Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Opozicija je propustila šansu da se izbori za drugi krug, ali da li je uspela da napravi pozitivan pomak u odnosu na prošlogodišnje izbore? Prvi utisak je da nije, s obzirom da je izlaznost na ovim izborima (54.55 odsto prema podacima RIK-a na obrađenih 96.6 odsto biračkog tela) manja od izlaznosti na parlamentarnim izborima 2016. godine (56.07 odsto). Međutim, pažljivija analiza broja glasova osvojenih na izborima 2016. godine i danas navodi na drugačiji zaključak. Umesto ukupne izlaznosti, treba analizirati i ukupan broj glasova koje su opozicione stranke osvojile na izborima 2016. godine i uporediti ih sa brojem glasova koje su opozicioni kandidati osvojili na nedavno održanim predsedničkim izborima. Slično poređenje je potrebno i za kandidata vladajuće koalicije. Tabele 1 i 2 sumiraju ove rezultate (SRS je izostavljen iz analize, što suštinski ne menja zaključke):

Tabela 1: Broj glasova za opozicione stranke i kandidate koje su opozicione stranke podržale

*Rezultati RIK-a na osnovu obrađenih 96,7 odsto biračkih mesta, odnosno 96,6 odsto biračkog tela. (Izvor: RIK)

Tabela 2: Broj glasova za stranke vladajuće koalicije i one koje su podržale Aleksandra Vučića na predsedničkim izborima.

*Rezultati RIK-a na osnovu obrađenih 96,7 odsto biračkih mesta, odnosno 96,6 odsto biračkog tela. (Izvor: RIK)

Kao što se može uočiti iz Tabele 1, broj opozicionih glasača na upravo održanim predsedničkim izborima je porastao za oko 480.000 u poređenju sa parlamentarnim izborima iz 2016. godine. Sa druge strane, broj glasova vladajuće koalicije i stranaka koje su podržale Vučića kao predsedničkog kandidata smanjio se za oko 380.000 (ovaj broj će biti nešto manji pošto se unesu podaci sa preostalih 3,6 odsto neobrađenih biračkih mesta). Bez obzira na pad izlaznosti, opozicija je uspela da animira apstinente i poveća broj svojih glasača za više od jedne trećine u odnosu na prošlogodišnje parlamentarne izbore, smanjujući razliku u odnosu na blok oko Vučića za više od 800.000 glasova.

Teško je pouzdano zaključiti koji opozicioni kandidati su doneli nove glasove, a ko je, kroz preraspodelu, pridobio postojeće glasače drugih kandidata sa parlamentarnih izbora 2016. godine. Međutim, vrlo je verovatno da je Beli Preletačević kandidat koji je „izveo“ najviše apstinenata i tako doprineo boljem odzivu opozicionih birača. Moguće je i da je veliki broj glasača DJB-a sada podržao Sašu Jankovića, da je Vuk Jeremić uzeo deo birača Dveri i DSS-a, ali se to ne može tvrditi bez detaljne empirijske analize.

Iako se broj opozicionih glasača značajno povećao u odnosu na 2016. godinu, to nije bilo dovoljno da se osvoji više od 50 odsto glasova i izbori drugi krug. Da li je onda trebalo ići sa jednim kandidatom? Da li je ključna greška koja je omogućila Vučiću da pobedi u prvom krugu – odsustvo dogovora da se na izbore izađe sa zajedničkim kandidatom (tj. jednim od dva najjača opoziciona kandidata iz perioda januar-februar 2017. godine – Jeremićem ili Jankovićem)? Mišljenja su podeljena u vezi sa mogućim učinkom takvog nastupa. Sa jedne strane, mogli smo čuti tvrdnju da bi takvo udruživanje dovelo do sinergijskog efekta i mobilisanja mnogih apstinenata. Druga procena, naprotiv, glasi da zbog različitih ideoloških profila ta dva kandidata to udruživanje ne bi imalo širu podršku, jer bi „odbilo“ jezgro biračkog tela onog kandidata koji bi odustao od kandidature.

Budući da se ne zna sa sigurnošću šta bi se desilo u alternativnom scenariju (tzv. counterfactual, odnosno kolokvijalno na srpskom „šta bi bilo kad bi bilo“), ostaje da nagađamo da li bi broj opozicionih birača bio bitno veći da je do udruživanja došlo. Ali, politička nauka daje jedan pouzdaniji odgovor na ovo pitanje, na bazi komparativne empirijske analize iskustava iz drugih zemalja.

U uticajnoj studiji1 objavljenoj 2006. godine u najbolje kotiranom naučnom časopisu iz oblasti političke nauke American Journal of Political Science (AJPS), Howard i Roessler su sproveli empirijsku analizu kako bi utvrdili koji faktori dovode do pobede opozicije nad režimom u sistemima tzv. kompetitivnog autoritarizma.2 (Kompetitivni autoritarizam je režim u kome postoje izbori, ali je njihova demokratičnost osporena.) Analiza sadrži 50 izbornih procesa u takvim režimima, u periodu između 1990. i 2002. godine.

Autori su testirali učinak više faktora, uključujući opozicionu koaliciju (tj. da li ima zajedničkog kandidata), opozicionu mobilizaciju (da li su pre izbora organizovani protesti), da li se aktuelni autoritarni lider (incumbent) opet kandiduje, kao i standardne ekonomske varijable kao što su ekonomski rast, nivo stranih direktnih investicija, međunarodne donacije i otvorenost režima. Institucionalna varijabla se odnosi na to da li je politički sistem predsednički ili parlamentarni (prethodni radovi tretiraju parlamentarne sisteme kao stabilinije, tj. manje sklone promenama). Kontrolne varijable se odnose na pitanje da li je država prethodno već iskusila tzv. oslobađajuće promene.

Rezultati regresione analize, koji su prikazani tabelarno u dodatku na kraju ovog teksta, jesu nedvosmisleni. Dok su se ekonomske i institucionalne varijable pokazale beznačajnim, ujedinjavanje opozicije se ispostavilo kao ključni faktor za pobedu nad režimom. Efekat ujedinjavanja opozicije je ne samo statistički značajan, i to na nivou od 99 odsto (p<0,01), već je i snažan (koeficijent 7,72). Time su se potvrdile pretpostavke da ujedinjenje opozicije donosi koristi kao što su veći uticaj na neodlučne birače da formiraju uverenje da je moguće poraziti režim, veće oklevanje aparata sile i državnih organa da zloupotrebe svoje moći u izbornom procesu (jer je percepcija da je promena, a posle i pozivanje na odgovornost zbog zloupotreba, snažnija), udruživanje resursa, kao i sprečavanje vlasti da „iza zavese“ podstiče animozitet među opozicionim kandidatima.

Pored ujedinjenja opozicije, predizborna mobilizacija (tj. protesti) takođe se pokazala kao statistički važna varijabla (na nivou od 95 odsto, tj. p<0.05), ali sa slabijim efektom (0,91). Takođe, analiza ukazuje da je relevantan još jedan faktor – da li se aktuelni lider režima kandiduje ili ne (uz manju, ali i dalje dovoljnu statističku značajnost na nivou od 95 odsto), sa jakim efektom (3,15).

Sledeći dijagram iz studije daje uvid u to koliko je važno ujedinjavanje opozicije:

Dijagram 1: Promena u procenjenoj verovatnoći da se porazi režim.

Preuzeto iz Howard and Roessler (2006, str. 376)

Uspravna (y) osa označava verovatnoću da se porazi režim, zavisno od faktora na horizontalnoj (x) osi. Tako recimo, ako se opozicija ujedini (krajnje leva, binarna varijabla, na x osi), šansa da se porazi režim se povećava za preko 80 odsto. Sledeći značajni faktor koji doprinosi porazu režima jeste nekandidovanje aktuelnog vladara. Efekat je solidan, iako ne toliko jak kao u slučaju ujedinjavanja – jer se šanse opozicije povećavaju za nešto manje od 40 odsto.

Dakle, komparativna analiza i iskustva drugih zemalja pokazuju da je ključni faktor koji dovodi do smene režima u hibridnim sistemima gde se izbori odvijaju u nefer uslovima – ujedinjenje opozicije. Šta nam ovo govori o predsedničkim izborima u Srbiji 2017. godine? Jedan od zaključaka bi mogao da bude taj da su ti izbori zapravo rešeni ne 2. aprila, već onog trenutka kada su štabovi Jankovića i Jeremića odbacili mogućnost zajedničkog nastupa.

Propuštena je prilika, ali bi opozicija mogla da izvuče pouke za predstojeće lokalne izbore u Beogradu. Sa ujedinjenom listom na gradskim izborima, uz masovne proteste (pod pretpostavkom da oni potraju do lokalnih izbora u Beogradu), kao i uz činjenicu da Vučić neće moći direktno da vodi gradske izbore, opozicija bi na svojoj strani imala tri faktora koji su se u komparativnoj praksi pokazali kao najefektniji za pobedu nad režimom u sistemima kompetitivnog autoritarizma.

Dodatak

Determinante promene režima, preuzeto iz Howard and Roessler (2006, str. 375)

Peščanik.net, 06.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

________________

  1. Ovaj članak je citiran 482 (prema Google Scholar-u), što ukazuje na veliki uticaj u naučnim debatama.
  2. Autori definišu zavisnu varijablu kao tzv. oslobađajući ishod (liberalizing outcome), koji označava bitan stepen demokratizacije društva u periodu posle izbora. Pošto je u ogromnoj većini slučajeva taj ishod uslovljen promenom režima, radi pojednostavljenja terminologije u ostatku teksta na taj ishod se referiše sintagmama „pobeda nam režimom“ i „promena režima“.
The following two tabs change content below.
Slobodan Tomić je docent i programski direktor master studija iz javne uprave (MPA) na Univerzitetu Jork (University of York) u Velikoj Britaniji. Nakon odrastanja u Beogradu i diplomiranja na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, školovao se na Londonskoj školi ekonomije (LSE), gde je stekao master iz javnih politika i javne uprave, master iz istraživačkih metoda u oblasti političke nauke, kao i doktorat iz političkih nauka. Predavao je na predmetima iz javnih politika, javnog upravljanja i političke ekonomije na LSE i UCL (University College London). Pre dolaska u Jork, kao dobitnik Marie Sklodowska Curie stipendije radio je dve godine u Irskoj na UCD (University College Dublin).