Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Uredba o fiskalnim pogodnostima i direktnim davanjima privrednim subjektima u privatnom sektoru i novčanoj pomoći građanima u cilju ublažavanja ekonomskih posledica nastalih usled bolesti COVID-19, koja je pompezno najavljivala paket mera pomoći privredi i koja je konačno usvojena 10. aprila, donela je mnogo nedoumica, strahova i neizvesnosti. Pisana „otprilike“, uz puno podrazumevanja, dvosmislenosti i nategnutih tumačenja, svakako nije primer izuzetne nomotehnike. Ovaj tekst međutim ostavlja toliko prostora za tumačenje pojedinih rešenja – i njihovu zloupotrebu od strane poslodavaca – da to već prelazi granice dobrog ukusa. Tako je i sa „sitnicom“ oko isplate martovske zarade. Prema tumačenju poslodavaca, Uredba predviđa da oni ovu zaradu – ne moraju da isplate.

Ili da budemo precizniji – moraju da je isplate, ali u iznosu koji je umanjen za poreze i doprinose, kao i za iznos minimalne zarade za mart. Pa tako na primer, zaposleni koji ima zaradu 100.000 dinara bruto, primiće jedva 40.000 dinara. To dalje znači da će poslodavac umesto oko 113.000 dinara koliko bi iznosio trošak za zarade morati da mu isplati malo manje od 40.000 dinara za mesec mart. Kada se naknadno, u maju na namenski račun poslodavca prenese iznos neto minimalne zarade za mart od nešto više od 30.000 dinara, poslodavac će imati obavezu da taj iznos prenese na tekući račun zaposlenog i tako mu „doplati“ zaradu za mart, sa mesec dana zakašnjenja.

Zarada je osnovni motiv većine radnika u Srbiji da uopšte rade u tragičnim uslovima rada u kojima se nalaze. Postoje naravno i drugačije profesije, u kojima se usavršava, napreduje, stiče određen društveni status. One su međutim malobrojne, naročito u privatnom sektoru. A upravo na privatni sektor se odnosi sporno rešenje, koje su poslodavci tako volšebno protumačili.

Trebalo bi najpre reći da sa Uredbom mnogo više toga nije u redu, od tumačenja konkretnih normi koje će biti analizirane. Najpre, ona ne razlikuje poslodavce prema poslovnom uspehu i uslovima poslovanja u vanrednom stanju – svako može da se prijavi za državnu pomoć, i da je dobije. Time dolazimo do toga da postoje dve vrste poslodavaca (grubo rečeno) – oni koji posluju na ivici finansijske logike, i oni koji posluju normalno ili još bolje nego što su poslovali u „redovnom stanju“. I jedni i drugi se međutim bez ikakve razlike mogu „opariti“ od države, putem pomoći koja je predviđena. Još jedno pitanje koje je sporno je pravna fikcija da ako je podneta poreska prijava za isplatu zarada (PPP-PD), smatraće se da je privredni subjekt prihvatio sve propisane mere. Znači nema biranja, već se istovremeno prihvataju i fiskalne pogodnosti i direktna davanja. Iz člana 11. Uredbe tako proističe ali ni on nije dovoljno jasno napisan da se smatra da je ovo tumačenje jedino moguće (a svakako nije logično).

Posebno je važno naglasiti da poslodavac, da ne bi izgubio pravo na korišćenje mera, treba da do isteka tri meseca od poslednje isplate minimalne neto zarade iz budžeta (koja se isplaćuje u julu 2020. godine) održi broj zaposlenih, odnosno da ih ne smanji za više od 10% u odnosu na broj zaposlenih koji je imao na dan 15. marta 2020. godine. Poslodavci koji izgube pravo na korišćenje fiskalnih pogodnosti i direktnih davanja dužni su da plate sve obaveze za koje im je odobreno odlaganje plaćanja sa pripadajućom kamatom, kao i da izvrše povraćaj direktnih davanja sa kamatom. Upravo ovo je razlog što verujemo da će pojedini poslodavci dobrano razmisliti pre nego što se odluče na ovu vrstu državne pomoći jer ista nosi veliki rizik. Niko ne može da garantuje da će nakon jula meseca, kada mu se isplati poslednja tranša pomoći, poslodavac moći da nastavi naredna tri meseca da posluje u istom obimu kao što je to bilo na dan 15. marta 2020. godine i da neće imati potrebu za nekom vrstom reorganizacije. Ovime su naročito ugroženi oni poslodavci koji su najranjiviji i kojima je pomoć najpotrebnija. Projekcije prema kojima će po prestanku pandemije, građani da pohrle u restorane, hotele, sredstva javnog prevoza, ili na stadione, jednostavno ne čine se realnim, pa tako i nametanje zabrane otpuštanja zaposlenih može imati mnogo ozbiljnije posledice na mala i srednja preduzeća, nego na velike privredne sisteme. Primera radi, veliki privredni subjekt koji ima više od 500 zaposlenih može da otpusti 49 zaposlenih i da i dalje prima pomoć, dok mali privredni subjekt sa 9 zaposlenih ne sme da otpusti ni jednog. Veliki kapital se favorizuje na račun radnika ali se favorizuje i na račun malih poslodavaca – to je prepoznatljiva mantra aktuelnih politika.

Između ostalih mera koje su predviđene Uredbom, tu je i ona koja se tiče pomoći za isplatu zarada – takozvana direktna davanja privrednim subjektima, koja su predviđena članovima 9. i 10. Uredbe. Poslodavci se prema tom rešenju kvalifikuju da dobiju od države pomoć u iznosu minimalne zarade (mikro, mala i srednja preduzeća) ili 50% minimalne zarade (velika preduzeća) po zaposlenom za tri meseca – mart, april i maj 2020. ili april, maj i jun 2020. Jedini uslov je da nisu smanjili, niti će smanjiti, broj zaposlenih za 10% (o kritici ovakvog uslovljavanja je već pisano). Novac koji pripada poslodavcima stizaće im u tri rate, i to u maju, junu i julu 2020. godine. Članom 13. iste Uredbe opisan je i način na koji će novac stići i kako će se koristiti. Ovaj član sadrži i (samo naizgled) spornu, odnosno nejasnu odredbu o tome da će poslodavac biti u obavezi da novac koji pristigne na namenski račun kao pomoć države, prebaci na račune zaposlenih. U suprotnom, sav novac koji ne potroši ili ne potroši namenski, mora vratiti.

Ovo rešenje nije najsrećnije regulisano, to je sasvim jasno. Ali iz njega ne proističe ono što poslodavci tvrde – da ne mogu, zapravo ne smeju da isplate zaradu za mart zaposlenima, jer u suprotnom neće dobiti pomoć države. Na stranu pitanje zašto poslodavci koji mogu da isplate zaradu uopšte traže pomoć države – to je pitanje koje Uredba ne uređuje i takvi poslodavci se možda zaista nalaze u teškoj situaciji upravo zato što su isplatili zarade i platili sve druge dažbine i dugove, dakle postupili savesno i u skladu sa zakonom. Ima naravno i onih drugih koji nemoralno iskorišćavaju nedostatke u Uredbi da bi sebi pribavili „besplatan novac“ – ali to je „kapitalizam“, što bi rekao predsednik, i nema mnogo veze sa moralom. Kako se međutim došlo do tumačenja da poslodavac koji finansijski može da isplati zaradu, to ne sme da učini da ne bi izgubio pomoć države?

„Krivci“ za takvo tumačenje su dve odredbe. Jedna prema kojoj se broj zaposlenih kod poslodavca utvrđuje prema poreskoj prijavi podnetoj za relevantan mesec (mart, april ili maj). Ovo je rešenje koje je jedino moguće, da se utvrdi koliki broj zarada je poslodavac isplatio (ili je trebalo da isplati a nije mogao zbog nedostatka sredstava). To ne znači da poslodavac koji ima sredstva (opredeljena za zarade ili iz nekog drugog fonda) ne može da ih isplati ranije. Dalju zabunu unosi i poslednji stav člana 13. koji predviđa, kao što je već napisano, da sredstva koja ne potroši na zarade onih zaposlenih koji su navedeni u poreskoj prijavi, poslodavac mora da vrati.

Na osnovu navedenih odredbi možemo imati dva tumačenja.

Prvo je da poslodavac ni po koju cenu ne sme da isplati punu zaradu za mart zaposlenima, pre nego što dobije pomoć države. Poslodavci zapravo ovih dana isplaćuju samo razliku između iznosa koji će dobiti od države (minimalnu zaradu ili polovinu minimalne zarade) i ugovorenog iznosa zarade. Drugim rečima, ako je nečija zarada za mart 40.000 dinara, a uzmemo da radi u malom preduzeću i da je minimalna zarada za mart 30.000 dinara, od poslodavca će za mart dobiti samo 10.000 dinara, a ostatak u maju. I to je ono što se događa ovih dana širom Srbije, gde hiljade (možda i stotine hiljada, videćemo uskoro) radnika prima simbolične i nedovoljne delove zarade, bez objašnjenja poslodavca ili uz (nezvanično) pojašnjenje da je država tako propisala.

Ako je međutim poslodavac imao dovoljno sredstava pa je zaposlenom isplatio zaradu za mart u celosti, Uredba ne predviđa mogućnost da poslodavac mora da obezbedi dokaze da je to učinio pa tako ne bi ni mogao ova sredstva da sa namenskog računa prenese na svoj račun, već samo na račun zaposlenog. To znači da poslodavci koji su izmirili zarade za mart u celosti imaju pravo da dobiju pomoć za mart, ali pitanje je kako će ova sredstva isplatiti zaposlenom. Drugo tumačenje odredbi, koje očigledno nije na pameti poslodavcima koji vrlo rado prihvataju ono prvo, jeste da svaki poslodavac koji ima sredstva za isplatu pune, ugovorene zarade, to mora i da učini. A sredstva koja dođu na njegov posebni račun od države će iskoristiti, naravno, za isplatu narednih zarada. Uredba nigde izričito ne uređuje da se dobijena sredstva moraju istrošiti na zarade za mart, april i maj (ili april, maj i jun). Poreske prijave iz kojih se vidi koliko ima zaposlenih od značaja su da bi se odredio iznos sredstava, a ti zaposleni će dobiti (neku) zaradu između ostalih i iz dodeljene pomoći države. Nije dakle nenamensko trošenje sredstava ako se sredstva dobijena za isplatu zarada potroše – za isplatu zarada. Za koji mesec, to nije važno. Zato odredba člana 13. ni ne sadrži određenje za koje mesece se zarada isplaćuje koristeći pomoć države – dokle god novac ide na zaradu, ne može se govoriti o nenamenskom trošenju. Ukoliko u međuvremenu nekom od zaposlenih prestane radni odnos (iz bilo kog razloga) a poslodavac i dalje bude „kvalifikovan“ za dobijanje pomoći, sredstva koja je dobio na ime pomoći za tog konkretnog zaposlenog kojem je prestao radni odnos ostaće nepotrošena i moraće da ih vrati. Imajući u vidu pomenuti prag tolerancije variranja broja zaposlenih od 10% to neće biti značajni iznosi, a istovremeno je to dobra mera stimulacije poslodavca da ne smanjuje broj zaposlenih čak ni u okvirima dozvoljenih 10%.

Zašto prvo tumačenje nije normalno (ne samo što nije pravilno, nego je bukvalno van pameti)?

Najpre zbog nezakonitosti. Uredbom naime nije derogiran Zakon o radu, a on je jasan – pravo na zaradu je neotuđivo pravo zaposlenog. Poslodavac kojem je poslovanje ugroženo, može preći na režim minimalne zarade (član 111. stav 3. Zakona o radu). Onda kada nema dovoljno sredstava da isplati zaradu, mora da to obrazloži zaposlenom (član 121. stavovi 2. i 3. Zakona o radu). Ako ima dovoljno sredstava a ne isplati zaradu, u prekršaju je (član 273. stav 1. tačka 2) Zakona o radu). Ako nema dovoljno sredstava a to ne obrazloži zaposlenom, u prekršaju je (član 273. stav 1. tačka 4) Zakona o radu). Uredba ne poništava ova zakonska rešenja, niti to može da uradi. Poslodavac jednostavno ne može da ostane u okvirima zakona, a da kaže zaposlenima „država je tako uredila, da ja ne smem da vam isplatim zarade pre nego što dobijem pomoć“. Zaposlenom se ne može suspendovati ustavno i zakonsko pravo na zaradu, posebno ne uredbom (pa ni onom donetom u vanrednom stanju).

Drugi razlog – po mnogima će to zapravo biti prvi razlog – jeste sam ratio odredbi i mera koje su ustanovljene Uredbom. Cilj Uredbe je da olakša poslodavcima da prebrode krizu, a ne da suspenduje njihove obaveze prema radnicima. Oni poslodavci koji posluju normalno ili natprosečno, kao i svi drugi koji mogu da isplate zaradu iz rezervi, to moraju i da učine. A država će im pomoći da kroz kasnije isplate zarada umanje svoja davanja prema zaposlenima – čak i kada poslodavci to realno ne zaslužuju. Ako se prihvati prvo tumačenje, najpre se dolazi do besmislenog zaključka da zaposleni koji u nemogućim uslovima dolaze na posao i rade, rizikujući svoje zdravlje i život, kao i zdravlje i živote svojih ukućana – to rade bez ikakve naknade, odnosno uz minimalnu naknadu (razliku između ugovorene i minimalne zarade). Dalje, poslodavac će prema ovom tumačenju zaradu za mart isplatiti u celini u maju, za april u junu, a za maj u julu. Dakle, poslodavac je ceo jedan mesec u docnji. Šta posle toga? Da li će u avgustu isplatiti dve zarade, i to nakon što je pomoć države prestala? Ili će biti u docnji još ko zna koliko meseci? Šta ćemo sa činjenicom da je u prekršaju za svaki od tih meseci? Zakon o radu i dalje važi!

Zaista se ne vidi kako bi prvo tumačenje moglo da bude prihvatljivo. Ali poslednjih dana jeste, i to bez konkurencije. Zato što su ga nametnuli poslodavci i poslodavačka udruženja i lobisti. Ostaje da se vidi šta će država učiniti da ovo tumačenje ne (p)ostane dominantno. Ako nadležno Ministarstvo finansija protumači Uredbu tako da potvrdi stav poslodavaca – onda smo dotakli nove dubine u trci do dna. I trenutno padamo slobodnim padom, neopterećeni ne samo moralnim principima koji su tekovina i temelj zdravog društva, nego ni pravom ni zakonima.

Koautor ovog teksta je Bojan Urdarević, doktor pravnih nauka i vanredni profesor u radnopravnoj oblasti na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu. Saradnik je Centra za dostojanstven rad iz Beograda. U proteklom periodu objavio je više naučnih članaka iz oblasti radnog prava i koautor je udžbenika „Radno pravo sa elementima socijalnog prava“ i „Službeničko pravo“.

Peščanik.net, 20.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović i Bojan Urdarević (see all)