protest #1od5miliona, Beograd

#1od5miliona

Da li se neko još seća da se automobil u kome se vozio Zoran Babić zakucao u dva vozila zaustavljena na naplatnoj rampi pored Niša? Jedna osoba je, podsetimo se, platila životom bahatu vožnju Babićevog vozača. Nakratko, u oficijelni javni prostor isplivao je snimak udesa sa naplatne rampe. Nema tog spota koji, jednom kada se pogleda taj snimak, može iz svesti gledaoca potisnuti utisak o pogubnoj razobručenosti tekućeg režima u Srbiji. A opet, režim pokušava. Pa smo za vikend videli kombinovani desant na javni prostor iz svih režimskih pravaca. Javnost je bila zapljusnuta talasom vešanja i predizbornog spota vlasti u kome se opozicioni političari imenom i prezimenom označavaju kao plaćenici i izdajnici. Dobro, desant je bio i prošao, podsetili smo se Babića i prave prirode režima sa Vučićem na čelu, pa se sada možemo okrenuti jednoj drugoj važnoj temi – dogovoru opozicionih stranaka i pokreta.

Ulazimo u treću nedelju njihovog dogovaranja. To nije mnogo vremena. Ako treba, svakako im treba dati još dana, nedelja, pa i meseci. Opozicioni politički akteri sastaju se da bi odgovorili na pitanje koje je u ime demonstranata formulisao Branislav Trifunović: kakvi su dalji planovi stranaka i pokreta u opoziciji u vezi sa protestom? U proteklih par nedelja, sa predlozima su javno izašli Nova stranka i Inicijativa Ne davimo Beograd. Ako je suditi po ta dva dokumenta, reklo bi se da postoje velika preklapanja među političkim protagonistima opozicije. Za razliku od njih, SzS nije javno izašao sa svojim dokumentom. Zato ovde podižemo prvu ogradu: ako se hoće dogovor sa narodom, onda se to ne radi tako što se narodu ispostavi sporazum u svojoj konačnoj formi. Kao što su to učinili drugi, SzS bi trebalo da ponudi javnosti svoj predlog i izloži ga potencijalnim komentarima, primedbama ili kritikama. Ako je reč o takozvanom „ugovoru sa narodom“, elementarna je stvar i da se „narodu“ predstavi šta treba da se ugovori.

Istini za volju, više čelnika iz SzS-a izlazilo je u javnost i u šturim crtama iznosilo svoju agendu za dogovor. Zanimljivo je da su ključne tačke iz te agende predstavljali kao nešto o čemu je saglasnost već postignuta, pa nije jasno što se opozicioni političari i dalje sastaju i razgovaraju, umesto da izađu s tim konačnim sporazumom. Biće da je retorika „obavljenog posla“ tu pre u funkciji „svršenog čina“. Kada se gleda spolja, izgleda kao da SzS svoj paket nudi ostalima po principima „sve ili ništa“ i „uzmi ili ostavi“. Ako se iz fragmenata vesti o pregovorima rekonstruiše čitava slika, na njoj onda vidimo da između SzS-a i drugih aktera postoji duboko neslaganje isključivo oko dve tačke: prihvatanja obaveze da se na izbore izađe na jednoj listi; te da posle izbora vladu čine takozvani eksperti, čiji će rad biti oročen na godinu dana. Podignimo sad i drugu ogradu: ako je očigledno da se svi iz opozicije slažu oko barem dve tačke iz agende – zajednička borba za uslove u kojima se mogu održati fer i slobodni, te kontroli podložni izbori; i bojkot izbora i rada u političkim ustanovama ako se uslovi ne ispune – zašto se agenda uporno širi na tačke oko kojih očigledno nema slaganja?

Objasnimo to: proteklog vikenda režim je nagovestio da će promeniti odnos prema protestima i nezakonito upotrebiti veću silu protiv demonstranata nego što je to činio do sada. Na taj pokušaj opozicija mora odgovoriti zajednički i čvrsto stati uz demonstrante. To zajedništvo simbolično se može pokazati i zaključivanjem ugovora s tačkama oko kojih postoji saglasnost. Sve sporne tačke, pak, mogu se ostaviti po strani, a razgovor o njima odložiti pošto se uspešno otklone pretnje režima i odoli njegovom pritisku. To nije teško uraditi pored ostalog i zato što sporne tačke podrazumevaju da su prethodno ispunjene tačke oko kojih se opozicija složila. Drugim rečima: nema previše smisla insistirati na jednoj listi kada je neizvesno da li će uopšte biti izbora. A tek je sklapanje vlade na dugačkom štapu.

Što se samih spornih tačaka tiče, pretpostavimo da se opozicija zajedno sa žiteljima Srbije izbori za fer i slobodne izbore: to još nije dovoljan uslov za jednu listu. Jedna lista bila bi u redu samo ako bi se pokazalo da opozicioni kandidati tako dobijaju više glasova nego ako idu na više lista. Istraživanje u vezi sa tim još nije napravljeno. Ako pak jeste, nema razloga da ga SzS drži u tajnosti, kad već ide u prilog jednom od njihovih osnovnih zahteva. A opet, i ako jeste, u njega treba sumnjati, jer se okolnosti menjaju jednom kada se izbori zaista i raspišu. A dotle ima još da se hoda.

Ekspertska vlada: ako je suditi po izjavama čelnika iz SzS-a, oni su joj spremili posao barem za dva puna mandata, pa izgleda neozbiljno kada se kaže da će ta vlada sav taj posao obaviti za jednu godinu. Taj period zvuči loše i kada se stavi pored tvrdnje da je tekući režim totalno razorio Srbiju, kao što i jeste. Ali, kako se iz temelja razvaljena zemlja obnavlja za jednu godinu? Ako je to moguće, onda šteta izgleda nije velika. Dakle, u tom kontekstu jedna godina nema previše smisla. Ali, imalo bi smisla ako bi ta godina bila svojevrsni predah i hvatanje zaleta za povratak u normalnost. U tom slučaju, po njenom isteku ne bi smela doći nova vlada, nego bi se morali raspisati novi izbori na koje bi žitelji Srbije izašli slobodniji i manje uplašeni nego što su danas. To, opet, ima smisla samo ako se na tim novim izborima bira ustavotvorna skupština. A kada ona završi posao i kada se na referendumu usvoji novi ustav, došli bi na red novi, to jest prvi zaista fer i slobodni izbori. Samo bi taj ciklus od tri uzastopna biranja parlamenta mogao da odgovori na zahtev demonstranta da se Srbija postavi na zdrave političke temelje. Ali, o ovome se u SzS-u ni ne razmišlja, a to onda priču o jednogodišnjem roku ekspertske vlade čini sasvim praznom.

Ekspertska vlada nije dobro rešenje iz još jednog razloga. Iako bi u njoj sedele nestranačke ličnosti i na njenom čelu bila osoba koja nije ni iz jedne partije, to ne znači da bi ta vlada bila samostalna u odnosu na čelnike koji kontrolišu parlamentarnu većinu. Takva vlada bi pre bila maska iza koje bi se skrivali oni koji zaista odlučuju. Nema razloga da se toga više igramo u Srbiji. Posao koji je SzS predvideo za novu vladu jeste politički posao i nema razloga da ga ne obavljaju političari. Time se upravo odgovara na jedan od glavnih zahteva demonstranata – da svako mora polagati račun pred parlamentom i žiteljima Srbije za ono što jeste ili nije napravio. U odnosu na takav zahtev, ekspertska vlada izgleda kao paravan koji treba da prikrije da on, zahtev dakle, neće biti ispunjen.

Nije jasno zašto SzS uporno insistira na ovim tačkama. O tome možemo spekulisati. Možda se čelnici SzS-a savijaju pod teretom svoje teške političke prošlosti, pa bi taj teret da svale i na ostale aktere. Ali, zašto bi drugi to prihvatili? Tim pre što se to može rešiti i drugačije: recimo, SzS se može obavezati da svi njihovi članovi koji su već bili na političkim funkcijama to neće biti ponovo. Ako se to želi postići dogovorom, onda tako treba reći, a ne opterećivati druge sopstvenim političkim balastom.

Da zaključimo stoga trećom ogradom: tema dana je odbrana prava na protest. Treba se nadati da opozicionim strankama i pokretima nije potreban nikakav novi dogovor za to da budu solidarni jedni s drugima te da se zajedno sa demonstrantima bore protiv uzurpatorskog režima. Ako se ni danas ne dogovore, dakle, ništa strašno. Mogu pak posle današnjeg sastanka izaći i sa tačkama oko kojih su se složili, što bi bilo svojevrsno ohrabrenje i za demonstrante. Međutim, najgore bi bilo da nam kažu da ne mogu da se dogovore i to zbog tačaka koje su u ovom trenutku suvišne, a možda i inače besmislene.

Peščanik.net, 05.02.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Do novog dogovora

Dejan Ilić – Nedostaci dogovora s narodom i dve klauzule u vezi sa tim

Dejan Ilić – Vrline dogovora s narodom

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)