo u akademskim okvirima. U pismu britanskom povjesničaru Rogeru Owenu, uredniku, uz Talala Asada, časopisa Review of Middle East Studies, Said je jasno dao na znanje koje su, po njemu, političke implikacije njegovog djela: „Smatram da je djelo o orijentalizmu prilog borbi protiv imperijalizma“. Osim što je bio dio bejrutske intelektualne scene, Said se također sve snažnije angažirao u političkim borbama koje su organizirali Arapi, poput njega, nastanjeni u SAD. Zapravo, prva skica rasprave koju će Said kasnije iznijeti u Orijentalizmu nastala je po narudžbi bliskog prijatelja, Ibrahima Abu-Lughoda, 1968., za knjigu koja je trebala odgovoriti na katastrofalni arapsko-izraelski rat 1967. Knjigu je objavilo Association of Arab American University Graduates (AAUG), koju je 1967. osnovala impresivna grupa arapskih intelektualaca, uključujući filologa Muhsina Mahdija, radikalnog odvjetnika Abdeena Jabrau, te samog Abu-Lughoda. Politički znanstvenik Abu-Lughod i Said upoznali su se dok su obojica bila na Princetonu, Said na posljednjoj godini studija a Abu-Lughod na doktoratu. Nakon Princetona oba su Palestinca provela neko vrijeme u Kairu, gdje se njihov odnos produbio. „Abu-Lughod, kao stariji“, piše Brennan, „podučavao je Saida, koji se identificirao s Francuskom, o treće-svjetskom političkom ustanku, pogotovo o događajima koji su se u tom trenu zbivali u Alžiru“. Said će se ozbiljno posvetiti radu u AAUG, i s Abu-Lughodom će 1979. osnovati Arab Studies Quarterly, koji će izlaziti uz potporu grupe. Dok je rat iz 1967. u Americi ohrabrio pristalice Izraela, također je bio prilika povećane političke mobilizacije Palestinaca na međunarodnoj razini, često u suprotnosti s arapskim vladama kao i pobornicima Izraela na zapadu. Said, njegovi kolege u AAUG, i američki Arapi uopće, sve su češće bili podvrgavani nadgledanju, uznemiravanju i zastrašivanju od strane američke vlade i cionističkih organizacija poput Anti-Defamation League i Jewish Defense League.

Do sredine 1970-ih, Said, kojeg su u tom trenu vrbovale tri institucije: John Hopkins, Columbia i Harvard, razmišljao je o odlasku iz SAD. Godine 1974. u pismu Zureiqu, pitaće ga za neko moguće stalno zaposlenje u Bejrutu: „Kakvogod znanje o Bliskom istoku trenutno posjedujem, pod pritiskom je služiti američkom imperiju, a zašto ne bi služilo nama?“ Iako Said na kraju nije prihvatio posao direktora istraživanja na Institutu za palestinske studije koje mu je bilo ponuđeno, njegov će se angažman s Trećim svijetom nastaviti kao i prije. Uz Abu-Lughoda, kojeg je zvao svojim „guruom“, Said se zbližio s istaknutim antiratnim intelektualcima u SAD, na primjer s Noamom Chomskym i Eqbalom Ahmadom. A sve više, veliki će teoretičari antikolonijalizma, pogotovo Frantz Fanon i Aimé Césaire, uz arapske humaniste i europske marksiste na koje se već dugo oslanjao, postati mjerilo njegovih ideja. Saidova djela neće ostaviti mnogo prostora za sumnju o njegovim stavovima. „Sada je vrijeme“, napisati će 1977, „da se zajedno izložimo i uništimo čitav sistem zatvaranja, izvlašćivanja, eksploatacije i opresije koji nas još tlači i poriče naša neotuđiva prava kao ljudskih bića. Naš je zadatak stvoriti istinsku svjetsku kulturu bratstva i zajedničkih interesa“.

***

Za memorijalnu službu nakon Saidove smrti 2003., Brennan je napisao da su Saidove „riječi toliko često izražavale moje misli da sam se nakon nekog vremena teško mogao sjetiti što sam znao prije nego sam ga upoznao – što sam govorio i vjerovao prije nego sam ga sreo, a što (nasuprot) sam potpuno od njega preuzeo“. Katalog Brennanovih vodećih interesa u posljednjih 4 desetljeća – od humanizma, filologije i imperija do Giambattiste Vicoa, Ericha Auerbacha i C. L. R. Jamesa – odaje Saidov utjecaj.

Kao i Saidov, Brennanov je rad često bio izvan-literaran i metakritičan po svom karakteru; gramatika politike i život ideja bili su mu česta tema. I Brennan je, također, bio politički aktivan. Kao student postdiplomac na Columbiji za vrijeme Reaganove vladavine, Brennan je bio među onima koji su protestirali protiv američke intervencije u Nikaragvi. Imperijalizam je primarni objekt Brennanove kritike. Na bliskom drugom mjestu, ipak, jest sve više marginalizirano polje postkolonijalnih studija, koje on karakterizira, i nekad karikira, kao poststrukturalističko nastojanje da se zamuti pogled na socijalne i političke efekte imperijalizma i da se porekne antiimperijalistička kritika koja je tim studijima prethodila. U dugom poglavlju o Saidu u knjizi Wars of Position: The Cultural Politics of Left and Right / Ratovi stavova: Kulturna politika ljevice i desnice iz 2006., Brennan je tvrdio da su oni koji Saida smatraju začetnikom akademskog polja znanog kao „postkolonijalni studiji“ potpuno u krivu. Metode i motivi postkolonijalnih studija značajno su se razlikovale od Saidovih vlastitih nastojanja, u Orijentalizmu i drugdje, da razumije i kritizira imperijalizam, smatra Brennan. „Velik se dio postkolonijalnih studija oslanjao na Orijentalizam bez da mu je bio vjeran“, piše. „Teorija Orijentalizma putovala je kao u igri pokvarenog telefona“.

Pod Saidovim će mentorstvom Brennan napisati studiju života i djela Salmana Rushdieja; svoju prvu knjigu Salman Rushdie and the Third World / Salman Rushdie i Treći svijet objavio je 1989. baš kad je Rushdie naglo postao dio javne svijesti zbog kontroverze oko romana Satanski stihovi. Afera Rushdie, kako je postala poznata, izazvala je bujicu tekstova. Desetljeće rigoroznih promišljanja sekularizma, liberalizma, imperijalizma i književnosti stavljeno je na test kad je pisac u Londonu, Indijac musliman, napadnut zbog blasfemije od strane svojih su-religionista. Gayatri Chakravorty Spivak, Agha Shahid Ali, Talal Asad, i mnogi drugi važni mislioci požurili su se pojasniti svoje stavove o upotrebama i zloupotrebama Rushdiejevog rada.

Brennan će se, na stranicama akademskog marksističkog časopisa Social Text, sukobiti s Aamirom Muftijem, također Saidovim studentom, po pitanju interpretacije i recepcije Rushdiejevog romana. Neiniciranima bi se jezik debate mogao činiti opskurnim. I Mufti i Brennan protivili su se kooptaciji Rushdiejeve situacije u ime navodno zapadnih vrijednosti a protiv muslimanske horde u Europi i SAD. No Brennan je smatrao da Rushdie, velegrađanin koji piše na engleskom i objavljuje u Londonu, i sam participira u prvenstveno zapadnom razgovoru. Nasuprot tom čitanju, Mufti je tvrdio da je Rushdie dio „borbe za islamsku kulturu u 20. stoljeću“. Brennan, dalje je tvrdio Mufti, prikriva prirodu ove globalne borbe pod krinkom anti-imperijalizma. Brennan je sa svoje strane optužio Muftija (i druge, poput Sare Suleri) da se koriste „visokom teorijom“ i akademskim jezikom zapada kako bi iznosili argumente o „etničkim kolektivitetima“ i suvremenom imperijalizmu koji su bili naprosto neodrživi. „Književne zvijezde u Londonu“, zaključio je Brennan, „ne govore u ime radnika u tvornici u Bradfordu“.

Usprkos Brennanovom preziru prema postkolonijalnim studijima općenito, nema sumnje da je kratkotrajan entuzijazam za radove koji su spadali pod vrlo široki kišobran postkolonijalizma, bio krucijalan za razvoj Brennanove karijere. Njegov ogorčeni odgovor Muftiju, u kojem je pokazao širinu svoje stručnosti za islamske elemente Rushdiejevog rada, elemente koje je on među prvima i naznačio, govori upravo o ironijama naglog uspona i pada postkolonijalnih studija na odsjecima za književnost. Postkolonijalizam se, napokon, nikad nije zaista zgusnuo u neku vrstu doktrine, nego je češće naprosto podrazumjevao interes za mnoštvo efekata kolonijalizma, što je više nego se može reći za prevladavajuće pristupe humanističkim ili društvenim znanostima općenito. Koliko god postkolonijalizam bio neučinkovit u nošenju s materijalnim stvarnostima naše kolonijalne sadašnjice, postupni nestanak tog polja s američkih sveučilišta, i njegovo nadomještanje geografskim idiomima posve nesputanog jezika moći i dominacije, bilo svjetska književnost, globalna historija, ili „globalno anglofono“, može se smatrati samo gubitkom.

U kontrastu s Brennanovom osudom, sam Said je s mnogo više nijanse uvažavao postkolonijalne studije, iako s uobičajenom sumnjičavošću spram čisto akademskih projekata općenito. Na sveučilištu koje je u to vrijeme, čak i više nego danas, bilo pretežno bijelo i muško (baš kao i Brennan sam), Said je sa zahvalnošću prepoznao da je „vodeći motiv“ postkolonijalnih studija „bila konzistentna kritika europocentrizma i patrijarhije“. U isto vrijeme, ipak, Said je bio sve više frustriran književnom kritikom i teorijom koja se prakticirala i slavila na američkim odsjecima za književnost i u humanističkim časopisima poput Critical Inquiry and Diacritics. U intervjuu iz 1992. Said je priznao da više ne čita književnu teoriju: „Čini mi se da dok sam prije, recimo, 10 godina mogao s veseljem iščekivati novu knjigu nekog autora s Cornella o književnoj teoriji i semiotici, danas je mnogo veća vjerojatnost da će me zanimati rad koji proizlazi iz proučavanja afričke historije“.

Svejedno, Said je našao radove za pohvalu. U pogovoru novog izdanja Orijentalizma 1994. istaknuo je After Arabs and Jews: Remaking Levantine Culture / Nakon Arapa i Židova: Stvaranje nove levantinske kulture (1992) Ammiela Alcalaya, The Black Atlantic: Modernity and Double Consciousness / Crni Atlantik: Modernitet i dvostruka svijest (1993) Paula Gilroya i Subject to Others: British Women Writers and Colonial Slavery, 1670-1834 / Podređene drugima: Britanske spisateljice i kolonijalno ropstvo, 1670-1834 (1992) Moire Ferguson, kao primjere „ponovnog promišljanja i reformulacije historijskih iskustava koja su se nekada temeljila na geografskoj separaciji naroda“. Saidov je vlastiti rad karakteriziralo očito odbijanje da separira. Odbijao je razdvojiti književno od historijskog, materijalno od kulturnog, i, zaista, osobno od političkog.

***

Said je svoju elokventnu knjigu The Question of Palestine / Pitanje Palestine iz 1979. posvetio svojim pokojnim prijateljima Rashidu Husseinu i Faridu Haddadu, palestinskom komunistu i liječniku koji je 1959. mučen do smrti u egipatskom zatvoru. Uz njih dvojicu mogao bi stajati i Kamal Nassir, briljantni palestinski odvjetnik i pisac kojeg su u travnju 1973. ubili izraelski agenti u Libanonu. Said je večerao s Nassirom večer prije nego je ubijen. Popis bi mogao i dalje rasti, mogli bismo dodati Hannu Mikhaila, priznatog arabologa s doktoratom s Harvarda koji je napustio ugodnu karijeru na University of Washington kako bi se pridružio Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji u Jordanu i Libanonu, gdje će postati poznat pod imenom Abu Omar. Umrijeti će na moru 1976., s 11 drugih saputnika, na putovanju iz Beiruta u Tripoli u toku misije osuđene na propast. „Abu Omar“, napisati će Said o svome prijatelju 1994, „bio je utjelovljenje pretežno velikodušnih i nekonvencionalnih principa palestinske revolucije“. To je bio Saidov svijet. U New Yorku ali ne od njega, Saidov se život ne može sažeti u klišeje romana smještenih na sveučilišta i parohijalizam američkog literarnog establišmenta.

Beskrajno karikiran, ismijavan i preziran, dok su kritičari i protivnici često pogrešno predstavljali i izobličavali njegove argumente, Said nikad nije posustao u svojoj predanosti palestinskom narodu (kojemu je, treba možda dodati, Brennan i posvetio Places of the Mind). Čak, možda pogotovo, dok su Palestinci bili napušteni od strane svojih vođa, Said je odbijao prihvatiti status quo, ili slaviti polu-mjere. Okružio se ljudima koji su cijenili njegova nastojanja i kojima se on, sa svoje strane, divio. Prilikom odlaska Eqbala Ahmada s Hampshire Collegea u mirovinu, Said je zadržavajući suze rekao:

„Želim… iskoristiti ovu priliku, da u njihovo ime kažem – nemam prava govoriti u njihovo ime ali pokušati ću – da kažem u ime mnogih izbjeglica, stanovnika izbjegličkih kampova, prezrenih na svijetu, koje su njihovi vlastiti vođe, i drugi Arapi i muslimani, zaboravili, da je Eqbal bio jedna od njihovih zvijezda vodilja, i na tome mu ni jedan Palestinac nikada neće moći dovoljno zahvaliti.“

Saidov se svijet svakako razlikuje od našega. Palestinske su institucije ispreturane. Za razliku od Palestinske oslobodilačke organizacije Saidovih 1970-ih, današnja Palestinska samouprava na Zapadnoj obali ne služi kao prostor unutar kojeg Palestinci diljem svijeta mogu raditi na oslobođenju, već administraciji izraelske okupacije. I američko se sveučilište transformiralo. Mnogi koji danas predaju na sveučilištu, čak i na Columbiji, ne mogu se pouzdati u svoje zaposlenje, smještaj i zdravstveno osiguranje. Dok istinski ljevičarski stavovi na sveučilištu ostaju rijetkost, sve više intelektualaca na marginama – mnogi od njih mladi i na ulicama – artikulira svoje protivljenje američkoj politici, da upotrijebimo imperijalističku sintagmu, beskrajnog ratovanja kod kuće i u inozemstvu.

Neke stvari, s druge strane, ostaju nepromijenjene. Izrael se i dalje agresivno nastoji izvlastiti Palestince od Haife do Jeruzalema do Gaze. „Sedamdeset godina, ali zapravo i duže“, primjetio je 2018. palestinski antropolog Khaled Furani, „borbe ne samo za sve više zemlje nego i sve manje Palestinaca“. Dnevno, dom za domom, nekad četvrt za četvrti, Palestince se ubija naglo ili sporo, izbacuje s njihovih posjeda, bivaju im oduzeta sredstva za preživljavanje i njihove zajednice. Ono što također ostaje jest palestinska volja za pobunu. „Što je jače palestinsko inzistiranje, to je dublje cionističko poricanje“, napisao je u Pitanju Palestine Said. Dok se branitelji Izraela svima koji gledaju čine sve očajnijima, javna potpora palestinskom narodu još uvijek izaziva bijes sveučilišnih administratora i profesionalne političke klase u SAD. S razumijevanjem obličja buduće palestinske slobode, Saidovo djelo i primjer, dakle, ostaju jednako poučni.

Esmat Elhalaby, Boston Review, 13.05.2021.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 15.09.2021.

IZRAEL

________________

  1. Hale nastavlja: „Taj proces nije neobičan za feminističke znanstvenice koje se bave intervencijama – proces ispipavanja konteksta više nego dekonstrukcije riječi“. op.prev.