Nedavno je Politika u svom kulturnom dodatku započela seriju intervjua sa – kako stoji u najavi serije – “vrhunskim srpskim intelektualcima”. Oni su pozvani da odgovore na pitanja koja – opet citiram najavu serijala – “postavljamo jedni drugima u prelomnim danima za našu državu”. A to su ova pitanja: “Kako se uključiti u sve veću porodicu evropskih naroda, a sačuvati svoj identitet? Srbija između Istoka i Zapada, Srbija u Evropi, ali kako, kada, po koju cenu?”

Odmah da kažem: ja se ne sećam da sam nekome postavljao ovakva pitanja, niti da je neko mene nešto slično pitao. I inače, teško mogu da poverujem da ljudi u Srbiji zaista sebe muče tobože teškim dilemama takozvanog evropskog puta Srbije, da o njima razgovaraju, onako po kućama, u krugu prijatelja, među kolegama na poslu, u kafićima. Zamisli da ja tebe pitam: “Je li Ceco, molim te, po koju bi ti cenu u Evropu?” A ti kažeš: “Ne pitam za cenu.”. A ja te na to prekorim: “A identitet, nećeš valjda i njega da se odrekneš, pa da tamo po Evropi zujiš k’o muva bez glave?”

Pa, zaista, ko bi normalan o tome?

Naravno, druga je stvar takozvani javni diskurs. E, tu se o ovim tobože teškim temama uveliko raspreda, i u tim raspredanjima koriste se i izrazi od kojih su sastavljena pitanja Politike za ovu seriju razgovora sa intelektualcima: “evropska porodica naroda”, “sačuvati identitet”, “prelomni dani”, “između Istoka i Zapada”, “da, ali po koju cenu” i drugi njima slični. Mislim da sve to služi stvaranju utiska da u Srbiji stvarno traje opštenarodna debata o nacionalnoj samobitnosti, da Srbi tobože ne mogu lako da prelome između Istoka i Zapada, da ih žedna duša vuče Rusiji a prazan stomak Evropi, pa su rastrzani krupnim geopolitičkim pitanjima: kuda i ako i kad i kamo i po koju cenu, s kim, a šta onda? E, dileme su to, prelomne istorijske. A ko će uneti malo svetlosti u sve to, ako ne vrhunski srpski intelektualci. Samo oni mogu – još jednom citiram najavu Politikinog serijala – da nam pomognu da “sagledamo sebe”.

U izdanju Politike od 8. marta pozivu da pomogne Srbima da sebe sagledaju, odnosno da odgovori na pitanja iz ovog Politikinog serijala, odazvala se Zorica Tomić, čitaocima predstavljena kao “univerzitetski profesor, kulturolog, sociolog kulture, publicista, kolumnista…” Pročitao sam sve što je profesorka Tomić ovde rekla, ali moram da priznam da ne bih umeo da vam prenesem šta o postavljenim pitanjima profesorka zaista misli. U stvari, neke njene ideje, uzete pojedinačno, još sam nekako i razumeo, ali ne i vezu među njima.

Na primer, Zorica Tomić kaže da su Srbi mentalno tamo gde su i geografski, to jest “na granici Istoka i Zapada”. To kapiram bez problema. Takođe bez većih teškoća razumem i drugu profesorkinu misao o istoj temi, iznetu na istom mestu, njeno uverenje da, kako se izrazila, “savremeni svet nije ni svet Istoka ni svet Zapada, već svet vladavine hipertehnologije… i multinacionalnog kapitala”. Ali, moj mozak ostaje blokiran kada treba da poveže ove dve profesorkine misli o Istoku i Zapadu i da razume šta ona zaista misli, jer kod nje Istok i Zapad – kao što vidite – nekako uspevaju istovremeno i da budu i da ne budu, i da ih ima i da ih nema, a to njihovo stanje, priznajem, za mene ostaje nepojamno.

Slično tome, za mene je ostala tajna šta Zorica Tomić misli o medijima. Opet sam naišao na dve njene misli o toj temi, opet sam obe razumeo, ali vezu među njima nisam mogao ni da naslutim. Profesorka najpre kaže sledeće: “Mediji više ne reprezentuju stvarnost, već je kreiraju”. Misao ne baš novijeg datuma, ali meni sasvim jasna. A malo zatim čitam da ona veruje da su moderni mediji skinuli veo tajne sa sveta i, kako je rekla, “učinili ga transparentnim i opscenim”. I to mogu lepo da pratim. Međutim, opet je za mene ostalo nejasno šta profesorka zaista misli, u ovom slučaju šta misli o medijima. Da li oni, po njenom sudu, konstruišu stvarnost ili je samo otkrivaju? Ili i jedno i drugo, kako kad i kako kome? Zaista, ne znam.

I još jedan primer. Profesorka Tomić u ovom intervjuu pominje nešto što je nazvala – citiram je – “obavezujući standardi civilizovanog sveta o očuvanju i negovanju kulturnih razlika”. Ja tu razgovetno zapažam dve ideje i obe lepo i lako razumem. Prva je ideja o podeli sveta na civilizovani i necivilizovani deo, dakle na dva nejednako vredna dela. Jer ko pominje takozvane “standarde civilizovanog sveta”, nesumnjivo pretpostavlja da postoji i svet uređen po drugačijim standardima, primitivnim, necivilizovanim. Ali Zorica Tomić ovde istovremeno iznosi i drugu ideju, prema kojoj je svet takođe podeljen, ali ne na civilizovani i necivilizovani deo, nego na različite i u principu jednako vredne kulture. I šta sad da radimo? Ja bih rekao da ovde mora da se bira, da morate reći koju od ovih ideja o razlikama kultura prihvatate. Da li mislite da postoje više i niže kulture ili samo različite kulture? Drugim rečima, da li vam je bliža rasistička ili relativistička ideja o kulturnim razlikama? Međutim, Zorici Tomić kao da su obe drage. I to moj mozak odbija da shvati.

U čemu je problem, gde je nesporazum? Srećom, u ovom intervjuu nalazi se i jedno mesto koje mi je pomoglo da otkrijem pravi uzrok mojih teškoća da razumem misao profesorke Tomić. Stvar je u tome što ona i ja, izgleda, nemamo isti organ mišljenja. Profesorka je obdarena mozgom, a ja na tom mestu imam krompir, tačnije pire od krompira. “Na žalost”, kaže ona, “prosečnom građaninu Srbije je od mozga napravljen pire-krompir, pa se pod pretnjom nacionalističke kvalifikacije, gotovo sve što ima nacionalno obeležje proglašava arhaičnim, neprosperitetnim ili retrogradnim”. Ovu metamorfozu srpskih mozgova u pire, profesorka stručno naziva “semantičkim liftingom”, a poslužila se i jednom šalom da objasni do čega sve, do kakvih apsurdnih situacija, takav jedan lifting može da dovede. “Da se našalim”, kaže Zorica Tomić, “u takvoj klimi u kojoj se permanentno obavlja svojevrsni semantički lifting, čak će i srpska salata morati da promeni ime”.

Šta ću? Moram da priznam da sam se odmah prepoznao u ovom opisu prosečnog građanina Srbije, u ovoj dijagnozi stanja njegovog mozga. Vrlo sam podozriv prema svim nacionalnim obeležjima i prema svemu što se tim obeležjima kiti, i svuda gde se jave ta obeležja, njihovi dični nosioci i zaštitnici, odmah vidim nacionalizam. Arhaično, neprosperitetno, retrograradno? Ma kakvi. Mislim da su kod nas stvari otišle mnogo dalje, da su mnogo gore i crnje od toga. Zatucanost, teror, fašizam, to je ono što se, po mom mišljenju, valja iza znamenja nacije, iza tobožnje brige za nacionalni identitet, iza zvanično razglašenih tobožnjih dilema između hleba i časti, patriotizma i izdaje, Zapada i Istoka, tela i duše. Dakle, jasno je da sam i ja jedan od onih građana Srbije koji, prema dijagnozi profesorke Tomić, umesto mozga imaju pire. U mom slučaju semantički lifting odavno je završen, pa se ja i ne sećam da su se moje misli rojile u nečem drugom a ne u pireu, da su moje vijuge ikad bile nešto drugo a ne šare nastale blagim kretanjem viljuške?

Profesorka se šali kada predviđa semantički lifting i u imenu srpske salate. Ali ja sam živi dokaz da to više nije nikakva šala. Ja već odavno tu salatu zovem “šopska bez sira”.

Dijagnoza profesorke Tomić na prvi pogled zvuči zabrinjavajuće, ali ja ipak mislim da nemam razloga za zabrinutost. Prvo, imati pire krompir u glavi, ako je verovati profesorki, u Srbiji nije nikakva retkost, neka abnormalna, patološka pojava, nego je na protiv pire organ mišljenja svojstven našem prosečnom, običnom građaninu. Drugo, ako se do rezervisanog stava prema nacionalnim obeležjima i do osude njihovih manipulatora u Srbiji može doći samo ako nam je mozak pretvoren u pire od krompira, onda živeo pire, onda živela misao pirea, onda živela deca Pirea.

Peščanik.net, 04.04.2008.

Autor čita ovaj esej u radio emisiji Peščanik

Preuzmite knjigu Ivana Čolovića Vesti iz kulture


The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)