Kao Mali učen sam, foto: Slavica Miletić
Kao Mali učen sam, foto: Slavica Miletić

Pravda je pobedila, povikao je Siniša Mali pre desetak dana, kada je Vrhovni kasacioni sud poništio presudu Darku Šariću. Ili nije bilo tako. Nego je Darko Šarić klicao da je pravda pobedila kada je pre par dana Upravni sud poništio odluku Univerziteta u Beogradu, to jest njegovog Odbora za profesionalnu etiku, da je doktorski rad Siniše Malog plagijat. Ne, nije bilo ni tako. Siniša Mali klicao je sam sebi da je pravda pobedila. Niko mu se nije pridružio: radovao se upadljivo sam.

Odluke Vrhovnog kasacionog suda i Upravnog suda o poništavanju izgledaju kao (pravni) blizanci. Sumnjivo se pozivajući na proceduralne propuste, obe odluke odbacuju i istinu utvrđenu u prethodnim postupcima.

Kada kliče pobedničkoj pravdi, čemu Mali zaista kliče? Šta je za njega pravda? Doktorat Siniše Malog je plagijat. To je neoboriva, na činjenicama utemeljena istina. Kada je doneo odluku o plagijatu Malog, Odbor je očito prigrlio istinu i demonstrirao privrženost istini. Da li je to pravda kada se postupa i odlučuje u skladu sa istinom? Ne baš. Istina je neophodna za pravdu, ali pored istine potrebno je i da postupci i odluke budu pravični da bi se pravda zadovoljila.

Mali tvrdi, lažno, da njegov rad nije plagijat. Kada kliče da je pravda pobedila, Mali u stvari hoće da kaže da se pokazalo da je on u pravu, a ne Odbor. Ako je on u pravu, onda njegov rad nije plagijat. Međutim, kada se žalio Upravnom sudu na odluku Odbora, Mali nije pokušao da dokaže da nije plagijator. Naprotiv, u fokusu žalbe su bili postupak i odluke. Iako hoće da pokaže da nije plagijator, Mali u žalbi sebe predstavlja uglavnom kao žrtvu nepravičnog odlučivanja.

Kada Upravni sud, kako se već sad ispostavlja, krajnje sumnjivo utvrdi da je postupak Odbora bio manjkav, on očigledno nije utvrdio i da doktorat Malog nije plagijat. Dobivši odluku u svoju korist, Mali pak hoće da predstavi kako se baš to dogodilo – da je sud pokazao da on nije plagijator. Sud se, međutim, time nije bavio. Sud nije zanimala istina, zanimale su ga procedure. Što se suda tiče, Mali je i dalje plagijator, ali i kao plagijatoru mu se duguje pravičan postupak. Dobiće ga.

Sud je vratio odlučivanje Odboru. Univerzitet je pao na popravni. To je dobra i ujedno loša vest. Dobro je što Univerzitet ima novu šansu da potvrdi svoju ispravnu odluku. Loše je što Univerzitet pada na ispitima. S novim rektorom u najavi i preraspodelom snaga na Univerzitetu, pitanje je kako će Odbor ponovo odlučiti. Sasvim je zamislivo da u novom pokušaju Odbor poštuje sva pravila, koja verovatno ni u prethodnom odlučivanju nije prekršio, a da se ogreši o istinu.

Manevar Siniše Malog i Upravnog suda koji mu se pokorio proziran je. Na mesto istine oni bi da stave procedure. U nadi da će sve procedure (a tako i odluke) imati pod svojom kontrolom, Mali i sud se hoće nametnuti kao gospodari istine. Jasno je da Malom smeta istina, a ne manjkavi postupak. Međutim, protiv istine same po sebi on ne može ništa, dok postupak može kontrolisati. Manipulacija je pogubna koliko i bedna, kontrolom postupka hoće se pregaziti istina.

Zašto istina smeta Malom (i režimu čiji je on tek jedan mali deo)? Neka mi čitalac oprosti neprimereno pozivanje na teoriju po ovoj vrelini. U jednom intervjuu iz druge polovine 70-ih godina 20. veka, Michel Foucault će kratko reći kako svaka zajednica ima svoj režim istine.1 Taj režim sastoji se od ustanova i procedura koje garantuju istinu. (Među njima je nabrojao i univerzitet, na šta ćemo se vratiti.) Istinu je Foucault odmah povezao i sa moći.

Istina i opravdava i obavezuje – s jedne strane, postupanje u ime istine je legitimno; s druge, ne sme se oglušiti o istinu. Istina vuče granicu oko moći. Zato istina smeta Malom i režimu čiji je šraf. Ne mari Mali za plagijat. Mali bi moć bez granica. Za takvu moć, moraju se staviti pod kontrolu (disciplinovati, dakle) ustanove i procedure koje jemče istinu. Sudovi su (odavno) pokoreni. Na red su došle druge ustanove – među njima i Univerzitet.

Pokorenim sudovima (medijima… neka čitalac po želji nastavi spisak) hoće se pokoriti ostatak (zaista je reč o ostacima) društva. Jeste, borba je neravnopravna. Režim je jači, jer – niko nije jači od države. Naravno, to pod uslovom da režim/državu vidimo kao nekakav metafizički entitet iznad društva. Država to nije. Univerzitet je država. Mi smo država. Istina je da nema nikog jačeg od Univerziteta kao države. Od nas kao države. U poređenju sa nama, režim je ništa.

Samo što neko treba da garantuje za tu istinu. Zato se vodi borba oko ustanova. Režim je ustao protiv države i protiv nas. U ovom konkretnom slučaju – protiv Univerziteta. Može li Univerzitet da se odbrani i tako spasi istinu i državu? Reklo bi se, ne samo da može nego je to i beskrajno lako. Samo treba da kaže istinu: Mali je plagijator.

Peščanik.net, 25.06.2021.

PLAGIJATI

________________

  1. O režimima istine Foucault će mnogo podrobnije govoriti u predavanjima iz 1978/79, naslovljenim „Rođenje biopolitike“. On će tad reći da je upravo „pojavljivanje tog režima istine kao načela samoograničavanja upravljanja [to jest vlasti – prim. D.I.]“ predmet kojim se želi baviti. U tim predavanjima, s fokusom na tržište, Foucault će ponuditi i (reklo bi se utopijski) opis mesta istine – regulisana, s ravnopravnim akterima, i izvan dosega političke moći. O samom govorenju istine, pak, Foucault će izlagati u seriji predavanja naslovljenoj „Hrabrost istine“, iz 1983/84. Vidi Foucaultove knjige Rođenje biopolitike, prevela Maja Vukušić Zorica (Zagreb: Sandorf i Mizantrop, 2016) i Hrabrost istine, preveo Zlatko Wurzberg (Zagreb: Sandorf i Mizantrop, 2015).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)