Ujedinjeni protiv kovida
Foto: Ujedinjeni protiv kovida

U Srbiji, u kojoj se otpor protiv laži (a gotovo sve u javnoj političkoj areni je gola laž), svodi na sve manji broj glasnih pojedinaca, potpisi lekara na otvorenom pismu Vladi bili su i danas jesu snažno ohrabrenje. Protiv laži, u profesiji u kojoj laž može biti smrtna presuda. Oni koji su potpisali, bezmalo 3.000 lekara, znali su dobro, ili su bar naslućivali kakvom se režimu bezočne laži podastiru svojim imenima i prezimenima.

Na samom početku Krizni štab i nadležni i nenadležni moćnici reagovali su po Pavlovljevom refleksu. Brnabić je odmah graknula da je pismo napad, naravno na Vučića (tako je tada glasio glupavi impuls za nevoljne refleksne radnje bivše premijerke, dok se nije krenulo sa novim „napad na strani kapital“), neki članovi Kriznog štaba su ušančeni i uživljeni izjavili da ga ne misle napuštati, ministar Lončar je, uz vidno odsustvo svesti i volje, tj. refleksno zaključio da tu ima ljudi „iz politike“, razume se ne njegove. Refleksne reakcije niti su voljne, niti dakle misaone, inače bi se verovatno setio da je on ministar, tj. emanacija političke ličnosti. „Politika, a ne struka“, bila je prva Lončareva reakcija, ponavljana kao nedoučena basma u političkim krugovima. Nestručnim. Reč „struka“ je ovde postala sramotna, zahvaljujući ovakvim refleksnim radnjama. Više se doživljava kao struk, podložan prekrajanju, ukrajanju, otklanjanju etičkih i pravnih deficita. Verujem da će dugo biti praćena osećajem sramote i gađenja.

Ali, kako se broj potpisa lekara uvećavao, što zbog neprivlačnih refleksnih radnji na otvorenoj sceni, što zbog bedno protivrečnih preporuka Štaba, menjale su se i reakcije. Ministar je javno obećao da neće biti odmazde prema potpisnicima, Štablije su se otvorile prema predlozima. Brnabić je refleksno ostala uporna.

Onda je nastupilo zatišje režima, sve dok udruženje Ujedinjeni protiv kovida nije najavilo protest, pozivajući građane da se obuku u belo. Tada je odmazda, kako ovom režimu i priliči, servirana bela, hladna, prikrivena, gotovo bez tragova, bez dokaza („Nikad nećete naći dokaze“, rekao je predsednik u jednoj drugoj, njemu bliskoj prilici). Počele su smene uglednih načelnika/načelnica, šefova/šefica, svih onih koji su imali profesionalne, ne političke rukovodeće položaje u raznim zdravstvenim institucijama, ali samo onih koji su potpisali. U Novom Pazaru bilo je i vruće osvete. Čak i pre pisma Ujedinjenih protiv kovida, čim su se podigle glave protiv oktroisanog direktora.

Tako se došlo do ovog trenutka u kome vlast pokušava da zavadi, zamaje, zaslepi protivnika pitanjima o njemu samom, o reintegraciji smenjenih lekara na njihove ranije pozicije. U pravljenju vrzinog kola, ovaj režim je najbolji, formacijski daleko spremniji od preopterećene lekarske profesije.

Ujedinjeni protiv kovida moraju ostati ujedinjeni u njihovom osnovnom zahtevu, a usudila bih se da predložim i jednu modifikaciju tog zahteva. Krizni štab se mora raspustiti. On ne uživa ni ugled ni poverenje većine građana. On namerno ili nemarno (a odgovara se i za zlu nameru i za nemar) lažno prikazuje bitne brojeve: umrlih, zaraženih, testiranih adekvatnim testovima. To su dokazali BIRN, a pre neki dan i novinarka Sandra Petrušić u svom članku u NIN-u. Njihove preporuke su nejasne i protivrečne. Na početku je bilo: maske treba da nose samo zaraženi (priznao je jedan od njih – zato što maski nije bilo u prodaji), sad je: maske treba da nose svi (maski ima). Testirati treba samo kad neko ispunjava prestrogu definiciju slučaja (priznao isti da testova nije bilo, iako se tvrdilo da ih ima), do testirati, testirati, lagati, lagati, jer su u broj testiranih uključeni i oni na koje je primenjen neadekvatan test.

Da, nedostojni Krizni štab treba raspustiti. To, međutim, ne znači da treba imenovati neki novi. Mora se primeniti Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. O tome je na ovom sajtu dosta pisano. Najviše je pisala Sofija Mandić.

Predlažem udruženju Ujedinjeni protiv kovida da zahteva od Vlade Republike Srbije da primeni Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koji je na snazi i čija je primena obavezna.

Tim Zakonom (čl. 11. st. 1) predviđeno je kao obavezno osnivanje Republičke stručne komisije za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti. Ona, dakle, mora biti osnovana. Gde je, ko su njeni članovi, da li zaseda? Pitajmo ministra zdravlja, koji je na osnovu čl. 11. st. 2. ovog Zakona dužan da je obrazuje. Kad ju je obrazovao? Ako nije, zašto nije? Odgovornost je ministra da komisiju obrazuje, no ne samovoljno, svojevoljno. On to ima da učini (čl. 11. st. 2. Zakona), na predlog Zavoda za javno zdravlje, kao i referentnih zdravstvenih ustanova.

Znam unapred primedbu: to će biti replika postojećeg Kriznog štaba. Slažem se! Neće ni sadašnji tehnički, ni eventualno neki drugi ministar zdravlja imati ni volje, ni snage, ni moći da potisne samovolju pantokratora Vučića. Ali, važno je, prvo, naterati vladaoca da primenjuje Ustav i zakone, važno ga je podsetiti da je baš ovaj Zakon donesen za vreme njegove vladavine, 2016. godine. Drugo, zakon nije improvizovana uredba niti zaključak predsednice Vlade i njenog tima: on predviđa mere koje Republička komisija, kao i drugi mogu, moraju i smeju da primene prema građanima. Oni koji pristanu da u Komisiju uđu, makar dušom i telom bili svi predsednikovi ljudi, imaće više svesti o mogućoj odgovornosti od sadašnjeg Kriznog štaba. Za razliku od Štaba, koji je improvizovala Vlada zaključkom u kome nema ni traga o mandatu tog tela, te ni pomena o merama koje ono može ili mora ili sme predlagati, Zakon predviđa opšte i posebne mere i dosta detaljno ih reguliše. Na primer: od ranog otkrivanja zaraze, preko epidemiološkog ispitivanja, načina prevoza zaraženih, sve do imunizacije – kad je bude bilo u ovoj aktuelnoj zarazi. Protiv-epidemijske mere moraju biti izrično predviđene i detaljno uređene, pored ostalog i zato da bi njihovo sprovođenje, kao i odgovornost Zakonom predviđenih tela, bili kontrolisani i podobni za kontrolu. Svega toga nema za improvizaciju nazvanu Krizni štab.

Dakle, umesto novog kriznog štaba, Ujedinjeni protiv kovida treba da traže hitnu i striktnu primenu Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. To je vredno protesta lekara i građana. To je vredno uličnog pritiska. Jer, ovde ne možete drugačije naterati režim da primeni sopstveni zakon. Čak i ovde zakon je bolji od improvizacije Vlade zasnovane na izričnom ili pretpostavljenom naređenju vladaoca. Čak i ovde zakon prolazi kroz neku skupštinsku proceduru koju javnost, uprkos svemu, može da posmatra.

Ujedinjeni protiv kovida moraju to biti još više da bi naterali režim da primenjuje zakon, a time i da preduprede ili otklone represiju prema sebi. Ono što ovde nedostaje, a potrebno je – jeste tzv. transparentnost pregovora sa ministrom zdravlja povodom represije potpisnika. Tajnost je uigrani način režima. Ujedinjeni protiv kovida su već pokazali da je otvorenost, pod sopstvenim imenom, njihov način. Tako treba i da ostane. Inače će ih režim razbiti.

Ono što takođe ovde nedostaje jeste otvoren poziv građanima da se pridruže protestu Ujedinjenih protiv kovida zbog opstajanja improvizovanog Štaba i odbijanja režima da primeni zakon. Ujedinjeni su, ponavljam, podigli, imenom i prezimenom, lične i profesionalne glasove protiv načina upravljanja pandemijom u Srbiji. To je način sa kojim ovaj režim ne zna dobro da se nosi. Ali nastoji da pronađe prečice. Jedino što garantuje stvarni opstanak Ujedinjenih protiv kovida jeste da ostanu ujedinjeni i da protestom zahtevaju ispunjenje svojih zahteva. Ovom režimu (iako na čelu ima najuspešnijeg studenta prava) nije dovoljna reč, nije dovoljna sentenca da se ljudi vezuju rečima, a volovi užadima, mora ih se naterati da primene datu reč, reč zakona.

Peščanik.net, 29.09.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)