kontejneri za đubre
Foto: Predrag Trokicić

Možda najvažnije propagandno lukavstvo kojim se služi predsednik Vučić sastoji se u tome da se javnost u Srbiji neprekidno, neumorno, maltene svakodnevno hrani otkrićima senzacionalno krupnih opasnosti koje navodno prete srpskoj državi i narodu, ali da se istovremeno uznemirena javnost umiruje i „relaksira“ porukama da nema razloga za brigu i paniku, jer Predsednik čvrsto drži stvari pod kontrolom. Tako smo ovih dana od Vučića čuli i na uznemirujućim fotografijama koje je pokazao videli da su se nove opasnosti nadnele nad telo države i njenu glavu, ali smo mogli da odahnemo jer nam je on rekao da je te opasnosti u najvećoj meri već otklonio. U isto vreme Predsednik nam je otkrio da možda još veća opasnost danas preti duhu srpske države, takozvanom „nacionalnom identitetu“, ali da je on i tu preduzeo neophodne hrabre korake da ne dođe do najgoreg. Uh, dobro je što ga imamo, ko bi drugi mogao s ovim užasima da se nosi, da nas od njih spasava.

Opasnost za srpski duh, obznanio je Vučić, podmuklo se skrivala upravo na mestima namenjenim njegovom očuvanju i prenošenju s kolena na koleno, u školskim udžbenicima. On nije hteo da nas time plaši sve dok nije smislio kako da tu podmuklu opasnost eliminiše. O čemu se radi saznali smo tek kad je objavljena vest da je na njegovu inicijativu Vlada Srbije odlučila da se u Zakon o školskim udžbenicima unesu izmene tako da pravo da objavljuje udžbenike iz istorije, geografije i srpskog jezika ima samo državni izdavač, to jest Zavod za izdavanje udžbenika Srbije. „Podneću inicijativu u ponedeljak ili utorak zvanično Vladi“, rekao je Vučić na TV Prva, „i sad znam da će me napasti brojni inostrani tajkuni i svi zapadni ambasadori u Beogradu, da samo država može da napravi udžbenike iz srpskog jezika, istorije i geografije, a ovo ostalo na tržištu možete da pišete šta hoćete, baš me briga“.

Videlo se da naš Predsednik o ovoj temi ne može da govori mirno, da ne može da obuzda emocije. Toliko se naljutio da je, bez zadrške, onako iz srca, raspalio po stranim tajkunima i ambasadorima, ne hajući kako će oni to primiti. Posebno su ga rastužila i naljutila dva primera „relativizacije naše istorije“ u udžbenicima istorije za osnovnu školu koje su objavili strani izdavači. Potreslo ga je kad je čuo da je u jednom udžbeniku praksa Osmanlija da iz srpskih kuća uzimaju mušku decu i od njih prave turske vojnike (takozvani „danak u krvi“) opisana kao za tu decu dobra prilika da naprave karijeru u turskoj državi. A kad je pogledao koliko je mesta u tim udžbenicima dato lekciji o ustaškom logoru u Jasenovcu, prosto nije mogao da veruje da je tome posvećeno samo 10 minuta jednog školskog časa. „Pa, neka neko njima oduzme dete iz naručja, neka pišu kako je to bila dobra prilika. Da vam Jasenovac bude 10 minuta jednog časa, to okačite mačku o rep“, rekao je ljutiti Vučić.

Prenoseći vest o ovoj Predsednikovoj inicijativi i navodeći njegove ljutite reči na račun stranih izdavača udžbenika za srpske škole, u kojima se navodno umanjuju i „relativizuju“ neka od najvećih stradanja srpskog naroda, režimski mediji su se potrudili da nešto više kažu o tim besramnim strancima. Predsednik ih nije imenovao, ali konzumenti ovih medija saznali su da su to dobro znani srpski neprijatelji, Hrvati i Nemci. Da ih razotkriju pomogli su novinarima i neki sagovornici iz akademskog sveta. Tako je istoričar Miloš Ković, u izjavi za portal Sputnjik, objasnio da tržište udžbenika u Srbiji „predstavlja monopol nemačkih izdavača, koji su poslovno vrlo usko povezani sa hrvatskim“. Ne zabrinjava ga što Nemcima i Hrvatima ide novac od prodaje udžbenika, nego to što je njihov prodor u srpske škole zapravo akt porobljavanja, kolonizacije Srbije. Zato je neophodno da se tome stane na put. „Ključno je“, kaže Ković, „da se zaustavi rasprodaja nacionalnih identitetskih nauka i spreči duhovna kolonizacija koja se u ovom trenutku sprovodi nad srpskim narodom i njegovom istorijom“.

U Večernjim novostima je članak o novoj politici u izdavanju udžbenika iz „nacionalnih predmeta“, usvojenoj na Vučićevu inicijativu, objavljen pod naslovom „Stranci nam neće pisati udžbenike“. Čitaoci ovog lista saznali su da je Predsednikova inicijativa naišla na veliko odobravanje stručnjaka (navedene su pohvale koje su izrekli lingvisti Sreto Tanasić i Dragoljub Petrović), jer su udžbenici iz istorije, geografije i srpskog jezika „od strateške važnosti za zemlju koja drži do sebe, svojih duhovnih temelja i svoje budućnosti“, a zahvaljujući Vučiću srpska deca će o ovim predmetima „ubuduće, po svemu sudeći, učiti iz udžbenika o čijem sadržaju će se brinuti država“.

Kao što se moglo očekivati, ljudi na položajima u Vučićevoj Srbiji požurili su da izjavama za medije, tvitovima i objavama na fejsbuku i instagramu – koji danas zamenjuju „pisma i telegrame podrške“ koje su članovi Partije slali Titu i rukovodstvu kad bi oni pokrenuli neku važnu akciju – pozdrave ovu Vučićevu inicijativu, ovaj „patriotski čin usmeren na to da se sačuva istorijsko sećanje i budućnost srpskog naroda“, kako je rekao, a Tanjug (1. marta 2021) preneo, zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić. Možda na njegovu sugestiju, sutradan je Tanjugu izjavu podrške Predsedniku dao i gradski sekretar za obrazovanje i dečju zaštitu Slavko Gak, koji je s odobravanjem pozdravio zahtev da „deca u Srbiji od nas samih moraju saznati o svim uspesima, padovima, ali i stradanju srpskog naroda u vekovnim borbama na ovim prostorima“.

S druge strane, javili su se i kritičari ove Predsednikove inicijative. Oni su na prvom mestu istakli da nije tačno da izdavači udžbenika za srpske škole, bilo da su njihovi vlasnici stranci ili domaći ljudi, odlučuju o sadržini školskih udžbenika. Objasnili su da država Srbija, preko nadležnih prosvetnih institucija, koje utvrđuju nastavni plan i program za sve predmete, u potpunosti kontroliše šta piše u udžbenicima iz „nacionalnih predmeta“, kao uostalom i u svim drugim. Posebno su naglasili da to važi i za lekcije o Jasenovcu i „danku u krvi“ koje je Vučić naveo kao primere omalovažavanja srpskog stradanja za koje su krivi strani izdavači. Kritičari su podsetili i na činjenicu da među autorima naših udžbenika nema stranaca, nego su to isključivo priznati domaći stručnjaci, profesori univerziteta i akademici. Kako je napisao Dejan Ilić, u jednom komentaru na portalu Peščanik, „nikada se nijedan stranac nije pojavio kao autor udžbenika iz srpskog, istorije i geografije, dok država jeste sve vreme u tom poslu – ona vodi i nadgleda procese pisanja i usvajanja udžbenika“.

Ove kritičke primedbe zasnovane na podacima i činjenicama o tome ko danas piše, ko objavljuje i ko odobrava školske udžbenike u Srbiji pokazale su da za galamu u vezi sa tim udžbenicima koju je Vučić podigao u samoj stvari nema razloga. Međutim, ne treba sumnjati da on to ne zna, da on zaista veruje da stranci pišu srpske udžbenike. Pa čemu onda sve ovo, sva ova buka i bes? Razlozi koji su Vučića pokrenuli na akciju ne nalaze se u podacima i činjenicama o stvarnom stanju u oblasti izdavanja udžbenika, nego u podacima i činjenicama o nečemu drugom i za njega mnogo važnijem u vezi s udžbenicima, o tome da neke političke stranke u Srbiji u poslednje vreme stiču korist dižući paniku zbog navodnog prodora stranaca u ono što srpska deca uče u školi. Na primer, mogao je da zaključi da je Radulovićeva stranka „Dosta je bilo“ znatno profitirala kad je 19. juna 2020. objavila propagandni video na kome funkcionerka ove stranke Branka Stamenković iz jednog udžbenika čita lekciju o „danku u krvi“ i, uz reči „Moje dete se ovim trovati neće“, baca udžbenik u kontejner za đubre. Verovatno je Vučiću skrenuta pažnja i na članak funkcionera Demokratske stranke Srbije Milana Bojovića, objavljen na portalu ove stranke 1. septembra 2020. godine pod naslovom „Zašto stranci sastavljaju udžbenike za našu decu?“. Tu je mogao da se uveri da je spasavanje udžbenika od stranaca-srpskih neprijatelja i za DSS politički atraktivna i unosna tema. Vjerica Radeta, potpredsednica SRS i narodna poslanica, podsetila je svog bivšeg partijskog saborca da je ona još pre nekoliko godina u Skupštini Srbije tražila da se udžbenici za srpske škole ne prave u Hrvatskoj, nego da se taj posao poveri Zavodu za udžbenike.

Na osnovu ovih i drugih sličnih primera, Vučić je mogao da zaključi da ne sme da dozvoli da eksploatacija straha od navodnog prepuštanja udžbenika strancima ide kako ide i da se on u to ne meša. Najpre zato što se u priči o ovom izmišljenom skandalu podrazumeva i kad se ne kaže da je za njega odgovorna njegova vlast, a još više zato što je procenio da slogan „Ne damo udžbenike“ može da bude politički izuzetno profitabilan, kao što je to bio slogan „Ne damo svetinje“. To je, po mom mišljenju, glavni razlog što Vučić u ovom slučaju nije odabrao defanzivnu strategiju, nije stao u odbranu njegovom režimu lojalnih prosvetnih vlasti i izdavača udžbenika od neutemeljenih optužbi, nego ih je ostavio na cedilu, i prihvatio sasvim proizvoljan „nalaz“ da su srpski „identitetski udžbenici“ u rukama Hrvata i Nemaca. A onda je, pokazujući kako rade majstori političke demagogije, borbu protiv ovog tobožnjeg zla, od koje su živeli neki njemu slični ali manje uspešni političari, podigao na nivo velike nacionalne kampanje. Razume se, on je to predstavio kao originalnu, njegovom intuicijom, nacionalnom svešću i mudrošću nadahnutu inicijativu.

Neki političari koji se predstavljaju kao opozicija pohvalili su se da su oni prvi ukazali na probleme koje je sada Predsednik odlučio da rešava. Nije im smetalo što se on na njih ugleda i njihove ideje prisvaja, nego su izrazili zadovoljstvo što sada zajedno s Vučićem čine isti rodoljubivi front, bedem protiv prodora stranaca u srpske škole, što će reći u srpske duše. „Vlast je“, pohvalila se stranka „Dosta je bilo“, „odreagovala na DJB kritiku da nam udžbenike objavljuju nemačke i hrvatske izdavačke kuće, često kompromitujući njihov sadržaj prekrajanjem činjenica i kolonijalističkom interpretacijom istorijskih događaja, razgrađujući na taj način naš nacionalni identitet… Ovo je još jedna pobeda DJB politike“. Ohrabrena što njene ideje nailaze na razumevanje u vrhu vlasti, ova stranka bi mogla da razradi i usavrši srećno smišljenu promociju borbe protiv antisrpskih udžbenika – ritualno bacanje udžbenika u đubre. Zašto se zaustaviti na bacanju samo jednog udžbenika i zašto samo u Beogradu? Zar ne bi bilo dobro da se u raznim mestima Srbije organizuje slični patriotski rituali. Rečenica koju je smislila gospođa Stamenković „Moje dete se ovim trovati neće“ mogla bi da se izgovara prilikom svakog bacanja. A sada, kad je otkriveno da srpske udžbenike pišu stranci, ima ih za bacanje više nego dovoljno.

Uostalom, još od 1933. godine postoji i danas upotrebljiv model rituala kojim se u celoj zemlji uništavaju po naciju opasne knjige. Nemački univerziteti su 10. maja te godine organizovali bacanje u vatru navodnih antinemačkih knjiga, što je izvedeno prema uputstvu koje su pre toga dobili. Reči koje su tom prilikom izgovarane razlikovale su se u zavisnosti od toga ko je bio autor knjiga. Tako je spaljivanje knjiga dvojice poznatih nemačkih istoričara bilo propraćeno rečima „Protiv falsifikacije naše istorije i blaćenja njenih velikana, za poštovanje naše prošlosti, bacam u vatru dela Emila Ludviga i Vernera Hegemona“. Pre bacanja u vatru romana „Na Zapadu ništa novo“ i „Tri ratna druga“ trebalo je reći: „Protiv književne izdaje boraca u Prvom svetskom ratu, za obrazovanje naroda u borbenom duhu, da bi bio spreman da se brani od neprijatelja, bacam u vatru dela Eriha Marije Remarka“.

Istina, mala Radulovićeva stranka ne bi mogla sama da realizuje jedan ovako ambiciozan patriotski program, ali front patriotskih snaga sa moćnim Vučićevim SNS-om na čelu sigurno bi mogao. A kad bacanje antisrpskih udžbenika u đubre uzme maha u celoj Srbiji, Radulović će, nema sumnje, to proslaviti kao još jednu pobedu politike DJB-a, veću od svih drugih.

Peščanik.net, 15.03.2021.

Srodni linkovi:

Aleksandar Pavlović – Dara i mera o Jasenovcu

Dejan Ilić – Rodoljubivi prosvetni zanos

Vladimir Gligorov – Država piše

Srđan Milošević – Državna istorija i njen odnos prema istinitom

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)