Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Odgovor Lani Avakumović

Zahvaljujem Lani Avakumović na tekstu kojim se uključila u debatu o empirijskim nalazima u vezi sa efektima bojkota izbora. Njen prilog je svakako dobrodošao jer doprinosi diskusiji o upotrebi naučnih saznanja u političkom životu. Međutim, on sadrži i niz pogrešnih interpretacija i kontradiktornosti, na koje ću ukazati u nastavku. Moja suštinska primedba odnosi se na pokušaj bagatelisanja nauke i na poziv da se, umesto ozbiljnog razmatranja dokaza koji su pribavljeni primenom naučnih metoda, zapravo vratimo spekulativnom dijalogu. Spekulativni dijalog je svakako neophodan, ali njegovi limiti su da ne može ponuditi jasne dokaze o efektima bojkota izbora na obaranje hibridnih režima.

U duhu dobre volje učesnika ove debate, prilažem svoj odgovor. On se sastoji iz dve verzije: kraće – koja sadrži sažete odgovore na ključne zamerke Avakumović, i duže – sa detaljnijim objašnjenjima (za one koji imaju strpljenja za duže čitanje).

Sažetak odgovora (kraća verzija)

Tekst Lane Avakumović problematizuje tri pitanja. Prvo pitanje tiče se validnosti same studije Jana Smita (Yan Smith) o efektima bojkota na opstanak hibridnih režima. Centralna zamerka Avakumović odnosi se na kauzalnost između bojkota izbora i (potencijalnog) ishoda obaranja hibridnog režima, uz konstataciju da „korelacija nije nužno i kauzalnost“. Kauzalnost, zaista, jeste ključni izazov svake naučne analize, bez obzira da li je ona kvantitativna, kvalitativna ili koristi mešovite metode. Međutim, moderna nauka je razvila tehnike i standarde koji omogućavaju da se dođe do empirijskih dokaza koji daju dobru osnovu za kauzalno zaključivanje (iako kauzalnost nikad ne može da se utvrdi sa stoprocentnom sigurnošću).

Autor osporene studije, Jan Smit, sledio je niz takvih mera prilikom pripreme i korišćenja event-history analize, koja inače važi za ‘zlatni-standard’ u društvenim i prirodnim naukama za ispitivanje efekata određenih intervencija na dužinu trajanja posmatranog ishoda. Lana Avakumović, međutim, u potpunosti zanemaruje metodološki deo studije, uključujući i prezentovanu dijagnostiku (statističke testove) sprovedenih Koksovih (David Cox) modela, čiji empirijski nalazi ukazuju na više od puke korelacije. Pozivam je da navede konkretne propuste u prezentovanoj empirijskoj analizi i obrazloži zašto smatra da oni invalidiraju osnovu za kauzalno zaključivanje, kako bismo u narednom krugu replika prodiskutovali o samim tehnikalijama studije.

Drugo pitanje je da li su uporedna iskustva, a posebno statističke analize koje obrađuju veći broj (large-N) slučajeva, relevantne za slučaj Srbije. Na jednom mestu autorka konstatuje: „trebalo bi da detaljnije posmatramo konkretan kontekst u pojedinačnim režimima i analiziramo koji faktori su uticali na smenu, odnosno liberalizaciju režima, u nekim ranijim slučajevima“. Studije fokusirane na uporedna iskustva, a posebno one bazirane na statističkim metodama koje uključuju veliki uzorak, zapravo pružaju bolji uvid u efekte bojkota kao instrumenta političke borbe, nego što nam to pruža – ma koliko detaljna – analiza jednog slučaja (Srbije).

Ključ za razumevanje pitanja da li, i koliko, bojkot može biti jak instrument u skraćivanju trajanja hibridnog režima ne leži u nivou detalja, već u veličini uzorka koji nam daje validne osnove da testiramo efekte bojkota (naravno, uz adekvatnu kontrolu drugih uzročnika pada režima, koju će svaka valjana studija sprovesti). Da bismo imali dovoljno informisanu debatu o predstojećem bojkotu izbora, ključno je da imamo zaključke studija uporednih iskustava.

Treće je pitanje da li bi bojkot izbora, čak i kada bi povećao šanse za obaranje aktuelnog hibridnog režima, ugrozio potonje pretpostavke za uspostavljanje (obnavljanje) fer izbornog procesa, kao i za širu demokratizaciju zemlje. Ovo pitanje je izvan opsega mog inicijalnog teksta. Međutim, budući da je pitanje legitimno, dužan sam da ukažem da je Avakumović dala pogrešne interpretacije u vezi sa dve navedene studije, te da empirijski dokazi koji proističu iz ovih studija ne podupiru njenu bojazan da bi bojkoti izbora vodili u kasnije urušavanje demokratije u Srbiji.

Nova studija koju autorka uvodi u debatu (Howard i Roesler 2006) se bavi ispitivanjem uzoraka efekta (pada hibridnog režima, a nakon toga – liberalizacije zemlje), a ne ispitivanjem efekta uzorka (bojkota na pad režima). U prvoj varijanti, sloboda je autora da kreiraju svoj set eksplanatornih faktora (varijabli), i da shodno tome objasne manji ili veći udeo u posmatranom ishodu koji bi set tih izabranih varijabli bio u stanju da objasni; to što autori nisu uvrstili bojkot u skup nezavisnih varijabli ne invalidira značaj bojkota. Što se tiče Smitovog nalaza o manjku demokratizacije zemlje nakon izbora, Avakumović previđa dve stvari: (a) pozivanjem na Smita, ona sprovodi selektivni pristup (cherry-picking) – ili ćemo studiju smatrati nevalidnom zbog „manjka osnove za kauzalno zaključivanje“, ili ćemo je priznati kao validnu; (b) ako je priznajemo kao validnu: sam Smit se u zaključku ograđuje od nalaza o padu demokratije zbog potencijalne endogenosti u ovoj varijabli (endogenost je slučaj kada jedan faktor sam uzrokuje svoje buduće kretanje – fenomen koji u statističkoj analizi može dovesti to pogrešnih zaključaka o uticaju drugih faktora na vrednosti ovog faktora).

Duža verzija odgovora

1. Problem dokazivanja kauzalnosti i da li je po sredi samo puka korelacija?

Činjenice da korelacija (asocijacija) nije nužno i kauzalnost (uzročnost) je, naravno, svestan svaki verzirani naučni istraživač i recenzent. Da ne možemo zaključiti da decu donose rode samo zato što se sezona doseljavanja roda poklapa sa sezonom baby-booma, ili da – iako svi zatvorenici jedu hleb – ne možemo zaključiti da konzumiranje hleba navodi ljude na devijantno ponašanje, jeste lekcija koja se uči na početku uvodnih kurseva iz istraživačkih metoda, bilo da je reč o kvantitativnim, kvalitativnim ili mešovitim metodama. Implicirati da su ne samo autor, nego i urednici i recenzenti studije, u naučnom žurnalu kakav je Comparative Political Studies, redom napravili početnički previd i odobrili studiju koja ne doseže dalje od puke korelacije – zaista je hrabro.

Smit je u svojoj studiji učinio sve što je potrebno kako bi se došlo do solidne osnove za kauzalno zaključivanje. Prikupljeni podaci su analizirani event-history analysis metodom (takođe poznatom i kao survival analysis). Ova metoda – a posebno Koksov semi-parametrički model – se smatra ‘zlatnim-standardom’ u nauci za donošenje zaključaka o potencijalnoj kauzalnoj vezi između ‘intervencije’ A i ‘efekta’ B za koji se pretpostavlja da će se desiti kasnije tokom protoka vremena.1

Inače, šta je kauzalnost, da li se i kako može dokazati je predmet dugotrajne diskusije – i sporenja – u filozofsko-naučnim krugovima (Toshkov 2016, str. 164-165).2 Ipak, u modernoj nauci čini se postoji konsenzus oko bar dve stvari. Prvo, kauzalni odnos je odnos u kojem faktor A doprinosi faktoru B; ako intervencijom A povećavamo šansu da se desi efekat B onda se takav odnos naziva kauzalnim. U političkoj nauci,3 kao i širem skupu društvenih i prirodnih nauka, ne postoje zakoni u deduktivno-nomologičkom smislu; otuda i naziv – probabilistička kauzalnost (Toshkov 2018, 145-147). Ako je jedan odnos kauzalan to ne znači da je on i deterministički: tamo gde se javi faktor A ne znači nužno da će se u konkretnom slučaju neizostavno javiti efekat B, nego da zajedno sa drugim faktorima, faktor A doprinosi javljanju efekta B i da će, u najvećem broju slučajeva promena u faktoru A dovesti do promene u posmatranom rezultatu (tj. efektu B).

Drugo, kauzalnost je – u apsolutnom smislu – praktično nemoguće dokazati. Ovo je posledica neizbežne nesavršenosti eksperimenata, putem kojih se utvrđuje razlika između efekata kada intervencija (faktor A) postoji i kada ona ne postoji. Nikada nijedan eksperiment – pa čak ni randomised experiments koji se smatraju najboljim okruženjem za ispitivanje efekata uzoraka (causal effects), nisu u stanju da u potpunosti iskontrolišu sve faktore koji mogu da utiču na promenu posmatranog efekta B. Problem kontrolisanja svih potencijalnih uzročnika jednog efekta je još izraženiji kod opservacionih studija koje čine tzv. prirodne eksperimente – one u kojima ne kontrolišemo uslove i dešavanje intervencije već gde prikupljamo podatke o već odigranim događajima (kakav je slučaj u studiji o efektima izbora, ali i svim drugim nekontrolisanim društvenim procesima).

Međutim, to što će uvek postojati određeni stepen nesigurnosti o kauzalnosti ne znači da se zaključci o kauzalnim odnosima (causal inference) ne mogu donositi (King, Keohane i Verba 1997, str. 129-131).4 Moderna nauka je razvila različite tehnike koje omogućavaju donošenje zaključaka o kauzalnim odnosima sa prilično velikim stepenom izvesnosti. Samo u kvantitativnim metodama postoji veći broj takvih tehnika i event-history analysis je jedna od njih.

Koju god metodu koristili, da bi se obezbedila osnova za kazualno zaključivanje, potrebno je (a) analizu bazirati na validnim indikatorima koji ‘mere’ uzročne faktore kao i efekat; (b) saopštiti stepen verovatnoće da će se u posmatranom efektu doći do promene sa promenom u posmatranom uzročniku; (c) ispitati efekat svih onih drugih uzročnika za koje postoji osnov da se veruje da i oni mogu da dovedu do promene u posmatranom efektu (ovi uzročnici se zovu kontrolne varijable).

Smit je sve to učinio u svojoj studiji i rezultate i dijagnostičke testove priložio u Tabeli 1. Lana Avakumović je, međutim, u svom tekstu u potpunosti ignorisala priloženu analizu. Ispod prilažem Tabelu 1 iz originalne studije i pozivam Avakumović da precizira zamerke na analizu. Da li smatra da je Smit ‘ispustio’ neku bitnu kontrolnu varijablu koja je mogla da utiče na kraće trajanje hibridnih režima tamo gde se bojkot desio?; da li vidi problem u samoj event-history tehnici (npr. da ‘odsecanje’ podataka nakon zaključne godine invalidira rezultate)?; ili možda problem vidi u samom prikupljanju podataka i kreiranju indikatora za varijable?

 

Izvor: Election boycotts and hybrid regime survival (Smith 2014, str. 758)

Nakon što Avakumović ovo pojasni, rado ću odgovoriti kroz još jednu razmenu replika, a u kojoj bismo se pozabavili tehnikalijama event-history analize.

Mehanizmi

Rasprava o kauzalnosti zaslužuje i kratak osvrt na komentare Avakumović o uzročnim mehanizmima. Smit, tačno je, nije empirijski utvrdio mehanizam putem kojeg bojkoti konkretno dovode do pada režima. Međutim, cilj njegove studije je da utvrdi da li bojkoti imaju efekat, a ne da istraži mehanizme putem kojih bojkot izbora dovodi do smene vlasti.5 Ako jedna empirijska studija ne (teži da) utvrdi kauzalne mehanizme, to ne znači da ne postoji osnova za kauzalno zaključivanje (King, Keohane i Verba, 1994, str. 87). Drugim rečima, odsustvo empirijskih nalaza o mehanizmima ne znači i odustvo kauzalne veze.

Naravno, da bismo tvrdili da uzrok A doprinosi efektu B, neophodno je smisleno obrazloženje. Ako pronađemo da doseljavanje roda koincidira sa porastom nataliteta, ne možemo lakonski preći na zaključak da decu na svet donose rode a da ne ponudimo i smisleno objašnjenje zašto bi to bio slučaj. Tome služe teorije. U teorijskom delu svog članka (str. 746-755), Smit nabraja ovakve teorije, navodeći nekoliko potencijalnih mehanizama kojima bi bojkot mogao da oslabi hibridni režim. Ovi mehanizmi su inače temeljno artikulisani u prethodnoj literaturi (pogledati npr. Šedlerove radove (2002; 2006; 20096) ili Lindberga (20047)), i koji nisu predmet osporavanja po logičkoj osnovi.8

Ne treba ispustiti iz vida ni to da, iako to nije centralni interes članka, Smitova studija ipak nudi i određena saznanja o mehanizmima – kroz ‘nulte’ nalaze o uticaju međunarodnih faktora – inače jednom od mehanizama za koji se pretpostavlja da utiče na slabljenje hibridnog režima nakon bojkota opozicije.9

2. Čemu uporedna iskustva?

Lana Avakumović sugeriše na jednom mestu da je, umesto da se fokusiramo na kvantitativne studije, potrebno da se fokusiramo na specifični kontekst Srbije. Naravno, diskusija o lokalnom kontekstu jeste važna, ali ako je konkretno pitanje kakav je efekat bojkota – kao instrumenta političke borbe – na smenu vlasti, onda analiza konteksta samo jedne zemlje (npr. Srbije) ili samo jednog slučaja (u Srbiji 90-ih) ne daje dovoljno veliki uzorak na usnovu kojeg bismo utvrdili efekat bojkota.

Pojedinačan primer, drugim rečima, nam ne može pružiti nikakav uvid u moć bojkota izbora, kao uostalom ni bilo kog drugog instrumenta, u obaranju hibridnog režima.10 Da bismo pouzdanije znali da li, i u kojoj meri, bojkot može doprineti smeni vlasti u Srbiji, potrebna su nam saznanja o tome da li je bojkot imao efekat na smenu vlasti u drugim zemljama.

Drugo, i značajnije za ovu raspravu, uporedna iskustva pružaju šansu da se ispitaju uzroci nekih pojava uz istovremeno ‘kontrolisanje’ čitavog spektra drugih faktora koji nisu od značaja za datu debatu (uz pažljiv istraživački dizajn: izbor slučajeva koji se analiziraju, formulisanje istraživačkog pitanja, izbor nezavisnih i zavisnih varijabli itd). Smitov rad, s tim u vezi, testira efekte bojkota na velikom broju primera i uključuje kako države u kojima je opozicija bojkotovala izbore, tako i one u kojima do bojkota nije došlo.

Stoga, ako bismo sledili poziv Avakumović da odbacimo uporedne studije koje se baziraju na velikom uzorku i ako bismo se fokusirali prvenstveno na lokalni kontekst, ne bismo doprineli nego bismo naštetili informisanoj debati. Čitava diskusija ovde je, inače, i nastala nakon što je Zoran Živković referisao na uporedne slučajeve tvrdnjom da „bojkot nikada nigde nije doveo do smene režima“. Uporedna iskustva se dakle koriste u svakodnevnoj argumentaciji kao referentna tačka, a vrednost studija uporednih iskustava koje se baziraju na velikom uzorku je u tome što nam daju bolji i validniji uvid u efekte bojkota kao instrumenta političke borbe.

3. Dugoročna liberalizacija i nepravilno pozivanje na studije

Treće pitanje koje je problematizovala Lana Avakumović jeste da li je cilj opozicionog pokreta samo smena režima ili dugoročna liberalizacija države (uz prevashodnu obnovu demokratskog izbornog procesa). Iako ono izlazi van opsega mog inicijalnog teksta o uspehu ili neuspehu bojkota, ovo pitanje je, naravno, legitimno postaviti. Za ovu priliku, izneo bih dve napomene u vezi sa načinom na koji je Avakumović citirala studije Smita kao i Hauarda i Reslera (Howard i Roesler 2006).

Prvo, tačno je da Smit u svojoj studiji iznosi nalaze da nakon pada hibridnih režima, postoji tendencija da potonji izbori bivaju i manje demokratični. Poraz hibridnog režima, drugim rečima, neće nužno doneti boljitak u kvalitetu izbornog procesa. Međutim, i sam Smit se ograđuje od ovakvog zaključka uz konstataciju da ga je moguće osporiti zbog potencijalne endogenosti varijable koja označava kvalitet izbornog procesa (koja je merena kroz Polity IV indikatore) (str.762). Endogenost se javlja kada je posmatrani faktor delimično uzrokovan sam sobom. Drugim rečima, kvalitet izbornog procesa koji je ‘nasleđen’, tj. koji je bio na snazi pre obaranja režima, u dobroj meri diktira šanse da se popravi kvalitet izbornog procesa u daljem razvoju događaja.

Drugo, Srbija je prethodno (2000-ih) prošla kroz (delimičnu) demokratizaciju; predstojeća demokratizacija bi predstavljala drugi talas koji sledi nakon trenutnog perioda demokratskog regresa (democratic backsliding). U tom smislu, bilo bi korisno primeniti Smitovu analizu na podatke s kraja 2000-ih naovamo, te videti da li obaranje hibridnih režima kojima jeste prethodio period demokratizacije takođe vodi u lošije izborne uslove. Režimi koje ‘kači’ Smitova studija su uglavnom prvi put prolazili kroz demokratizaciju nakon obaranja hibridnog režima i moguće je da su, tamo gde se slobodni izbori obnavljaju – a ne uspostavljaju po prvi put – šanse za demokratizaciju daleko veće. Dobar deo aktera iz trenutne ‘bojkotaške opozicije’ u Srbiji je bio na vlasti pre 2012, kada su izbori bili fer i demokratski, pa nije realno očekivati da bi, ako oni preuzmu vlast, praksa nedemokratskih izbora bila nastavljena.

Treće, Lana Avakumović uvodi u diskusiju Hauardovu i Reslerovu studiju o liberalizaciji nakon pada hibridnih režima. Osim što je autorka interpretira pogrešno, ova studija je nebitna za debatu o bojkotu izbora. Za razliku od Smitovog rada koji ispituje ‘efekte uzroka’ (causal effects), Hauard i Resler teže da utvrde ‘uzroke efekta’ (causes of effects) – pada režima i liberalizacije. Sloboda je autora da kreiraju set potencijalnih eksplanatornih faktora i da mere koji od njih, i u kom stepenu, objašnjavaju varijacije u zavisnim varijablama (prva – pad hibridnog režima; druga – liberalizacija zemlje). To što nisu izabrali bojkot izbora kao jednu od eksplanatornih varijabli je stvar njihovog izbora, a nikako indikator da bojkot kao strategija ne daje efekte (bilo na obaranje režima, bilo na dalju liberalizaciju zemlje).11

***

Uz diskusiju o tri gore navedena pitanja, koja figuriraju kao centralna u tekstu Lane Avakumović, dodao bih još par komentara:

(1) Relevantnost Smitove studije se ne može odbaciti po osnovi kategorizacije bojkota. Lana Avakumović daje interpretaciju Smitove – a prethodno Bolijeve (Emily Beaulieu) podele na ‘velike’ i ‘male’ bojkote (major vs minor boycotts) – na način koji može navesti na pogrešan zaključak da eventualni bojkot opozicije u Srbiji zapravo ne bi mogao da se podvede pod kategoriju major boycotts. Objašnjenje Avakumović implicira da bi opozicija trebalo da bude dovoljno popularna da bi mogla da pobedi (što, pretpostavlja se, u Srbiji nije slučaj). Emili Bolije, međutim, nije pravila razliku između ‘velikih’ i ‘malih’ bojkota na osnovu kriterijuma popularnosti opozicije, već na osnovu podele na sistemske i anti-sistemske partije. Kako su autori definisali, minor boycotts se sprovode od strane partija koje se bave jednim pitanjem (single-issue partije) ili anti-sistemskih partija koje često imaju snažnu religijsku, etničku ili ideološku orijentaciju (često predstavljaju manjine) i koje ulaze u bojkot sa ciljem da izdejstvuju partikularističke ustupke od režima (pogledati npr. Beaulieu 2006, str. 30).12 Major boycott, sa druge strane, sprovodi veći deo, često ujedinjene, opozicije koja ima za cilj smenu režima i uspostavljanje uslova za održavanje fer i slobodnih izbora (Beaulieu, 2006, str. 30-32). Stoga bi eventualni bojkot izbora u Srbiji pripadao grupi major boycotts čiji je efekat i testiran u Smitovoj studiji. U tom smislu, za ovaj deo diskusije irelevantno je koliko je visok ili nizak rejting opozicije koja se odlučila da bojkotuje izbore.

(2) Lana Avakumović, sa jedne strane, osporava potencijal Smitove studije za kauzalno zaključivanje, dok se, sa druge strane, poziva na one nalaze na osnovu kojih gradi argument za osporavanje teze da bojkot daje efekte. (Bez obzira na ‘ograđivanje’ u središnjici teksta da „svakako je najbolje ne uzeti nijednu studiju kao relevantnu“, ona se u zaključku teksta postavlja kao da su i Smitova, i druga navedena studija, iznele validne rezultate, pozivajući se na njih (uz pogrešne interpretacije) da ospori tezu o korisnosti bojkota izbora. Ovo je neodrživa pozicija u debati. Ili studija daje osnov za kauzalno zaključivanje ili ne daje takav osnov. Ne može se na jednom mestu studija (metod) osporavati, a na drugom provlačiti deo nalaza te iste studije kao valjan. Slično važi i za navedeni Hauardov i Reslerov članak. Ako ste na stanovištu da kvantitativne analize a priori ne daju osnova za kauzalno zaključivanje (što je pogrešno uverenje), onda ne možete koristiti nalaze ma koje kvantitativne analize da bi gradili argument o malim izgledima za demokratizaciju države.

Sa aspekta uspeha bojkota izbora, irelevantno je koji su motivi partija da ne izađu na izbore. Niti ovo pitanje može da koristi u debati o efektima i eventualnom uspehu bojkota, niti imamo ikakvu pouzdanu osnovu za diskusiju o motivima aktera.

Lana Avakumović postavlja pitanje da li opozicija ima kapacitet da sprovede kampanju bojkota. Koji su to resursi potrebni za sprovođenje kampanje bojkota, a da su veći od resursa koje zahteva kampanja koja prati izlazak na izbore?

***

U zaključku, pozivam Lanu Avakumović da odgovori na gornji tekst, kao i da dodatno priloži komparativne i/ili studije slučaja na koje je, u svom zaključnom delu teksta, pozvala da se razmotre. Ovo bi omogućilo da u narednom krugu replika izvedemo do kraja trenutnu diskusiju o metodološkim postavkama Smitove studije i da uporedimo njenu relevantnost sa relevantnošću tih novih priloženih studija za trenutnu debatu o izborima u Srbiji. Uz to, možda bismo mogli da razmenimo i viđenja o odnosu zagovaranja i upotrebi (negiranju) nauke zarad uticaja na političke aktere?

Peščanik.net, 11.01.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.

________________

  1. Event-history analiza prati tokom vremena sukcesivne vremenske jedinice (npr. godine – u našem slučaju godinu po godinu od 1981 do 2006), analizirajući da li je tamo gde postoji faktor A, tj. ‘intervencija’ (u našem slučaju – bojkot izbora), trajanje posmatranog faktora B (u našem slučaju – vladanje hibridnog režima) kraće nego u onoj grupi slučajeva gde nema ‘intervencije’.
  2. Toshkov, D. (2016). Research design in political science. Macmillan International Higher Education.
  3. Ne postoje političke nauke, već jedna – politička nauka. Omaška u vezi sa nazivom discipline verovatno potiče od arhaičnog naziva Fakulteta političkih nauka.
  4. King, G., Keohane, R. O., & Verba, S. (1994). Designing social inquiry: Scientific inference in qualitative research. Princeton university press.
  5. Razlozi zašto autor nije testirao ostale mehanizme koji se navode u literaturi mogu biti brojni. Na primer, moguće je da nije mogao da kreira adekvatne indikatore, ili da prikupi podatke u vezi sa preostalim netestiranim hipotezama. Uzmite za primer varijablu ‘domaći legitimitet’, koja se često ističe kao bitan mehanizam preko kojeg režim očekivano slabi. Da bi ispitao kako se kreće percepcija legitimiteta vlasti autor bi morao da ima detaljna istraživanja javnog mnjenja, i to na godišnjoj osnovi. Ovo je praktično nemoguće prikupiti za ceo uzorak studije. Tako učestala i detaljna istraživanja teško da postoje, a i da su sprovođena teško da će biti dostupna u svih 50+ zemalja za period od 1981. do 2006. Čak i kada bi nekim čudom uspeo da prikupi ovakve podatke, za Smita bi svakako bilo oportunije da analizu objavi u zasebnom članku. U zaključnom delu (str. 762) on i poziva da se buduće studije pozabave testiranjem mehanizama putem kojih bojkot slabi moć režima.
  6. Schedler, A. (2002). The menu of manipulation. Journal of Democracy, 13(2), (pp. 36-50); Schedler, A. (2006). The logic of electoral authoritarianism. In A. Schedler (Ed.), Electoral authoritarianism: The dynamics of unfree competition (pp. 1-26). Boulder, CO: Lynne Rienner; Schedler, A. (2009). Sources of competition under electoral authoritarianism. In S. Lindberg (Ed.), Democratization by elections: A new mode of transition (pp. 179-201). Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press.
  7. Lindberg, S. (2006). Tragic protest: Why do opposition parties boycott elections? In A. Schedler (Ed.), Electoral authoritarianism: The dynamics of unfree competition (pp. 149-166). Boulder, CO: Lynne Rienner.
  8. Oni se kreću od spoljnog pritiska – nakon gubljenja legitimiteta pred međunarodnom javnošću koja bi onda izvršila pritisak na režim da demokratizuje izborni proces, do unutrašnjih mehanizama kao što je ogoljavanje okrnjenog legitimiteta režima, potom ukrupnjavanje opozicije nakon što je bojkot ostavi izvan institucija, a takođe je još jedna mogućnost i da režim iznutra počinje da popušta od strane ‘meko-linijaša’ koji menjaju ponašanje nakon što je režim ‘isteran na čistinu’ kao posledica bojkota izbora.
  9. Kao što se može videti u Tabeli 1 u članku, kao i u kasnijim objašnjenjima, Smit nije pronašao da međunarodni faktori – leverage i linkage (kako su ih definisali Levitsky i Way 2010) nisu statistički značajni faktori koji doprinose skraćivanju trajanja hibridnih režima (p vrednost za linkage je 0,33, a za leverage – daleko iznad granične 0,05; ovo znači da oba faktora nisu statistički povezani sa promenama hibridnih režima).
  10. Čitaoci koji se bave istraživanjem i istraživačkim metodama će ovo prepoznati kao debatu u literaturi o potencijalu studija slučajeva da ’raspakuju’ mehanizme i grade teoriju (theory-building) nasuprot potencijalu komparativnih i statističkih studija da testiraju takve mehanizme i iznedre verifikovane zaključke o njihovim efektima; George i Bennett 2005, str. 263-287. (Pun naziv dela: George, A. L., Bennett, A., Lynn-Jones, S. M., & Miller, S. E. (2005). Case studies and theory development in the social sciences. MIT Press.)
  11. Inače, iako irelevantna za ovu diskusiju, Hauardova i Reslerova studija – kao sto sam već navodio u jednom od prethodnih tekstova na Peščaniku koji referiše na ovu studiju – jeste poučna za širu diskusiju o udruživanju opozicije, budući da donosi nalaze da je verovatnoća da se hibridni režim obori veća; implikacija bi bila da bi opozicija recimo trebalo da izađe ujedinjena na naredne izbore na kojima bude učestvovala – primera radi na predsedničke.
  12. Beaulieu, E. (2006b). Protesting the contest: Election boycotts around the world 1990-2002 (Unpublished doctoral dissertation). San Diego: University of California.
The following two tabs change content below.
Slobodan Tomić je docent i programski direktor master studija iz javne uprave (MPA) na Univerzitetu Jork (University of York) u Velikoj Britaniji. Nakon odrastanja u Beogradu i diplomiranja na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, školovao se na Londonskoj školi ekonomije (LSE), gde je stekao master iz javnih politika i javne uprave, master iz istraživačkih metoda u oblasti političke nauke, kao i doktorat iz političkih nauka. Predavao je na predmetima iz javnih politika, javnog upravljanja i političke ekonomije na LSE i UCL (University College London). Pre dolaska u Jork, kao dobitnik Marie Sklodowska Curie stipendije radio je dve godine u Irskoj na UCD (University College Dublin).