Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Juče je Novica Antić oslobođen pritvora, bez dobrog objašnjenja zašto je tamo uopšte bio. Očekivali smo malo više kreativnog uma kod nadležnih organa zaduženih za ublažavanje režimske nervoze, i makar podnošljivo opravdanje za takav ispad glupe sile.

Neko je želeo da se odmah vidi kako je hapšenje bilo pokušaj javnog uterivanja dodatnog straha, ali sve se još odvija u oblasti čuđenja i neverice. Navodno je Antić zatečen u proneveri, ali nije ni nagovešteno gde je i šta proneverio, jer vojni sindikat u kome je on predsednik, nema para koje bi bilo koga dovele u iskušenje.

Vojska nerado pristaje na sindikate unutar sistema i doživljava ih kao neprirodni uticaj na njenu narav. Navikla je na ignorisanje ili negaciju pojedinih ljudskih prava, uz objašnjenje da ona nisu usklađena sa vojnom službom, pa se mogu razumeti kao balast. Mnoge građanske slobode su bile uskraćene vojnicima bez valjanih razloga, posebno pravo na slobodno mišljenje izvan službe, a naročito u njoj.

Antić je ulogu vojnih sindikata razumeo kao demokratski korektiv u tradicionalno konzervativnom ambijentu. I onu snagu koja bi mogla da zaštiti sistem od urušavanja a vojnike od grube komandne samovolje. Ili bar da na takve procese upozori javnost. On je to i radio, ne štedeći vojni vrh ni tzv. predsednika države. Delatnost vojnog sindikata je određena zakonom, to je relativno nova stvar koja ne prolazi dobro u Srbiji, kao ni bilo šta što je po zakonu.

Apsolutizam u društvu je neočekivano osporen u vojsci, makar povremenim oglašavanjem Novice Antića u ime vojnog sindikata. To se nije dopadalo VBA, generalskom koru i ministru odbrane: glasovi iz vojske o vojsci kvarili su sliku koju je vrhovni želeo da stvori o njoj, pre svega kao o sopstvenom delu. Sindikat se bavio standardom vojnika, stanjem borbene gotovosti, kadrovskom politikom, nepotizmom u vojsci, primerima kriminala i korupcije. Odatle su redovno stizali izveštaji o broju profesionalaca koji zbog lošeg stanja odlaze iz trupe. Antić je zbog sindikalnog rada kažnjen gubitkom službe, ali je sudskom odlukom u nju vraćen i onemogućen da je obavlja.

Delatnost Novice Antića nije mogla da se dopadne ljudima koji su vojsku pre svega videli kao snagu sa velikim reklamnim potencijalom. Kad je A. Vučić, suprotno zakonu sebe proglasio za vrhovnog komandanta, to su odmah prihvatili svi oko njega. Na vežbama su mu se obraćali naglašavajući njegovo operetsko dvojstvo: gospodine predsedniče i vrhovni komandante!

Bio je to jako neprijatan, krajnje bizarni ritual koji niko nije smeo da pokvari ili zaustavi. Mojsilović sa svojim timom je upadljivo podilazio A. Vučiću, i to je postala tegobna ulizička slika u procesu građenja kulta nedostojne ličnosti. Načelnik generalštaba je lišen mišljenja i glasa, godinama ga niko nije čuo. Sa najvažnije pozicije vojska nema svoj stav ni o čemu, nekoliko štetočina pod šapom vrhovnog radi u sistemu odbrane šta im je volja.

Ministri odbrane, koji su postavljani na osnovu sakatih merila, dolazili su u sistem sa velikim neznanjem o njemu, a odatle odlazili sa još većim. Svako od njih je pokušao da uradi bar dve stvari: da izvrši reformu vojske, i uvede obavezni vojni rok.

Niko od njih nije u tome uspeo, jer je prva ideja neostvariva, druga besmislena a oni nedorasli. Vojska je ostala sa kadrovima koji žele da iz nje odu a vrh je nastojao da sakrije to kapitalno osipanje. Da nije bilo sindikata, znalo bi se mnogo manje, možda skoro ništa i ostala bi samo krivotvorena slika o najsnažnijoj armiji u regionu. O tome i o drugim važnim stvarima godinama se ne oglašava Uprava za odnose sa javnošću. Vrhovni je utišao svaki glas osim sopstvenog.

Možda je dobra ilustracija za razumevanje lošeg stanja navođenje imena bar tri ministra odbrane: Bratislav Gašić, Zoran Đorđević, Miloš Vučević. Ima ih još, prvi je bio, ako je to neko već stigao da zaboravi – A. Vučić.

Svako iz ovog inventara naprednjačkih asova je naneo veliku štetu sistemu odbrane. Niko od njih nije razumeo o čemu se tu zapravo radi, svi su to videli kao partijski posed i etapu u karijeri.

Niko od njih nije podnosio vojne sindikate, ali izgleda da je čak i poštar Đorđević bio pametniji od Vučevića. U nastojanju da pred vrhovnim ostavi utisak o dostizanju savršenog stanja u podarenom resoru, Vučević je poželeo da utiša sve što se ne uklapa u takvu zamisao. Svojim saopštenjima Novica Antić je rušio mukom izgrađene zablude ministra o svom delu koje ga vodi pravo u fotelju Ane Brnabić. Pre desetak dana bez pravog povoda ministar je planuo i javno rekao kako vojne sindikate valja što pre skloniti, a ako su oni osnovani po zakonu, onda treba zabraniti ljude i ukinuti zakone.

I sada svedočimo tom ukidanju.

Peščanik.net, 01.03.2024.

Srodni linkovi:

Rodoljub Šabić – Opasna glupost II

Rodoljub Šabić – Opasna glupost


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)