Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Studentski parlamenti i studentske organizacije rade na štetu studenata i Univerziteta u Beogradu. Prikazaćemo tri slike koje pokazuju kako se odvijala transformacija studentskih parlamenata u otvoreno režimska tela. U prvom delu teksta govorićemo o protestima i razmotriti kome ide u prilog distanciranje studentskih predstavnika od učešća u protestima protiv režima. U drugom delu teksta na primeru blokade Rektorata prokomentarisaćemo kako se parlamenti služe istom retorikom kao režim. Treća slika u vezi je sa prošlonedeljnim navodima o podmićivanju članova Odbora za profesionalnu etiku i konačnim razotkrivanjem studentskih parlamentata kao neupitno režimske mašinerije.

Krenimo redom. Do sada su studentski predstavnici i rukovodioci studentskih organizacija koristili svaku priliku da se ograde od bilo kakvih političkih protesta, i od onih aprilskih iz 2017. pod nazivom Protiv diktature, i od ovih poslednjih, 1 od 5 miliona. Studentski predstavnici izlaze u javni prostor i antirežimske proteste obeležavaju kao stranačke. Radeći to, oni se prokazuju kao zastupnici režima. Da je studentskim predstavnicima zaista stalo da se, kako kažu, distanciraju od „bilo kog političkog delovanja“, Nacrt Zakona o studentskom organizovanju bi izgledao znatno drugačije. Decenijama unazad vodi se borba da se članovima političkih partija zabrani da istovremeno budu i članovi studentskih parlamenata. Studentska predstavnička elita uporno odbija da se pomenuta zabrana pravno normira.1 Ova nedoslednost sugeriše da delegatima nije namera da deluju politički neutralno.2 Javno istupanje zvaničnih predstavnika studenta po sebi je politički čin, a istupnici su u ovom slučaju režimski zastupnici.

Drugi važan događaj odigrao se pre nešto manje od dva meseca. Studenti 1 od 5 miliona zauzeli su Rektorat, nakon čega je usledila reakcija aktuelne predsednice parlamenta. Ona je upozorila da studenti svojim delovanjem vrše „pritisak na rad svih tela Univerziteta“ i osudila taj čin jer Univerzitet „nije mesto političkih sukoba“. Sledi i Saopštenje parlamenta u kome se studenti iz 1 od 5 miliona optužuju da narušavaju „prava 100 hiljada studenata“, te da je „legitimno izabranim studentskim predstavnicima onemogućeno održavanje sednice“. Saopštenje se završava sledećim rečima: „Nadamo se da će nemile scene koje su se dogodile prethodnih dana u Rektoratu biti zamenjene institucionalnim rešenjem brojnih problema studenata“. Saopštenjem se oglašava i SKONUS3 (Studentska konferencija Univerziteta Srbije) sa nešto eksplicitnijom retorikom: „Izražavamo posebnu zabrinutost što je blokada rektorata motivisana dnevnom politikom“. Ovaj „ekstremni čin“ ugrožava autonomiju Univerziteta kao jedne „renomirane ustanove“ čime se nanosi šteta „celokupnom obrazovnom sistemu Republike Srbije“. „Demokratiju ne čine blokade već slobode“. U okviru ovih istupa u javnosti studentski predstavnici ne samo da su odigrali za režim, a protiv Univerziteta i svih studenata,4 već su i svoju retoriku uskladili sa režimskom. Pozivajući se na (izbornu) legitimnost, dali su sebi za pravo da rade i govore šta god hoće, sve i kada je to u suprotnosti sa interesima onih koji su ih izabrali.5 Umesto da podilaze interesima autoritarnih i bahatih vlastodržaca, studentski predstavnici su dužni da čuvaju ugled Univerziteta. Podsetiću da u okviru studentskog parlamenta postoji zaseban resor koji se bavi pitanjima akademske čestitosti. Kako je pitanje plagijata najočigledniji primer urušavanja principa akademske čestitosti, jasno je da studentski parlament izigrava svoju ulogu. Umesto da se pridruže blokaderima, predstavnici zahtevaju da se problem reši u okviru institucija koje otvoreno krše sve pravne norme (o tome pogledati ovde). Sve ovo podseća na predsednikove pozive institucijama da odrade svoj posao.

Poslednja slika transformacije (regresije) parlamenta zabeležena je protekle nedelje. Danilo Potparić, član Odbora za profesionalu etiku i dojučerašnji student prorektor, rekao je kako je odbio novac koji mu je jedan od članova parlamenta nudio u zamenu da u okviru Odbora glasa da doktorat Siniše Malog nije plagijat. Potparić pretpostavlja da je to razlog zašto je umesto njega za novog studenta prorektora izabran drugi kandidat, nakon što je njemu istekao prvi mandant. Potparić navodi i da su smenjeni svi članovi predsedništva, Senata i Saveta Univerziteta koji su ga podržavali. Mada još uvek ne postoje nikakvi dokazi da je Potparićeva izjava tačna, dva su elementa koja nas navode da mu poverujemo. Prvo, rektorka Ivanka Popović kaže kako je „imala jako dobru saradnju sa kolegom Potparićem“, te da „nemam razloga da mu ne verujem“. Komentarišući sednicu na kojoj su se zbila pomenuta dešavnja, rektorka ističe i kako je prvu put „traženo da predsednik izborne komisije izađe napolje iz prostorije“, nakon čega je održan „zatvoreni deo sednice“. Drugi element koji nas navodi da poverujemo u reči bivšeg studenta prorektora jeste Saopštenje za javnost studentskog parlamenta UB objavljeno na njihovoj facebook stranici u kome se otpužbe za podmićivanje ne demantuju. U Saopštenju se akcenat stavlja na činjenicu da Potparić nije smenjen već da mu je istekao mandat nakon čega je na proceduralno ispravan način izabran drugi kandidat. Prednosti drugog kandidata u odnostu na Potparića i razlog zašto je drugi kandidat izabran velikom većinom glasova se takođe ne navode. Studentski parlament se tako otvoreno stavio u službu režima i ušao u borbu protiv Univerziteta i njegovih studenata. Oni koji su se suprotstavili ovom besramnom činu kažnjeni su gubitkom funkcija. Znamo da režim ne dozvoljava ni najmanji vid neposlušnosti na bilo kom nivou, a parlament je sada tu da njegovu volju sprovode u delo.

Studentski parlamenti su se od političkog ograđivanja (održavanja statusa kvo), preko režimske retorike, našli u poziciji očiglednih saradnika režima i protivnika svih 100 hiljada studenata na Univerzitetu u Beogradu. Umesto njih, grupa studenata koja je zauzela rektorat braneći ne samo čast i ugled Univerziteta i studenata, već i zdrav razum i istinu, uspostavila se kao skupina koja legitimno istupa u ime svih studenata. Kako kaže Dejan Ilić, oni svoj legitimitet ne crpu iz izborne procedure, već iz moralno ispravnih zahteva. Zato nam, kao studentima, ne preostaje ništa drugo nego da delegatima iz studentskih parlamenata javno kažemo da nisu naši predstavnici.

Autor je student master studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 13.11.2019.

PLAGIJATI
PROTESTI 2018/19.

________________

  1. O ovim problemima možete pogledati ovde.
  2. Stav 5 Člana 9 Statuta UB kaže da su članovi univerzitetske zajednice dužni „da unutar Univerziteta deluju politički neutralno“.
  3. Članove SKONUS-a bira studentski parlament UB.
  4. Režim u ovom slučaju ne stoji naspram opozicije, već naspram Univeziteta i studenata. Nepriznavanjem da je doktorat Siniše Malog plagijat urušava se vrednost svih akademskih potvrda koje izdaje Univerzitet i obesmišljava svaki rad studenata.
  5. Važno je napomenuti i da podaci o broju izašlih na izbore i broju osvojenih glasova za određene predstavnike parlamenta UB nisu transparentni, te da ih ne znaju ni sami izabrani predstavnici. Do ovih podataka došao sam radeći istraživanje sa još dvoje svojih kolega čiji se sažetak može pronaći ovde. Na osnovu dostupnih podataka o glasovima za predstavnike u okviru parlamenata pojedinačnih fakulteta, možemo videti da je izlaznost često manja od 10%, te je začuđujuća samouverenost u (izborni) legitimitet o kojoj govore studentski delegati.