Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

To kako se vlast zlopati za naše dobro još nije viđeno. A pošto nije viđeno, onda vlast mora sama da nas svojeručno izveštava o tome.

Vlast ponajviše strada od novinara jer su, po rečima predsednika države, većinski protiv vlasti. Te zapitkuju o partijskom pranju para (osam hiljada ljudi, neki i na socijalnoj pomoći, uplati partiji tačno po 40.000 dinara?) te o budžetu Beograda (ima para za bacanje, ali ga vanredno popunjava republika?) te o suficitu (a uzimamo kredit za popunjavanje državne kase?)… Čak ni hinjeno solidarisanje sa novinarima koji nisu pušteni na proslavu BIA nije ublažilo pitanja, eto kakvi su novinari.

A to što ćete prostim bacanjem oka na bilo koji kiosk utvrditi drugačije – vlast ne uzima u obzir. Pa i kada bismo žvake, cigare i „unučiće“ svrstali u medije, opet bi u konačnom zbiru na kiosku bilo više medija koji obožavaju vlast. Čak i ozloglašenim četvrtkom kada na kioske stiže par nedeljnika koji kritički pišu o vlasti. Ako tome dodamo i one dve emisije, na samo dve televizije sa nacionalnom frekvencijom, koje se politikom bave na satiričan način (a i one ove sezone skraćeno – jednoj je trajanje prepolovljeno, drugoj smanjeno na trećinu) opet je neuporedivo više hvalospeva vlasti.

No, vlast i tome priželjkuje kraj. Ne hvalospevima, naravno, nego kritikama. Kritični mediji neće dobijati novac za projekte od javnog značaja (umesto njih novac će dobijati novoosnovane firme, udruženja rok muzičara i muzičke kompanije), ali će zato i dalje dobijati – packe.

Najnovija packa ide kablovskoj televiziji jer je, zamislite, „cenzurisala predsednika države“. Kako ga je cenzurisala? Pa, ako je verovati opskurnom prilogu sasvim u maniru ružičaste televizije na kojoj će se verovatno i emitovati, N1 je, umesto da, kao televizije sa nacionalnom frekvencijom, u direktnom prenosu prikaže partijsko slavlje kao prvorazredni državni događaj – imala samo izveštaj. U kojem se, o, svetogrđa, gost pojavljuje čak osam sekundi (i slovima: osam sekundi!) duže od slavljenika. Pa ako to nije državni udar…

Zašto je problem što je govor gosta (inače koalicionog partnera i ministra inostranih poslova) trajao na uštrb slavljenika kad je gost lepo rekao da mora da hvali predsednika – jer zna da je on skroman i da će prećutati pohvale? Da nije neko u tim rečima video ironiju? Jer, čak i ako su predsednik države i ministar inostranih poslova u takvom odnosu da podsećaju na one parove koji jedva čekaju goste pa da se pred njima podbadaju, jedino što za predsednika ne možeš reći je da ne voli da se hvali. Tim pre što se, samo par dana ranije, sam pohvalio da mu je predsednik Turske rekao „tvoja skromnost i normalnost je retka“. (Što bi neko takođe mogao da protumači ironično, zar ne?)

A da bi se ovakvi gnusni primeri cenzurisanja vlasti onemogućili ili bar sveli na najmanju meru (kao da sama činjenica da se emituješ jedino preko kabla nije dovoljno mala mera), ubuduće će kablovski distributeri biti u obavezi da prenose sve televizije sa nacionalnom frekvencijom (i da za to debelo plaćaju) dok televizije sa nacionalnom frekvencijom i dalje neće biti u obavezi da svoj program prilagode uslovima za dobijanje nacionalne frekvencije. Jer je dovoljno da partijske nastupe prenose „u celini i celosti“.

Peščanik.net, 23.10.2017.

SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)