natpis srbi

Foto: Predrag Trokicić

Nije se uzalud Josif Visarionovič, često i u vidu raskošne dželatske zabave, držao svog principa da „kadrovi rešavaju sve“. Njegov je uslov bio samo da ih on bira ili satire, već kako mu se prohte, dakle da sve što valja odlučivati on čini umesto i u ime njih. Tako je izmislio buduće važne mrtvace: Beriju, Ježova Jagodu, Trockog, Kirova, Višinskog…

Ali, ima u toj izreci nekog đavola i jezivog šarma i ona (izreka) nije tako jednostavna kako se čini na prvi pogled. Htelo se reći da tu ima više slojeva tiranije ogrnutih licemernom iluzijom o vrednosti ili upotrebi jeftinog ljudskog materijala.

Nije ideja ovog teksta da se u njemu postavljaju paralele između zločinački efikasnog sovjetskog hazjajina sa ovim što nam se raskokodakalo, raščerupalo i zanjakalo danas i ovde. Te su kategorije neuporedive, pre svega jer je Staljin, uz opaku narav i zlikovačku ćud, ipak bio inteligentan stvor.

Nezavisno od bitnog manjka uporedivih parametara, i kod urnebesnog srpskog gazde kadrovi rešavaju sve, tako što mu nisu ni potrebni. Oni su neka vrsta živog zida, jeftine scenografije i kulisa za privid o posebnoj vrsti hibridnog života, koji se odvija samo da bi sistematski bio zatiran svaki drugi. Danas će neki od njih dobiti sretenjske ordene, za odano služenje onome ko ih udeljuje, i Srbiji koje više nema.

Pogledajte samo koga je i kako birao čudovišni srpski hazjajin za svoje najbliže saučesnike, kako bi svu moć rasporedio sebi. Ta okolnost ni u kom slučaju ne oslobađa od krivice upotrebljeni parahumani materijal u rušenju svega postojećeg, ali donekle čini tužnijim njihovu podatnost i nelogično podastiranje pod odvratnim poslodavcem. Nema varikine koja to skida.

U tom se klupku razuzdanog političkog parenja ne može izvršiti bilo kakvo ravnanje po kvalitetu, niti uspostaviti hijerarhija vrednosti. Na vrhu je onaj koji je vrh zaposeo, a njegova posebnost uspostavljena je post festum. Nema obožavanja, čak ni preteranog straha, svaka vrsta metanisanja je objašnjenje interesne pozicije. To je neprekidno, besramno koruptivno udvaranje. Trgovačkim jezikom rečeno, to podljudsko meso pazareno je nekontrolisanim tokom ogromnog novca, kojim se nemilice kupuju svi koji su izneli svoje osobenosti na tržnicu. Umesto straha i Lubjanke, ovde se, među prostačkom mafijom na vrhu države, dele ogromne količine razbojnički stečenih para.

Ali, ipak, je reč o kadrovima koji ne rešavaju ništa. Prva među njima je premijerka Brnabić, smatrana za marginalnu polugu izvršne vlasti i egzotičnu manekenku predsednikove rodne velikodušnosti. Uz njeno prisustvo, skinut je bar deo hipoteke tvrde radikalske homofobije. Ona je postajala sve odanija službenica, čija je sposobnost realizovana kao upotreba fukcionalnog neznanja i vrlo sporne pismenosti.

Predsednikov vrišteći tenor uspevala je, naročito u zajedničkim turnejama, da osenči svojim dražesno skladnim polubasom. Stekla je veštinu naglog podizanja besa, koja joj je bila nepoznata na početku služenja. Usvojila je rodoljubive manire i moć da uoči nedostatak patriotskog žara kod političkih neprijatelja.

Premijerka je naučila sve što joj treba za opstanak i osvajanje najvažnijih političkih emocija. Ničega tu nema od znanja koja su joj potrebna za posao. Takva znanja nema ni njen idol i na tom nivou nastaje njihov vladajući sklad.

AV i AB postaju tragični dvojac koji ostavlja svoj trag u srpskoj političkoj vodi. Prateći ga bez pogovora i strastveno ulazeći u ono što ne razume, ona postaje deo dvočlanog tima koji zajedničkim, ali nejednakim snagama neguje bezobzirnu obmanu kao dobitnu političku formulu.

Na taj način nimalo nije porastao značaj Ane Brnabić. Samo je postala uočljivija njena upotrebna vrednost. Predsednik ne zna šta ne može, više nije u stanju ni da svoje iluzije prepozna kao lažljive maštarije. Premijerka mu veruje, kao što uvek i jeste, to je jedino što ima od političke obuke. Ali sada je dužna da svoju odanost fanatizuje i u nekim zajedničkim javnim deonicama pokaže sebe kao odanog tumača svake, pa i najsumanutije gospodareve ideje.

Na tom nivou ona postaje deo prirodnog dueta, makar za kratkotrajnu političku avanturu. U trenucima velikog straha za opstanak ta romantična politička afera postaje potrebnija njemu nego njoj.

Brnabić je njegov dosledni tumač, bez pokušaja da mu bilo šta oduzima ili dodaje. Tek kad je postala imitatorka i vladajuće okruženje donekle pretvorila u bizarni parodični ogled postala je neophodna.

Jedino sa Anom Brnabić, Vučić ostaje sam na vrhu.

Ta okolnost joj ne može doneti ništa bolje od počasnog mesta na margini, niti njemu oduzeti kolosalnu beznačajnost.

Jedino sa Anom Brnabić, Vučić će se stropoštati sam, kao truli balvan. Sve sluge i posilni, svi seizi, pisci oda i glupih pohvala, svi dvorski paževi i njihovi zamenici, razbežaće se i tražiti nove poslodavce.

Takvi nikada ne ostaju bez nameštenja.

Ana Brnabić će možda morati da nađe pisca. Onoga koji će skupiti i skrpiti njena lirska sećanja: o devojačkim snovima i njihovom ostvarenju. O usponu do ministarke i premijerke. O čudesnom, uništavajućem skladu sa nečim gde nikakvog sklada nema. O uzdizanju do njegovog kolena i ravnodušnom posmatranju njegovog urlajućeg pada.

Peščanik.net, 15.02.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)