Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Već je bilo nedoumice na ovom mestu da li Obradović naginje Bakunjinu, Le Penu ili Gandiju. A možda tu ima još nekoga. Izgleda da u njemu uporedo žive svi oni, posvađani i pomireni sa čovekom koji nikada ne zna u kojoj će verziji izaći na svoju političku terasu.

Posle vašarskog obračuna sa borilačkim klubom naprednjaka, Boško se zatekao u revolucionarnom bezizlazu, koji je po pravilu usklađen sa mamurnom rezignacijom. U pobunu ne može sam, ako je to bila pobuna, iz nje može da izađe u svako doba, jer su Dveri previše za buku a premalo za otpor.

Ako je to priglupa ili hotimična usluga Vučiću, probaće da dokaže da ništa nije bilo namerno. Jednostavno se potrefilo. To jeste bila i još jeste idealna prilika za međusobnu raspodelu fašističkih počasti, i to u državi kojoj je odavno svejedno šta je njena suština. U njenim oglednim baštama, pored marihuane i drugog državnog rastinja, klija i neonacifašizam raznih tipova i oblika, kao neotklonjivo svojstvo ove neispitane divljine. I odatle fašisti optužuju za fašizam sve koji nisu oni.

Tražeći najboljeg sebe, Boško Obradović je odlučio da štrajkuje glađu, u zamenu za izdaju Kosova i pomeranje izbora. Taj čin bi mogao da bude rizičan ako je iskren. U Britaniji, u doba Margaret Tačer (1981) desetorica zatvorenika, pripadnika IRA koji su, tražeći status političkih zatvorenika prestali da uzimaju hranu, umrli su svi do jednoga. Advokati su ih striktno zastupali u doslednosti kad su štrajkači prestali zdravo da rasuđuju i nije bilo prisilne infuzije. Porodice i javnost su ih smatrali herojima. Čelična ledi nije pokazala ni trunku milosrđa. Samo je rekla: svako je doneo svoju odluku.

Obradović, naravno, nije nameran da ide toliko daleko. U dijetalnom postu na vodi pridružio se Miladinu Ševarliću, profesoru Poljoprivrednog fakulteta. On ne jede zbog veleizdaje, čina koji nije valjano definisan čak ni kao zastarela pogrdna etiketa.

Ali, vidite sad! Štrajk glađu navedene dvojice gandija izazvao je kontraštrajk budnih pripadnika vlasti. Aleksandar Martinović i Sandra Božić štrajkuju glađu protiv onih koji štrajkuju glađu.

To gladovanje protiv gladovanja potpuno je nova etapa u patetičnoj raspodeli sveopšte gluposti, koja ovo društvo dovodi na samu granicu opstanka.

U drastičnom obliku, po svojoj suicidnoj genezi, štrajk glađu bukvalno znači ovo: ili učinite to što tražim, ili ću ja da umrem! Ta vrsta napada na sopstveni život i zdravlje presudnom ucenom, jeste duga i mučna agonija, ako se ide do kraja. Prosečan čovek samo na tečnosti može da poživi do 8 sedmica. Ali, već posle treće, on više ne zna šta čini i zbog čega čini to što čini, pa ga osove na noge, daju mu infuziju, uz malo pileće supice i kašu. I on se polako vraća u bivši život i za koju nedelju već je spreman za prasetinu sa renom i svaki hedonizam nespojiv sa besplodnom političkom askezom. Ali, ovde su takvi oblici otpora odavno postali jeftine komendije.

Negde u prvoj polovini 2006. haški robijaš Vojislav Šešelj počeo je da prestaje da jede. Tražio je da se pred Tribunalom brani sam, inače će namerno umreti.

Radikalske narikače, na čelu sa Nikolićem i Vučićem, nosile su ispod sakoa majice sa likom umirućeg učitelja, optužujući sve oko sebe za njegovu skoro izvesnu smrt. Spreman je i parastos, ispraćaj koji dolikuje takvom velikanu, a posmrtni govori već održani u čast nadolazećeg mrtvaca bili su za svaku antologiju grobljanske proze.

A onda je Šešelj, nasuprot svim radikalskim optimističkim slutnjama ustao sa odra, te je objavio svoje uskrsnuće. Nije mu vredelo, njegova politička pastorčad ga je tako živog napustila. Voleli su ga samo kao tešku uspomenu.

Negde u aprilu 2011. novi naprednjački vođa, o kome je, kao i o Vučiću Vojvoda pisao uvredljive kupusare, objavio je da je sa jelom gotovo i da će do kraja živeti samo za svoju smrt. Ali, ako Obradović traži odlaganje, Toma je postio za hitne vanredne izbore, legavši na stiropor kod Glavne pošte. Ako ih ne bude, on ima da umre kao Šešelj.

Ali, ta tupava seoska priredba potrajala je samo osam dana. Na molbu patrijarha Irineja Nikolić je prekinuo štrajk, pričestio se u Sabornoj crkvi i pojeo jedno jaje.

To je bio početak njegovog uspona: predsednička karijera, ktitorstvo, dopisno ubrzano visoko školovanje, ženini fondovi, vila na Dedinju. Nepismeni autsajder sa kragujevačke periferije štrajkom je ostvario srpski san.

Martinović i Božić nisu prvi ljudi iz vlasti koji su, nemoćni da učine bilo šta drugo, počeli da ne jedu zbog opozicije. U aprilu 2019. štrajk glađu najavili su ministar vojske Aleksandar Vulin i Goran Vesić, „zbog huliganizma i nasilja koje sprovode Đilas i Obradović, sprečavajući izvođenje građevinskih radova u Beogradu…“

Čulo se da im je i Vučić rekao da su glupani, ali dovoljno pametni da to i sami znaju, te su ovi odustali pre nego što su počeli da ne jedu.

I sada je pred nama prava živa igra smernog gladovanja, tamo gde je pre dva dana bila ulična tučnjava. Nedostaje samo Marijan Rističević, orator sa rasparanim kaputom, koji su mu dverjani fino udesili za strašilo.

Štrajk glađu protiv štrajka glađu, obostrana skrušenost posle seljačke tuče. Ono što ne jedu jedni ne jedu ni drugi. Saglasnost u jelovniku bi mogla da bude dobar početak sklada. Osim ako nervoznom Bošku ne popusti trpilo, i ne ripi na nesnosnog Martinovića koji sedi na drugom kraju stepeništa.

Obustava unošenja hrane u principu je besplodna politička dijeta, izrazito nerazumna konačna odluka koja u zgodnom času mora da bude napuštena: ostao si živ, pizda ti materina, kako te nije sramota!?

Ucena na ucenu, pa ko pretekne. No, jesu li štrajkači spremni da umru za svoje ideje? Naravno da nisu, nikakvih ideja tu nema. Režim više ne zna kako da opstane, opozicija ne ume tako rovite da ih skine. Ostaje im da njihovi reprezenti gladuju, u nadi da će im neko doviknuti: šta to radite bre mamlazi, koji vam je moj? Mrš kući!

A može i ovako: da ih šef skupštinskog restorana namami na gurmanske pljeskavice, najbolje i najjeftinije u gradu: najedite se bre budale, niko u štrajk glađu ne ide gladan.

Peščanik.net, 11.05.2020.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Quid tibi Hecuba?

Ljubodrag Stojadinović – Moda Marjanova

Dejan Ilić – Fantomski ud

Dejan Ilić – Optimista

Vesna Pešić – Kad fašisti napadaju fašiste

Dejan Ilić – Kovidioti

Ljubodrag Stojadinović – Boškova pobunjenička svirala

Dveri prekidaju tribinu Peščanika u Pančevu

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)